Blog mladih filmofila

Danas mladi umjetnici i filmaši rijetko uspijevaju doći pod svijetlo reflektora gdje mogu pokazati svoj trud, rad i strast široj javnosti. Studenti iz Hrvatske, okolice pa i daljih nam zemalja poput Izraela i Kine imaju upravo tu mogućnost na Pula film festivalu. U sklopu festivala, kroz tri dana prikazan je dvadeset i jedan kratkometražni film kao dio nenatjecateljskog segmenta programa. Selekcija je izrazito raznovrsna i po pitanju roda, a i žanra što je dovelo do šarolikog spektra prikazanih filmova. To je istovremeno i dobro, ali i loše; mnogo filmova koji su prikazani ustvari su filmske vježbe i zadatci te se očituje manjak umjetničke vizije i aspiracije koji je prisutan kod stvaranja konkretnoga filma. Nadalje, mnogo filmova ima izvrsnu ideju koja je nažalost loše sprovedena ili pak zbrzano i nelogično odjsečena. Stoga brojni filmovi započinju i razvijaju se izrazito kvalitetno, a sam kraj zaokružuju naglom solucijom koja je najčešće nelogična i/ili antiklimaktična. Da li je to stvar kratkog metra koji ima svoje prednosti ili mane? Ili je glavno ograničenje kod kreiranja zaokružene filmske cjeline manjak iskustva s kojim sviježi filmaši kreću stvarati? Ipak se izdvaja grupa autora koji su planirano i profesionalno pristupili kratkoj formi te ju spretno i uspješno savladali.

Film Silvio Zmaj mlade hrvatske autorice Lucije Bosančić prvi je film na festivalu koji je u trinaest kratkih minuta uspješno izgradio slojevit lik s kojime se ne susrećemo u našim svakodnevnicama. Donat Zeko svakako svojim glumačkim vještinama uvjerljivo prikazuje čudnovatog mladića što uz kreativnu režiju i scenarij čini glavnu komponentu dobroga filma. Film je istovremeno komičan i potresan te prekrasno razrađuje odnos oca i sina. Tematikom odnosa roditelja i djeteta bavi se i film Sitnica u režiji Mladena Stanića. Drama s elementima komedije koja je uspješno zaključila prvodnevnu projekciju obilježena je neobičnom, ali snažnom pričom prožetom kreativnim solucijama kadriranja i poigravanja svijetlom. U nastojanju da poravna stare račune iz prošlosti s prijateljem, starac to u konačnici uspijeva sa svojom kćeri. Mate Gulin i Nataša Kopeč izvrsno se snalaze u zadanim ulogama isijavajući savršenom glumačkom kemijom. Završni dio filma odrađen je sa scenarističke i fotografske strane inteligentno i decentno.

U drugome studentskome programu pojavio se još jedan filmski rod: animirani film. Tako se čitavoj selekciji filmova pridružilo dva noviteta: Rika i Osjetljivi princ. Potonji, autorice Sunčane Brkulj, film je nastao u sklopu Akademije likovnih umjetnosti što se i očitava iz fantastične i kreativne animacije koja je cijelu publiku navela na smijeh. Takvu veselu intonaciju popratilo je nešto sasvim suprotno. Film u kinesko-srpskoj produkciji zvan Sve što raste. To je dokumentarni film Milene Grujić koji prikazuje svakodnevnicu male gimnastičarke u Kini. Kina je svjetski poznata po svojim izvrsnim gimnastičarima, no što stoji iza tog uspjeha? Ispričana je priča rutine, truda, strasti i volje kroz duge, sirove i realistične kadrove. Uvid u taj svijet ostavlja gledatelja potresenim i u razmišljanju što je glavni pokazatelj da je autorica uspješno ispričala priču. Film koji također ostavlja sličan efekt na gledatelja je film koji se posebno istaknuo drugoga dana programa. Riječ je o filmu Camera Roll u režiji Sare Blaić iz ADU Rijeka. Camera Roll sačinjava tematski originalna i odgovarajuća glazba, kreativno korištenje kamere i adekvatna gluma. Režijski izvrsno i profesionalno odrađeno sa zaokruženom fabulom i neobičnom tematikom. Blaić daje svoj odgovor na pitanje „Da li ignorirati illi reagirati?" kroz neočekivano šokantnu priču koja se događa češće nego što je to društvu znano.

Na posljednjoj studentskoj projekciji slučajno ili namjerno provlačio se motiv sreće kroz gotovo svaki film. Najljepšu filmsku priču ispričao je slovenski mladi režiser Jure Dostal u svojem domišljatom filmu Kakva sreća! Izmjena mišljenja i odnosa ljudi prema naivnom protagonistu prije i poslje velikog novčanog dobitka prikazano je realistično ali i komično u ovom fantastičnom filmskom uratku. Dostal zaista vrsno i profesionalno pristupa režiji, uzimajući u obzir sve detalje uz inteligentnu obradu i razradu svakog segmenta filma. Spoj dinamične kamere i živopisne boje čine jedinstven vizual i atmosferu zajedno uz glazbu koja ne bi mogla više odgovarati filmu. Scenarij je prožet dobrim dijalozima koji tvore divnu, zaokruženu priču nošenu izvrsnom postavom glumaca i njihovom profesionalnom izvedbom.

Bez pogovora, svaki film prikazan u sklopu studentskog programa našao se tamo s razlogom. Filmovi s izvrsnim idejama, spretnim tehničkim ili pak glumačkim izvedbama šokirali su publiku koja nerijetko podcjenjuje mlade filmofile. Među mnogima se nalaze buduće zvijezde i umjetnici stoga preostaje reći samo jedno: svijet se mora pripremiti na novu generaciju filmaša koji su i više nego spremni pokazati svoje viđenje svijeta kroz leću filmske kamere.

Rebeka Čuljak

 "Zar nisu ženske uvik na kasi?", radoznalo pita Jakov okupljenu porodicu na prijedlog da stariji brat David zauzme tu poziciju u ujakovom supermarketu gdje radi preko ljeta. On ne shvata situaciju koja razdire njegovu porodicu ali je nazire zato što umije da tumači tmurna lica odraslih i njihove naizgled neprimjetne šapate vrlo dobro, iako je dječak od tek desetak godina. Njegovo pitanje vrhunski poentira društveni diskurs savremenog seksizma i (nedostatak) progresa ka otklanjanju istog, ali u kontekstu filma služi i kao jedan od nekoliko inspirativno smišljenih predznaka teme prvog od tri kratka filma koja sačinjavaju omnibus "Duboki rezovi" reditelja Dubravke Turić, Filipa Mojzeša i Filipa Peruzovića. Dubravka Turić, rediteljka prvog filma pod naslovom "Trešnje", režira sa velikom preciznošću i ravnomjerno upotrijebljenim poetičnim senzibilitetom priču o Jakovu i njegovoj porodici koju saznanje da im je stariji sin tinejdžer David gej dovodi do kolapsa. 

Iz nesposobnosti da svog sina prihvate takvim kakav jeste, njihova očajna reakcija Davida odvaja od Vanje s kojim je u vezi, tako što ga šalju u grad kod ujaka i ujne da radi u supermarketu. Kada David ode, Jakovu se ljeto pretvara u isprva dosadnu seriju dana kroz koju smo vođeni zahvaljujući vješto izvedenom stilu koji kombinuje Jakovljeve misli u vidu naracije sa scenama koje su koncipirane tako da gledaocu nikada ne otkriju previše, držeći ga u stanju neznanja koje se fragmentarnim i sugestivnim metodom postepeno umanjuje. Gledalac je tako postavljen u nestrpljiv položaj jednako kao i Jakov, koji pronicljivo rješava slagalicu koja se pretvara u mračan splet kada David jedno jutro nestane sa Vanjom. Satkan od niza inteligentnih i životopisnih detalja koji grade slojevit svijet i vođen fantastičnom igrom glumaca koji funkcionišu u isti mah kao složan ansambl bez da gube svoje distinktivne karakterne niti, gdje se posebno izdvaja izvrsna igra mladog Roka Glavine, ova visoko senzibilisana studija odnosa između djece i odraslih sa fokusom na dječiju percepciju pruža opipljivu sudbinu ljudi koji nas okružuju, postižući to promišljenom igrom slike i tona koji se nadopunjuju zahvaljujući prefinjenoj montaži koja veže elemente u skladnu cjelinu. Nadovezujući se pristupom, stilom i temama odnosa između djece i odraslih i posljedice nasilja, kako fizičkog tako i psihičkog, omnibus se nastavlja sa filmom "Smrt bijela kost" u režiji Filipa Mojzeša, koji svoj fokus stavlja na žanrovsko proučavanje ljudske zlobe, integrišući elemente horor filma sa psihološkom dramom. Nakon što ih njihovi roditelji ostave same da se igraju sa komšijom Markom, starija sestra Marija uz pomoć mlađe Lucije podvrgava svog drugara okrutnoj igri koja Marka traumira. One ga vežu za stolicu, stavljaju mu povez preko očiju i ostavljaju ga u mračnoj šupi kada odu na pauzu za ručak. Stilski snažno obilježen film u čijem je fokusu proučavanje konotacije Marijinih psiholoških poremećaja u nastajanju, gledalac je čitavim trajanjem svjedok još jedne disfunkcionalne porodice koja je u nemogućnosti da se nosi sa problemom koji je pred njima, ovaj put predstavljajući nam koliko je jednostavno ignorisati klicu zla u najbližima. Pod eklektičnom i veoma spretnom režijom Mojzeša najviše se izdvaja igra mlade Lily Antić koja u potpunosti vlada svojim likom i čini se sa velikom lakoćom interpretira Marijino kompleksno ponašanje. Enigmatično, suzdržano i uznemirujuće, 

"Smrt bijela kost" pruža instinski filmsko iskustvo nalik onima kakva nam daju Lantimos, Haneke i drugi majstori evropskog filma. Koristeći se otvorenim krajem, sugestivnošću koja naglašava ali i primorava interakciju sa gledaocima kroz kvalitetnu upotrebu filmskog jezika slikom i tonom koji su konzistentno na visokom nivou kako u ovom tako i u ostala dva filma, druga priča omnibusa je hrabar iskorak u originalnom pripovijedanju. Najzad, "Predmeti koji tonu" reditelja Filipa Peruzovića ideje omnibusa proučava u odnosu djece koja su sada odrasla i odraslih koji su sada u poznim godinama života. Renata se sa mužem pojavljuje kod svojih roditelja sa sumnjivom modricom na obrazu, potičući njenog oca Ivana da sumnja da li je ona zaista pala u kadi kako je rekla ili je modrica ipak posljedica nasilne porodične dinamike. U nadolazećem periodu Ivanov nemir se pojačava kada vidi kako se njegov komšija Damir nosi sa nasilnom smrću svog sina kojeg vidimo kao nasmijanog dječaka koji je odrastao zajedno sa Renatom. Strpljiva i vrijedna obzervacija stvari koje prećutimo i koje nas drže budnim noću, film u stilu koji je jasno koherentan sa ostatkom omnibusa proučava osjećanje stida, krivice, protoka vremena i roditeljske brige koja nikada ne jenjava. 

Konceptualna namjera ovog triptiha ogleda se i u još jednom izvrsnom glumačkom ansamblu koji predvodi iskusni Vinko Kraljević u ulozi staloženog oca koji pokušava racionalno da pristupi uznemirujućim okolnostima, dok Peruzović film oblikuje i režira u stilu koji kombinuje neorealističke primjese sa arhivskim snimcima, čineći tako priču koja je prirodna i svedena kroz veoma savremen kolažni pristup. Zasebni filmovi koji obrazuju cjelinu jasno su povezani temom nasilja u različitim oblicima iako je primjetno da nisu svi filmovi podjednaki senzibilitetom niti nude podjednako snažno gledalačko iskustvo, dok stilizovana sugestivnost svojstvena savremenom arthouse filmu poput ovog neće biti privlačna širokoj bioskopskoj publici te na momente može film činiti predugim, presporim ili frustrirajućim iskustvom za neke. Ipak, ostatak gledalačke populacije biće emotivno i duhovno nagrađen inteligentnim ostvarenjem čiji likovi ostaju sa nama dugo nakon što se film završi. Bojan Josić

Mali predstavlja novi film i ujedno novu pulsku premijeru Antonia Nuića – redatelja, između ostalog, i filma Sve džaba koji je apsolutno trijumfirao u Puli 2006. godine, odnijevši ukupno četiri nagrade, uključujući i Veliku zlatnu arenu za najbolji film. Riječ je o svojevrsnom nastavku „sage" otpočete Nuićevim segmentom iz filmskog triptiha – Seks, piće i krvoproliće (2004), koji je radio zajedno s redateljima Zvonimirom Jurićem i Borisom T. Matićem. Okupivši staru glumačku ekipu, tako su se u ulogama simpatičnih zagrebačkih zgubidana ponovo našli Bojan Navojec, Hrvoje Kečkeš, Rakan Rushaidat, Franjo Dijak u glavnoj ulozi Frenkija, dok naslovnu ulogu Malog tumači Dijakov vrlo mladi sin Vito.

Od uvodnog prosedea sa zadivljujućim totalima noćne slike Zagreba i tzv. Hendrixovog mosta, u pratnji rock taktova, uspostavlja se scena u gotovo scorseseovskoj maniri i ritmu. Noć je u velikom gradu i slutimo da nas čeka svojevrsno noir filmsko iskustvo. U idućoj sekvenci duga vožnja kamere u stopu prati našu dvojicu protagonista, oca i sina dok se probijaju kroz modernistički splet podzemnih garaža i dvorišnih labirinta koji bi se, po svoj prilici, mogli nalaziti negdje na zagrebačkoj Savici. Otac, saznajemo, prati svog sina u školu. Slijedi ih uniformirani policajac. Uskoro slijedi scena dijaloga oca sa školskim osobljem u vezi školskog uspjeha njegova sina, dok tempo, a i filmičnost sekvence, nažalost, već drastično jenjavaju. No, hajde, ta je scena ovdje ionako da uvede likove i pojasni nam priču.

Frenki je diler, tek izašao iz zatvora gdje je proveo posljednje četiri godine. Tzv. Mali njegov je sin iz propaloga braka sa ženom koja trenutno umire od raka. Frenki se bori za skrbništvo nad sinom koji bi, po svemu sudeći, trebao pripasti ženinoj obitelji, odnosno baki i djedu. No, Frenki nema namjeru pomiriti se s time, a Franjo Dijak nam to itekako uspijeva dočarati ulogom koja djeluje toliko mu prirođenom da na trenutke gledateljima, što bi se reklo, ledi krv u žilama.

Na stranu iznimno sugestivna Dijakova izvedba – nakon tako finog filmičnog prosedea koji isključivo filmu svojstvenim postupcima vizualne naracije uspostavlja ne samo scenu, već i tempo i atmosferu, pritom pumpajući gledatelja adrenalinskim osjećajem iščekivanja – spomenuta dijaloška sekvenca koči uspostavljenu dinamiku, spuštajući je na razinu školski korektno odrađene komorne drame s ne pretjerano ambicioznim montažnim slijedom lica u međusobnoj dijaloškoj izmjeni. Pored toga, dva ženska lika koja se pojavljuju u spomenutoj sceni toliko blijede u poredbi s Dijakovom oživotvorenom izvedbom vječno neurotičnog Frenkija.

Ovo mjesto dobra je ilustracija glavnih boljki ovoga filma. Jednom uspostavljena estetika i prosede brzo propadaju već tijekom sljedećeg raskadriranja te, unatoč nekim iznimno dobrim aspektima, novi Nuićev film nažalost ne funkcionira niti kao cjelovita estetska niti kao zaokružena narativna cjelina. Naime, u pogledu scenarija, a na tragu spomenutog Seksa, pića i krvoprolića, prvih otprilike četrdeset ili pedeset minuta filma ne događa se gotovo ništa što bi gledatelja moglo navesti na zaključak da je riječ o kriminalističkoj drami. Također, ne događa se ništa, to jest ništa pored iznimno dugačke scene tulumarenja likova koji kao da su sačinjeni od istog scenarističkog materijala kao i likovi s reklame za Ožujsko. S tim da Nuićevi likovi ovoga puta nešto manje piju pivo i prate tekme, a nešto više šmrču koku i igraju VR pucačine.

Naslovni lik Malog kao da je, tijekom pisanja scenarija, nekako pao u drugi ili treći plan. Dobar dio minutaže filma naslovni lik nije niti prisutan u kadru, a kad jest prisutan, onda nastupa poprilično bezizražajno. S druge strane, scene neprekidnog partijanja naših junaka toliko su dominantne da se film, umjesto Mali, komotno mogao zvati Izgubljeni vikend ili Mamurluk 4. Pored toga, tu su prisutna, u naznakama doduše, i raznovrsna fiškalska mešetarenja, dilovi, ubojstva, prljavi policajci i ostali motivi i opća mjesta od kojih je sazdan kriminalistički žanr. Međutim, u slučaju ovog filma, sve je spomenuto prisutno tek u sporednom planu, u pokojoj dijaloškoj replici ili kakvoj drugoj naznaci iz koje onda dovoljno koncentrirani gledatelj može izvući zaključak što se zapravo doista zbiva na platnu.

Doduše, nepotpuno oslanjanje na opća mjesta kriminalističkog žanra, već prije neobavezno pridržavanje za iste i nije toliko za zamjeriti ovome filmu. Dapače, scenarističko potiskivanje Frenkijevog poslovnog života u sporedni plan omogućilo je filmu da prodiše kao intimna drama između likova oca i sina. Dakle, Mali ne funkcionira u potpunosti kao žanrovski film, barem ne u maniri stranih filmskih uzora kojima se autor možda rukovodio prilikom pisanja dijela scenarija; tipa krimi-komedija i neo-noirovskih drama jasno izraženog identiteta i autorskog potpisa, poput Lopova, ubojica i dvije nabijene puške (1998) Guya Ritchiea, U Kini jedu pse (1999) Lassea Spanga Olsena, Privedite osumnjičene (1995) Bryana Singera, odnosno izvrsne i potresne krimi trilogije Diler (1996, 2004, 2005) Nicolasa Windinga Refna, ili pak hektičkih dramedija s naglaskom na portret određenog urbanog miljea, poput filma Trainspotting (1996) Dannya Boylea.

Film sporadično ipak funkcionira kao drama odnosno kao dramska komedija. Forte je filma možda ipak prisutan u podtekstu koji je, pored jasne žanrovske funkcije (krimi film), također u funkciji oštrog društvenog komentara. Nažalost, možda je i ta kvaliteta filma ostala više u potenciji nego li je uspješno i do krajnjih konsekvenci realizirana na ekranu. Unatoč velikom potencijalu da dobijemo zanimljiv, značenjski bogat i slojevit film koji pametno koketira sa žanrom a istovremeno ima što za poručiti o trenutku i društvu u kojemu živimo, novi Nuićev film je, čini se, prvenstveno podbacio scenaristički te tako, različiti aspekti priče, umjesto da djeluju komplementarno, prije djeluju međusobno konfliktno, kao da pripadaju disparatnim cjelinama, i to redom – socijalne drame, intimističke dramske komedije likova, kriminalističkog pa i heist filma.

Unatoč svemu, Antonio Nuić s Malim i dalje djeluje kao uvjerljiv autorski potencijal te je, prije svega, interesantno sagledati i ovaj novi film kao dio autorske cjeline te u odnosu na neke tendencije s početka karijere ovoga redatelja, to jest u odnosu na spočetka spomenuti omnibus. Također, zahvaljujući otvorenoj narativnoj strukturi scenarija, ostaje za vidjeti hoće li Mali i popratni sijaset likova doživjeti i neku buduću, a za nadati se je, i potentniju filmsku inkarnaciju.

Kada razmišljamo o nacizmu i pitamo se: "Kako je to sve bilo moguće?" Odgovor možemo pronaći u esejskom dokumentarcu Hitlerov Hollywood Njemačkog redatelja Rudigera Suchslanda, koji nosi podnaslov Njemačko kino u doba propagandne koristi. Redatelj nam predstavlja gotovo malu slikovnicu brojnih Njemačkih klasika i zasigurno navede gledatelja da pogleda barem jedan film čiji se isječak pojavljuje.

Od brojnih filmova koje je izradio Treći Reich, otprilike polovica su bili mjuzikli ili komedije, koje su hranile javnost zabavom. Upravo oni su bili bijeg od stvarnosti i davali su ljudima mogućnost bijega u svijet fikcije. Kao i u Hollywoodu, postojao je sustav zvijezda, s najpopularnijim licima filmskog platna koja su bili vrlo dobro plaćeni za svoje uloge.

Dokumentarac jasno pokazuje kako su filmovi bitni element nacističkog propagandnog stroja. Hitler je koristio film kao glavni mediji za komunikaciju s narodom. Propagandni ministar Joseph Goebbels kontrolirao je gotovo sve aspekte industrije, zadržavajući željezo na kreativnim odlukama. On se miješao u cijeli kreativni proces uključujući i izradu scenarija te odabir glumaca.

Kako bi ispričao svoje viđenje povijesne priče, redatelj se odlučuje na antižanrovsku filmsku formu filmski esej. Prisutnost autora u ovakvom obliku filma je ključna. On se neizravno reflektira ili referira na stvarne događaje, odnosno iznosi svoj subjektivni stav o temi kojom se bavi. Svoje gledište promovira na način da koristi voice over preko arhivskih snimki, isječaka iz filmova te skupa fotografija poznatih lica tadašnje filmske scene kako bi istražio estetiku, stavove i poruke Njemačke kinematografije od 1933. do 1945. godine.

Svoj stav Suchsland nadopunjuje tako da navodi citate nekoliko teoretičara koji su se bavili istom tematikom što vrlo lijepo zaokružuje njegove misli u smislenu cjelinu.

Duljina filma i njegov tempo gura publiku od sebe. Isječci iz nekih filmova ponekad su duljeg trajanja nego što je to potrebno. Gledatelju je potreban isječak samo ako u tom trenutku odgovara tematici naracije. S druge strane, svrha duljih isječaka mogla je navesti dodatnu zainteresiranost gledatelja za sam film koji je redatelj prikazao.

Hitlerov Hollywood me oduševio zbog pažnje posvećene detaljima i pomalo provokativnoj temi.Smatram da je on jedan izuzetan filmski esej koji bi trebao biti bitan za sve ljubitelje filmske umjetnosti i povijesne fanatike. 

​Rijedak je film koji gledatelju omogućuje upravo onakvuvrstu zabavei onakvo uživanje kakvo omogućuje film Eduarda Galića Za Ona Dobra Stara Vremena – samo jedan od nekoliko premijernih hrvatskih filmova 65. Pulskog Filmskog Festivala. Film je nošen fantastičnom glumom i fokusiranom režijom koje mu daju boju i život – atmosferu i pristupačnost (a pogotovo mlađoj publici) kakvu je osvježenje vidjeti na ovogodišnjoj Puli.

Osvježenje je upravo vidjeti film kakav se drži podalje od praznih holivudskih uzora ili filmskih tema kao što su uzimanje skupih droga, neprekidno partijanje u elitnim prostorima ili poetična nesigurnost glavnih protagonista u pronalasku svojeg jedinstvenog životnog puta. Činjenica je da ne posjedujemo sviniz obiteljskih vinograda kao ogroman izvor zarade i da nismo svi iznenađujuće uspješni grafički dizajneri pakiranja za mačju hranu kojima je kokain dostupan na svakom uglu, u svakom trenutku. Upravo je zbog toga Za Ona Dobra Stara Vremena daleko bliži mladim ljudima (bez obzira što je smješten još u 2002.) nego većina filmova koji su obilježili hrvatsku produkciju u proteklih par godina.

Naime, u središtu filma dvojica su prijatelja u svojim ranim dvadesetima – Hrvoje (Marko Petrić) i Borna (Karlo Mrkša) te razvoj njihovog odnosa s obzirom na dva različita pogleda na svijet – dok jedan brani čistu te istinsku emociju, poštenje i život čija su pravila tu ne kako bi nas ograničila već usmjerila ka nečemu većem, drugi zastupa isključivo potpunu slobodu kao da gotovo ništa nije bitno i kao da su posljedice tek apstraktan pojam koji na nas nije primjenjiv - također se redovito oslanjajući na tadašnje stanje u državi. Film je zanimljiv prozor u mladenački život Zagreba početkom dvijetisućitih godina koji prati jednu specifičnu generaciju mladih ljudi u vremenu društvene i ekonomske tranzicije. Film obogaćuje red šarenih, no prilično poznatih i bliskih likova vođenih iznimno talentiranom postavom glumaca počevši od mladih Petrića i Mrkše pa sve do glumaca poput Ksenije Pajić, Miljenka Brlečića i Mustafe Nadarevića. Redatelj Eduard Galić dopustio je svojim glumcima da u velikoj mjeri surađuju, predlažu i intenzivno rade na svojim likovima što se vidi i izuzetno odražava na realnoj i doista uspješnoj glumačkoj izvedbi.

Radnju obilježava brza dinamika, ponajviše početkom filma, a s kojom se kasnije ipak malo manje uspješno nosi. Paralelni razvoj likova i nekoliko priča naših glavnih protagonista možemo predstaviti kao niz raspletenih niti za čiji spoj u cjelovito klupko predano navijamo tijekom trajanja cijelog filma, ali krajem ipak možda dobivamo tek nekoliko nespretno svezanih čvorova. Iako relativno zadovoljavajuće, priče naposljetku djeluju kao da ipak zaslužuju bolje dramaturško rješenje. Borba s ovakvom dinamikom i gomilanjem priča rezultira u općoj nekozistentnosti i scenama koje nam djeluju nepotrebno ili nasilu ubačeno – ovim misleći na akcijsku scenu pred sam kraj filma koja među ostalima jednostavno djeluje kao razočaravajući višak.

Za Ona Dobra Stara Vremena filmska je ekspedicija s kojom se lagano poistovjetiti i koja vrlo uspješno obrađuje teme životnoga raskrižja, mladenačke neodlučnosti i sazrijevanja odgovornosti bez da djeluje daleko, pretenciozno ili nezanimljivo te upravo zbog toga zaslužuje biti nazvan jednim od uspješnijih hrvatskih naslova 2018. godine.

Vrhunske priče su vješte u napipavanju pulsa publike i zeitgeista u kojem žive. I Novine i Crno-bijeli svijet, čije su nove sezone predstavljene na PFF-u, žele biti takve priče. Zgrabile su snažne teme i pokušale ih pripitomiti svom diskursu. Korupcija vlasti i riječi te pogrdno zvana jugonostalgija su okidači jakih emocija i burnih rasprava na našim prostorima. Bez sumnje, savršeno pogođene teme koje u sebi sadrže cijelo vrelo potencijala. No je li taj potencijal iskorišten kako treba?

Od početka emitiranja Crno-bijelog svijeta, ova šarena humoristična drama u sebi je sadržavala suptilan zametak tragedije. Svi znamo što će te vesele klince koji '82. gutaju Start i žive Novi val dočekati za desetak godina. Likovi su postavljeni na pozicije koje će biti iznimno osjetljive tijekomDomovinskog rata. Kipo u sebi sadrži klice ratnog reportera. Srednjoškolci ratnih dragovoljaca. Žungulov otac kao zagriženi general JNA je narativna tempirana bomba. Una i njena majka ne mogu imati sretnu budućnost u zemlji koja će im uskoro brojati krvna zrnca.

Usprkos tome, olujni oblaci se nisu pokazivali na obzoru. Prošle dvije sezone bile su čista oda slatkim posebnostima jedne epohe. Prva je bila do zuba naoružana referencama na dobre stare dane. Druga se malo pročistila od tih prezbijenih jednokratnih fora i nagazila na dramu u pokušaju da pokaže kako i zlatna doba imaju svoje naličje. Treća se dodatno okuražila u tim sramežljivim pokušajima politiziranja i spremila zagristi jako velik zalogaj.

Možda i prevelik. Cjepkanjem vremenske linije otvara se niz mogućih igri sa strukturom, s postavljanjem informacija i gledateljskih očekivanja. Zasad je to cjepkanje poslužilo samo tome da raspirka pitanja i gledateljski interes s brojnim in medias res i cliffhangerima. Hoće li se potencijal ovog premetanja u potpunosti iskoristiti ili će ostati zadovoljni samo osnovnim trikovima nelinearne strukture, tek nam je vidjeti.

Vremenski raskol se odrazio i na sliku. Početak epizode odmah izbacuje gledatelje iz očekivanog, udobnog tehnikolora. Iz šarenog sna se likovi bude u ispranu noćnu moru s blagim crno-bijelim preludijem. Tako Crno-bijeli svijet postaje dostojan svog imena u prvom segmentu, koji se odvija 1984. godine. Godina 1984. ipak mora uvijek biti tmurna i prijeteća, zar ne? U njoj svjedočimo kako sve što se gradilo prošle dvije godine propada. I iz nje se doista neočekivano ubacujemo u presudnu 1991. godinu, u isprane, slabokrvne boje i prijetnje na svakom koraku.

Ubrzavanje do ratnih godina je definitivno najveće iznenađenje ove sezone. Crno-bijeli svijet se činio kao da pokušava prenijeti tek laganu priču nekog drugog doba, izoliranu i neokaljanu ratom koji slijedi. Ovim skokom razbili su tu izolaciju i uhvatili se u koštac s temom nekoliko ljestivca iznad njihovog uobičajenog opsega. Segment '91. tako završava s dobrim dijelom naših junaka na korak do smrtne opasnosti, na putu u kišu granata ili na bijegu iz države. Taj mrak se toliko naglo razbistruje katapultiranjem radnje natrag u 1983. da bi gledatelju mogao ostaviti trzajnu povredu. Iz pokisle prve linije bojišta - u tople boje Jagode koja s dvije lijeve vježba aerobik u mekim štucnama boje lavande.

Bojanje svake vremenske linije u različite tonove čini se prvoloptaški. Moguće je da će se ovakvo kodiranje bojama iskoristiti na kreativnije načine u budućim epizodama, ali zasad slaže premijernu epizodu u vizualni sendvič.

Ono što najsnažnije odrazuje razliku između te tri godine su ipak likovi. U njima leži glavna prevaga hoće li ovaj pokušaj uozbiljavanja podignuti ili potonuti seriju. Glumačka postava ih je dosad tumačila mahom komično i blesavo. Glavni poanta im je bila prenijeti simpatične likove koji publici mogu svojim štosevima izvući osmijeh na lice i svojim boljkama (najčešće ljubavnim i profesionalnim) probuditi blago suosjećanje. Cilj im je bio dopasti se. Sada, moraju ići dublje od toga. Umjesto simpatije, moraju buditi empatiju kako bi uspješno iznijeli ovaj preokret.

Koliko god se naši ratni filmovi usredotočili na posljedice rata na civile, još nisu prikazali ovakav razvoj. Likove Crno-bijelog svijeta smo upoznali i dugo pratili u ugodnoj, sretnoj svakodnevici. Bili su neopterećeni teretom Drugog svjetskog, a još nezahvaćenih sjenkom Domovinskog rata. Sada su iz bezbrižne sigurnosti iščupani u krizu koja je na ovim prostorima ostavila ožiljke koji se i dan danas osjećaju.

Hoće li se ovaj vrtoglavi rez iz komedije u tragediju isplatiti? Uz dobro vodstvo i izvedbu, sigurno bi mogao. Crno-bijeli svijet je pokazao pregršt nedostataka u svoje dvije godine postojanja. Ali isto tako je sam sebi postavio izazov u želji za sazrijevanjem. Podizanje ljestvice se svakako mora pozdraviti - ono signalizira da hrvatska produkcija želi evoluirati i uhvatiti korak sa zlatni dobom televizije koje vlada svjetskim ekranima. Čak i kad se ta ljestvica podigne možda previsoko da se uhvati.

Europska se kinematografija tijekom svoje povijesti često manifestirala kao studija psiholoških aspekata realnosti orijentirajući se nerijetko prema pojedincu i detaljnoj analizi karaktera, a istu tradiciju ubrzanim korakom nastoji slijediti i posljednji dugometražni film Benoîta Jacquota - Eva (2017.). Snimljen prema predlošku istoimenoga romana Jamesa Hadleya Chasea nastalog u prvoj polovini prošloga stoljeća, Eva je intenzivan psihološki triler koji prilično vješto isprepliće erotske s mučnim motivima pretvarajući priču o žudnji u tragediju čiju težinu poput okova za sobom vuku njegovi protagonisti.

Taj mračni predmet žudnje

U središtu je radnje mladić izuzetno oštra pogleda iz kojeg se u svakoj sekundi nazire određena količina prijezira, frustracije ili mučnine. Bertrand Valade, čiji lik tumači Gaspard Ulliel, mladić je koji se bavi prostitucijom te radi kao pomoćnik bolešću izmučenom starcu i autoru brojnih proslavljenih kazališnih tekstova. Uvodna se filmska sekvenca odvija upravo u pariškom stanu proslavljenoga pisca koji djeluje poput literaturom i umjetnošću ispunjenog hrama, a prilično kratak, ali korektan dijalog, već na samom početku svjedoči o suzdržanosti te nastranosti protagonista koji bespomoćnom starcu oklijeva donijeti lijekove što je naposljetku rezultiralo njegovom iznenadnom i trenutačnom smrću. Ovu izuzetno vješto izvedenu i vizualno estetiziranu sekvencu Jacquot okončava trenutkom u kojem Bertrand pronađe završenu verziju kazališne komedije o kojoj mu je nešto ranije govorio njezin autor nakon čega se događa vremenski poskok u razdoblje u kojem Bertnard utjelovljuje uspješnog i slavnog kazališnog autora koji se poput feniksa iz pepela uzdigao u elitne društvene sfere.

Jacquot je svojim snažnim uvodom bez sumnje obećao mnogo. Naime, portret sada uspješnog kazališnog pisca s naizgled stabilnim i idealnim ljubavnim odnosom te gotovo osiguranom egzistencijom djeluje kao iznimno snažan narativni motiv, posebice uzmemo li u obzir njegovu oštrinu i gotovo nikakav pokazatelj kajanja zbog učinjene nepravde. Ipak, filmska se radnja polagano spušta na leđa dragulja suvremene francuske kinematografije te vječne zvijezde Hanekeovih drama - Isabelle Huppert koja tumači Evu, hladnu i manipulativnu prostitutku i femme fatale koja gotovo u sekundi očarava Bertranda postajući na taj način gotovo jedini predmet njegova intenzivna zanimanja i žudnje. Huppert je impresivno uspjela čitavu narativnu strukturu prožeti erotizmom i žudnjom koji u potpunosti zaobilaze prikaze površnog seksualnog čina te se gomilaju u izmjenama kratkih i tajanstvenih rečenica ili pak na njezinom intenzivno crvenom ružu koji, premda gotovo uvijek prelazi liniju njezinih usana, poput maske skriva i najmanje naznake njezine emotivnosti i ranjivosti. Njezin se snažan i odlučan pogled doima neuhvatljivim za ambicioznog protagonista te u njemu budi veći nemir od pritiska okoline za novim kazališnim tekstom, ali mu istovremeno postaje neiscrpan izvor inspiracije, stoga se upušta u lančani niz sastanaka s Evom koja njegov život ispunjava nadrealnošću.

Estetski upakirana tragedija

Jacquot iznimno vješto barata kratkim kadrovima koje oštrim rezovima smisleno povezuje u sekvence. Događaji se mjestimice nižu kao na pokretnoj traci, premda ih njihova smislenost i dinamika brane od potencijalne pretpostavke da se radi o scenarističkim nedostacima. Naime, čitava je filmska struktura koja se poigrava krupnim planovima, montažnim prijelazima te izuzetno hrabrom kamerom koja se ne ustručava biti zaigrana i dinamična vješto i estetski privlačno upakirala narativne nedostatke. Osim toga, u obranu se same priče može uključiti i duboka psihološka karakterizacija koja nam u svojoj preciznosti gotovo ne dopušta identifikaciju i suosjećanje s protagonistom koji znakove anksioznosti pokazuje isključivo u kontekstu vlastitog opstanka na elitnoj kazališnoj sceni skrivajući svoj intimni život, žudnje i ranjivost ispod društveno prihvatljive maske i uniforme, kao što to čini i predmet njegovih strastvenih želja - Eva.

Bertrandova se rastuća opsesija Evom može pripisati fenomenu koji je Milan Kundera u svojoj Nepodnošljivoj lakoći postojanja opisao kao splet slučajnosti koje su naposljetku rezultirale intenzivnim odnosom između dvoje vodećih likova. Jacquot Bertranda i Evu spaja upravo nizom pukih, a u ovom slučaju i pomalo bizarnih, slučajnosti koje predstavljaju i simbolične faze njihova odnosa koji započinje intrigom i završava prijezirom, brutalnim i neobjašnjenim izljevom nasilja i bijesa, a zatim potpunom tišinom koja priču o žudnji pretvara u osobnu tragediju koja se svojom duboko potresnom iznenadnošću veže uz gledatelje, ali ostaje zarobljena u staklenom i ispraznom pogledu. 

Novu, drugu sezonu dokumentarnog serijala Betonski Spavači redatelja Saše Bana i suautora Maroja Mrduljaša, odnosno suautorice scenarija Nevenke Sabljić, na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu najavljuje premijerno prikazana treća epizoda serijala pod naslovom Split – između plana i kaosa. Ova epizoda bavi se vizionarskim modernističkim poduhvatom projektiranja i izgradnje stambenih kompleksa, odnosno čitavih gradskih četvrti tijekom 1970-ih na prostorno grandioznoj skali, području danas znanom i kao Split 3.

Doduše, i zagrebačka je publika tek koji tjedan ranije u sklopu nedavno održanog 27. izdanja Dana hrvatskog filma imala prilike gledati prvu epizodu nove sezone naziva Zagrebački velesajam, nesuđeno središte grada. Kako to i naslov najavljuje, fokus je u ovoj epizodi stavljen bio na povijesno-urbanističku kontekstualizaciju jednog segmenta novozagrebačkog modernističkog pandana gore spomenutoj priči – projekta izgradnje arhitektonski iznimnog kompleksa izlagačkih paviljona s južne strane Save te njihove naknadne sudbine.

Baš kao i zagrebačka, pulska premijera gledatelja ne ostavlja ravnodušnim. Iako Betonski spavači na razini filmskog jezika uglavnom ostaju unutar gabarita televizijske reportaže dužeg metra, istraživačka ambicija upregnuta u realizaciju serijala impresivna je. Možda je riječ o televiziji, no riječ je o vrhunskom televizijskom komadu. Štoviše, kako se to čini, nova sezona za istraživačku ekipu okupljenu oko serijala, predstavlja još i hrabriji iskorak u smjeru filmsko-dokumentarističkog tretmana potrebe osvješćivanja i edukacije najšire javnosti o urbanističkim i arhitektonskim draguljima hrvatskog i jugoslavenskog modernističkog nasljeđa. Kako nije samo riječ o pukim nostalgijskim crticama, najbolji je živući filmski svjedok splitska priča.

Split 3 predstavljao je projekt urbanizacije tada zapuštene i slabo napučene istočne periferije Splita, a u svrhu stvaranja povoljnih uvjeta za život tada brzo rastuće gradske populacije koja doseljava na valu tada rapidne industrijalizacije dijela Srednje Dalmacije. Danas, Split 3 ne predstavlja tek nekakav prazan kompleks, gašenjem čije upotrebne i društvene funkcije do punoće izražaja dolazi isključivo estetska forma arhitektonskog projekta, dok je nekadašnja ljudska aktivnost prisutna tek rudimentarno, u zaostalim tragovima, a ostatak prepušten imaginaciji gledatelja. Nije riječ o zadivljujućim, a istovremeno zastrašujućim snimkama sablasnih prostora najvećim dijelom zaboravljenih hotelskih i smještajnih objekata duž jadranske obale, kakve smo imali prilike gledati u prošloj sezoni. Split 3, taj urbanistički klaster kvartova kojem je projektantski temelj i jedinstveni modernistički pečat udario tadašnji Urbanistički institut Slovenije, i dan-danas predstavlja živuću urbanu cjelinu kao i dio organskog tkiva današnjeg Splita.

Kadrovi u ovoj epizodi tako vrve životom i svakodnevnom ljudskom aktivnošću, baš kako su to slovenski urbanisti, Vladimir Braco Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc i splitski arhitekti pod vodstvom Josipa Vojnovića 1968. godine konačno zamislili, gradska vlast odnosno tadašnje Poduzeće za izgradnju Splita koordiniralo, a lokalna zajednica, udružena u građevinske radne organizacije, zajedničkim naporima nakon čitavog desetljeća, sprovela u djelo. Točno pola stoljeća od tad, ovaj grad unutar grada itekako opstaje kao visoko funkcionalna urbana cjelina koja se, po mnogim kriterijima kojima su se projektanti vodili, u iznimnoj mjeri približila ideji svojevrsne urbanističke demokracije.

Tako se, kako saznajemo iz razgovora s ondašnjim splitskim gradonačelnikom, Jakšom Miličićem, prilikom projektne faze ekstenzivno konzultiralo s relevantnim strukama, kao i sa samim stanovnicima, koji su dobili priliku izraziti svoje potrebe i aspiracije za budućnost u pogledu zajedničkog gradskog suživota. Pritom je suvislo inkorporirana kako tradicija planske gradnje na Mediteranu s antičkim rasterom trgova i ulica koje se međusobno susreću pod pravim kutom, tako i zatečeni prirodni elementi priobalnog krša. Visoko modernističko planiranje ulica omogućilo je i inkorporiranje značajnih zelenih i javnih površina, a u pogledu stanogradnje značilo je to dovoljno prostora, dovoljno sunčeve svjetlosti za sve zgrade i orijentaciju prema moru.

Prava ljepota ovih kvartova gledatelju se razotkriva u rijetko viđenim totalima te zračnim snimcima lebdećih dronova, koji dosežu i nadvisuju neboderske stanogradnje, ulice i trgove. Dok ovi kadrovi prizivaju zanesenost stvarateljske vizije urbanističkog ideal tipa i makete, gledatelj jednako tako svjedoči gradu iz prizemljene i svakodnevne perspektive pješaka, pa i djeteta koje s vršnjacima nabija loptu u dvorištu među zgradama, dok se naš narator probija kroz susjedsku ćakulu i mimoilazi sa šetačima pasa. Sve ove sekvence funkcioniraju kao vizualni komplementi iskazima kakve u razgovoru za film, primjerice, izgovara i splitski arhitekt Dinko Kovačić koji je i sam osmišljavao ove ulice.

Iskazi su to o ideji borbe protiv otuđenja, odnosno o projektantskoj ideji objedinjavanjai međusobnog prožimanja javnih i stambenih prostora. Tako su četvrti planirane po mjeri čovjeka te shodno ideji zajedničkog stanovanja i susreta, što mnogi javni prostori Splita 3 prostorno reflektiraju organizacijom i sadržajem. Sve navedeno ide u prilog tezi koju u filmu naglašava sociolog Mirko Petrić – o urbanizmu kao projekciji politike u prostor. Upravo se ovime poentira i osnovni kreativni impuls iza serijala kakav čine Betonski spavači te podjednako urgira na potrebu za prepoznavanjem i uvažavanjem urbanizma primarno vođenog kriterijem filantropije, posebice u periodu kad se pravna tumačenja i interes investitora nastoje legitimirati kao jedini validan kriterij.

U konačnici, ovo nije samo sebi svrsishodno okretanje prošlosti, niti opsesivno bavljenje artefaktima od estetske važnosti za pojedinu struku, koliko duboko osvješćivanje društvene uloge prostora, to jest odnosa čovjeka s prostorom kojega nastanjuje. To je podjednako i potreba i poziv na borbu za očuvanje budućeg urbanog suživota. U svakom slučaju, ako je suditi prema zagrebačkoj i pulskoj ljetnoj premijeri ovih dviju epizoda, čeka nas sasvim interesantno i poučno televizijsko iskustvo gledanja nove sezone Betonskih spavača koja bi, prema najavama, u javno-televizijsku distribuciju trebala krenuti na jesen.

Luka Antonina

Kako preživjeti životnu situaciju u kojoj o niti visi budućnost jedne obitelji glavna je tema filma „Dom" redatelja Darija Pleića. Mladi neimenovani bračni par našao se u situaciji u kojoj moraju iseliti iz stana ili odlučno dočekati policiju da ih nemilosrdno deložira zajedno s malim djetetom u rukama.

Od samog početka filmom vlada turobna i dramatična atmosfera, koja pristaje temi, a odlično je prikazana mračnom paletom boja u kojima prevladavaju tamni, uglavnom plavi i sivi tonovi. Prostor u kojem se nalaze dva glavna lika, Ona (Judita Franković) i On (Mislav Čavajda), djeluje oronulo i žalosno, čak i neprijateljski. Film često koristi duge kadrove polupraznog prostora u koje i iz kojih naglo ulijeću i izlijeću likovi ili njihove prepirke. Spor ulazak u film, kada se kamera većinski koncentrira na izmoreno lice glavnog ženskog lika, prekinut je dolaskom predstavnice banke (Katarina Baban) i napadom, odnosno ispadom izmučene majke zbog nepravednosti situacije u kojoj se našla sa svojim djetetom i mužem.

Ova vrlo dramatična životna situacija u filmu svoju dramatičnost zapravo ne dobiva iz same sebe, već se pomalo usiljeno postiže napetom glazbom i (pre)dugačkim scenama u kojima se likovi gledaju u tišini, što vrlo često završava pokušajem da se napeta situacija i između njih dvoje razriješi seksom. Film u nekoliko navrata putuje kroz vrijeme na početke veze Nje i Njega, što se od sadašnjosti odvaja uporabom različite palete boja, koje sada imaju zemljani i topliji ton te vidno sređenijim vanjskim izgledom likova. Odnos Nje i Njega ipak ne djeluje uvjerljivo ni kada saznajemo pozadinsku priču njihove veze, a naročito kada se prikazuje njihovo upoznavanje i zavođenje, koje vrlo brzo prerasta u naporno natezanje i onda se naglo prekida povratkom radnje u sivu sadašnjost. Prekidi scena nagli su u čitavom filmu ili barem tako djeluju nakon dugačkih kadrova u kojima se ništa značajnije ne dogodi, zbog čega je ritam filma u najmanju ruku čudan. Ritam filma ipak malo oživi nakon svađe s predstavnicom banke, jer se radnja počne kotrljati prema moguće tragičnom kraju, ali i tu ipak ima praznog hoda u kojem gledamo Njene unutarnje borbe, bez mogućnosti da dublje u njih poniremo zbog toga što nam ničime ne pokazuje o čemu točno razmišlja.

Prostor stana, iz kojeg je iseljena većina namještaja, mogao se bolje iskoristiti u smislu da nam se, ako se već koristi retrospekcija, prikaže kako je taj dom izgledao prije ove situacije u kojoj smo upoznali likove. Iz toga bi se dramatičnost koja se nastoji postići nametnula prirodnije i lakše, a dobili bismo i bolji uvid u likove, gdje naglasak više ne bi bio samo na fizičkoj prirodi njihova odnosa, već bismo vidjeli i kako su se zajedno razvijali. Prostor koji je dobro iskorišten jest hodnik, u koji se vraćamo u nekoliko navrata i svaki je put nositelj loših vijesti. Hodnik se može gledati i kao neki cirkularni element, jer se pojavljuje na početku i na kraju filma na sličan način, a upravo je ulaz u stan, odnosno točka spajanja hodnika i stana, mjesto radnje vjerojatno najbolje scene filma, u kojoj Judita Franković izvanredno izvodi monolog o nepravednosti izbacivanja njene mlade obitelji na cestu zbog dugova koji nisu njeni, a na što joj masa likova koja je ispunila dugačak hodnik odgovara tišinom punom krivnje. Taj je monolog kao šlag na tortu Juditine izvedbe u cijelom filmu, odnosno njenog vrlo koncentriranog i odmjerenog nastupa frustrirane i očajne mlade žene kojoj prijeti životarenje kod rodbine ili na ulici. Film ima mnogo potencijala i ne iskorištava ih sve, a njegova usiljena dramatičnost, nažalost, pojede pravu dramatičnost radnje, što djelomično spašava upravo kvalitetna glumačka izvedba..

​U filmu se (kao i drugim umjetničkim medijima) nerijetko ponavljaju teme o kojima autorima, čini se, nikad nije dovoljno govoriti, motivi koje nikad nije dovoljno prikazivati i priče koje nikada nije dovoljno ispričati samo jednom. Ako ste nešto već vidjeli ili čuli, ako je neka rečenica već izgovorena, slika prikazana, obrađena nebrojen niz puta, šansa je da će uključivanje te rečenice, interakcije ili akcije u vašem radu napraviti tek mali skok, a brzi pad u očima promatrača kao samo običan klišej.

Aleksi je debitantski film redateljice Barbare Vekarić koji je svoju premijeru dobio upravo na 65. Pula Film Festivalu. Zamislite Aleksi (Tihana Lazović) kao modernu dalmatinsku Emmu Bovary – neodlučnu ženu iz imućne obitelji naizgled nezainteresiranu za sve što život ima za ponuditi, a lijek za dosadu i utjehu pronalazi upravo u muškarcima – čak trojicom njih. Goran je glazbenik, loš pjevač i mladić naravi sličnoj onoj naše Aleksi. Christian je fotograf iz Amerike s kojim glavna junakinja dijeli interese, ali njihov odnos ne skriva previše strasti kao primjerice onaj s Goranom te u srži djeluje daleko nevinije. I naposlijetku Toni, bogati razvedeni stariji muškarac, ljubitelj mlađih žena i skupih droga koji se boji vezanja – baš kao svaki playboy njegovog tipa. Aleksi je izgubljena negdje između navedene zabave s muškarcima i dosade, udovoljavanja miljenički nastrojenom ocu i razočaranoj majci te neplodne potrage za samom sobom. Izgubljena je savršena riječ za ono što Aleksi jest baš kao i njezin film – izgubljen.

Ono što nedostaje Aleksi je u potpunosti originalan scenarij. Kako radnja odmiče sve je češće da film uspijeva prikazati nešto originalno, nešto uobičajeno u našim svakodnevnim životima, ali tek iznimno rijetko prikazano na ekranu – dok bi već u idućoj sceni neki isfuranikomad dijaloga ili tipični pokušaj imitacije američkog indie filma srušio jedva sagrađenu kulu originalnosti. Upravo je scenarij glavni problem Aleksi zbog kojeg se popriličan glumački talent te vizualno iznimno atraktivni kadrovi i snimanje jednostavno gube radi nemogućnosti potpune imerzije u samu radnju. Takav scenarij također doprinosi nestvarnosti radnje, a najbolji primjer toga je katarza na kraju filma koja djeluje kao nasilu uguran komad slagalice na u potpunosti suprotnu stranu cijele slike, a između kao da nešto fali.

Ono što film ipak radi iznimno uspješno je simpatičnost – simpatičnost mjesta radnje, simpatičnost likova, simpatičnost njihove interakcije te poneka pametna ili dosjetljiva izmjena unutar dijaloga. No, je li simpatično dovoljno? Čini se da film nije ni ciljao na nešto više. Redateljica Barbara Vekarić naglasila je kako je htjela napraviti feel good film što je zapravo i uspjela. Scenarij na stranu, Aleksi je izniman debitantski uspjeh mlade redateljice – lagan je za gledati, nezahtjevan za pratiti, a likovi su tek dovoljno komplicirani da se ne moramo previše naprezati oko onoga što sami osjećaju, ali da se nakon projekcije filma ipak osjećamo kao da smo ih u potpunosti proživjeli.

Manjinske se koprodukcije nerijetko nalazime na dobro istraženom terenu ratne i postratne tematike vješto ukomponirane u socijalnu dramu. Ovaj se naizgled neiscrpan izvor ljudskih priča iznova rađao i disao zajedno sa svojim likovima, a svojim je dugogodišnjim postojanjem uspio prisvojiti i danas prilično velike fragmente realnosti. Premda se nešto novija filmska ostvarenja nastala u domaćoj produkciji u medijima ističu kao antiratna, što uvelike sugerira zasićenost publike ovim žanrom i njegovom duboko uvriježenom tematikom, filmovi poput dramske ekranizacije u režiji Elmira Jukića - Žaba (2017.) svjedoče o nužnosti podsjećanja na teške posljedice proživljenog rata koje i dalje ostaju aktualan motiv društvene strukture.

Snimljena kao ekranizacija istoimene kazališne predstave Dubravka Mihanovića, Žaba pokriva žanrovsko područje izuzetno teatralne postratne socijalne drame u čijem se središtu nalaze trojica muškaraca srednjih godina - Zeko, Braco i Švabo u čijim su se ulogama našli Emir Hadžihafizbegović, Aleksandar Seksan i Mirsad Tuka. Zeko je vlasnik malene lokalne sarajevske brijačnice i ratni veteran koji pati od posttraumatskog stresnog poremećaja, a radnja započinje kada, uoči Bajrama, k sebi pozove Bracu, svog brata koji se zbog gubitka posla odao alkoholu i kockanju, i prijatelja Švabu koji zarađuje kao taksist. Motiviran nadolazećim blagdanom i vlastitim pogreškama, Zeko se odlučuje svojim najbližima ukazati na pogreške koje čine te ih potaknuti na odlučnost i upornost u svrhu promjene koja postaje ključni motiv nadolazećeg sukoba.

Ključni je element filmske radnje njezina jednostavnost. Naime, nakon što se u uvodnoj sekvenci pojave sva trojica protagonista, gotovo se čitav ostatak radnje smiješta između zidova skromne i priproste brijačnice ispunjene fotografijama iz prošlosti. Nositelj radnje postaje dijalog što uvelike svjedoči o činjenici da se radi o ekranizaciji kazališne predstave. Ipak, teatralnost je drame vrlo lako prohodna te se manifestira u dugim i kontinuiranim kadrovima, opsežnim monolozima te u samom jeziku ne prelazeći ni u jednom trenutku granice filmske u svrhu kazališne izvedbe. Osim što otkriva međusobne odnose likova te sugerira njihove društvene položaje, dijalog već u uvodnim minutama otkriva fragmente iz njihove prošlosti i sadašnjosti koji gotovo u potpunosti obilježavaju njihovu potrebu, ali i nemogućnost, za promjenom čiju važnost Zeko neprekidno tumači. Zeko je bez sumnje najsnažnije psihološki obiježen lik u čiji unutrašnji svijet publika ulazi više puta neovisno radi li se o kratkotrajnim, ali potresnim, uspomenama iz proživljenih ratnih tragedija i sukoba ili, pak, o manipulaciji filmskom strukturom usporavanjem slike te ispunjavanjem prostora tupim i prigušenim zvukom. Dovoljan je gotovo kratkotrajan pogled na lice legendarnog Emira Hadžihafizbegovića da bi se iz njegova lutajućeg pogleda te drhtajućih usana pročitala priča o izmučenoj ljudskoj prirodi i boli nastalih uslijed neprebolivih ratnih posljedica.

Kulminacijom svoje radnje Žaba se iz portreta postratnog mentaliteta koja se nalazi u pozadini svakodnevnih ritualnih društvenih aktivnosti pretvara u intenzivnu i detaljnu studiju karaktera nabijenu snažnim emocijama. Ipak, Jukić se svojim protagonistima odlučuje kontrastrirati gotovo nadrealnim motivom jednostavne i dopadljive nade koju utjelovljuje u liku mladića Mukija (Moamer Kasumović), trgovca knjigama koji se nenadano pojavi u brijačnici u kojoj se zajedno s likovima od hladnoće sakrila kaotična i bolna atmosfera. Ovaj se svojevrsni deus ex machina moment može protumačiti u kontekstu snažne želje za promjenom i okončavanjem vlastitog postojanja u svijetu koji svakodnevno iznova revitalizira najbolnije uspomene koje kao kazna slijede svoje žrtve. Naime, činjenica da se život i njegove navike nastavljaju djeluje poput utješne nagrade koja ne sugerira ubrzo nadolazeću promjenu, ali sugerira pomirenje i prepuštanje vlastitim mogućnostima koje ulogu žrtve mogu zamijeniti nadom. 

Comic Sans četvrti je uspješni dugometražni film mladog redatelja Nevia Marasovića. Radnja filma započinje sastankom glavnog lika Alana, kojeg glumi Janko Popović Volarić, i njegove bivše djevojke Marine, koju glumi Nataša Janjić. Od oblačnog vremena, njihovih ozbiljnih izraza lica, do same teme razgovora, atmosfera djeluje ozbiljno, pomalo tužno i napeto. Nakon Alanove iznenadne objave ljubavi, nakratko im se probude strasti. Alan se drugo jutro na alarm budi sam i šalje poruku Marini u kojoj ponovo izjavljuje ljubav, čime naslućujemo njegovu naivnost, a vidimo i dozu patetičnosti. Stan u kojem Alan živi je moderno uređen, upravo stan jednog uspješnog mladog muškarca u Zagrebu. Unatoč tome, on je prazan i hladan što je odraz na samu situaciju u kojoj se Alan nalazi. Iznenadni poziv od oca Brune, glumi ga Zlatko Burić, u kojem ga zove da mu se pridruži na sprovodu stare tete na Visu, nimalo mu ne popravi raspoloženje. Odlaskom na sastanak u Sloveniju s kolegom saznajemo kako unatoč neuspjehu u ljubavi, u poslu kao grafički dizajner ima velik uspjeh i bitnu ulogu, traži se njegovo mišljenje i savjet uz pohvale za njegov rad. Almu Pricu na filmu upoznajemo kao Alanovu majku kada on dolazi kod nje na ručak. Majka pokazuje toplinu i ljubav prema sinu, ali i određenu razinu zabrinutosti kada pričaju o njegovom sastanku s Marinom, pokušava ga samog dovesti do zaključka da se Marina neće javiti. Međutim, Alan nastavlja slati poruke i zvati, bez ikakvog odgovora od Marine, zbog čega se okreće alkoholu i kokainu. Marina se nakon nekog vremena javi na mobitel i oni dogovaraju novi sastanak nakon kojeg za Alana sve kreće naglo nizbrdo. Tu večer na poslovnoj zabavi, povrijeđeni i ponovno odbijeni Alan pokazuje svoju mračniju stranu. Nakon što konzumira velike količine alkohola i kokaina, Alan gubi kontrolu i spava sa kćeri svojeg kolege i prijatelja u wc-u nakon čega dolazi do fizičkog sukoba u kojem ga kolega i prijatelj istuče. 

Scena u kojoj drugo jutro majka dolazi u Alanov jako uneređen stan, prepun tragova opijanja i drogiranja je prikazana dugim kadrom u kojem vidimo cijeli razmjer njegovih problema, a završava na njemu koji sjedi krvav i nije u stanju ustati s kreveta. Majka kroz razgovor napomene kako bi razlog njegovog živčanog sloma mogao biti strah da ne postane kao otac. Nakon emocionalnog razgovora s majkom, u kojem i Alma Prica i Janko Popović Volarić odlično utjelovljuju zabrinutu majku i podosta izgubljenog samodestruktivnog sina, on na njen nagovor odlazi do oca kako bi s njim išao na Vis. Brunina prva pojava na ekranu je komična, čime se razbija ozbiljnija atmosfera koja je prevladavala do sada u filmu. Otkrivamo da je on također umjetnik, iako njegovi radovi nisu toliko konvencionalni niti zarada jednako velika. Od samog Alanovog buđenja kod majke, atmosfera u filmu postupno postaje vedrija i veselija, pojavljuju se toplije boje i veselija glazba. Zlatko Burić svojom pojavom i ulogom diže atmosferu i povisuje razinu komedije na filmu. Dolaskom na Vis vidimo drugu stranu filma, nizovi lijepih i dugih kadrova krajolika isprepleteni sa scenama komičnih razgovora stvaraju osjećaj ugode i tjeraju na smijeh. Upoznajemo lika Damira Poljicaka, koji se zove Pape, drži konobu i Brunin je prijatelj. Upravo dok su Alan i Bruno kod Pape na kavi, Alan komentira font na vrećici šećera, u smislu da nitko više ne koristi taj font, Comic Sans, ali kako ga Bruno ne razumije, on to prevodi i kaže za Alana da je upravo on bez komedije ili smijeha. Lik Alana na Visu nije idiličan, on je i dalje dosta tankih živaca i mir mu narušava pojava bivše djevojke Barbare, koju glumi Inti Sraj, koja sa dečkom po otocima traži lokaciju za vjenčanje. Unatoč velikoj udaljenosti od ludnice u Zagrebu, Alan večer nakon čitanja oporuke, kod Pape na piću sa Brunom, Barbarom i njenim zaručnikom te dvije dankinje u svom sakou iz Zagreba nalazi vrećicu kokaina nakon čega večer postaje luda zabava sa puno alkohola i seksa. Drugo jutro se Alan budi na jedrilici, saznaje da je spavao sa mlađom dankinjom, Sofie i da se ona javila na poziv Marine, nakon čega izletava van kabine, ugleda otok Jabuku i dere se na sve oko sebe. Slučajno mu ispada mobitel i nastavi vikati i vrijeđati sve na brodu, nakon čega njih dvojica bivaju izbačeni na otok zbog Alanovog bezobraznog ispada. Njihova zarobljenost na otoku Jabuci djeluje ironično s obzirom na to da su obojica otok koristili za ulete u kojima sami sebe uspoređuju s njim. Na otoku počinju rješavati odnos, Alan napokon ocu kaže da ga je povrijedio time što nije bio tu za njega kada mu je trebao otac, dok Bruno iznosi zabrinutost sinove ovisnosti o kokainu. Nakon dugog razgovora, njih dvojica se smiruju i dolazi im pomoć. Kada se vrate na Vis, Alanu u posjetu dolazi Barbara s kojom spava. Dok se Barbara oblači, vode razgovor u kojem vidimo razliku u ovoj situaciji naspram one sa početka filma nakon što spava s Marinom, sada Alan ovo ne doživljava kao ponovno buđenje ljubavi nakon koje postaje opsesivan, nego više kao nešto njemu poznato i lijepo ali sa jasnim viđenjem budućnosti u kojoj je ona zaručena za drugoga. Na sprovodu nailazimo na još jednu komilnu scenu u kojoj Bruno pita Alana za font na nadgrobnoj ploči, nakon čega se obojica počnu smijati jer je font upravo Comic Sans. 

Nakon sprovoda vidimo oca i sina kako stoje uz more i imaju lijepi trenutak, koji postaje komičan nakon što Alan baci očev mobitel u more na što se obojica na kraju nasmiju. Film prikazuje zbližavanje otuđenog oca i sina kroz komične situacije i nevolje u koje se međusobno uvaljuju ali i vade, bez patetike ili neke veće drame. Samim putovanjem otac i sin ze zapravo ponovo upoznaju i rješavaju probleme. Iako u filmu nalazimo određene klišeje, oni služe za podizanje razine komičnosti ovog feel good filma. Atmosfera filma se drastično mijenja sa tmurnog, depresivnog početka u Zagrebu, na šaroliki veseli krajolik na Visu. Kadrovi krajolika dočaravaju tu opuštenost koja vlada na otoku. Kemija između Janka Popovića Volarića i Zlatka Burića je vidljiva u njihovim opuštenim replikama, bile one komične ili ozbiljne, kombinacija ta dva lika pokazuje koliko su u nečemu jednaki ali opet dosta različiti. Iako određene scene na početku malo duže traju, film je uspio ostvariti feel good osjećaj što je redatelju Neviu Marasoviću bio i cilj.

Eva Buczynski