U filmu se (kao i drugim umjetničkim medijima) nerijetko ponavljaju teme o kojima autorima, čini se, nikad nije dovoljno govoriti, motivi koje nikad nije dovoljno prikazivati i priče koje nikada nije dovoljno ispričati samo jednom. Ako ste nešto već vidjeli ili čuli, ako je neka rečenica već izgovorena, slika prikazana, obrađena nebrojen niz puta, šansa je da će uključivanje te rečenice, interakcije ili akcije u vašem radu napraviti tek mali skok, a brzi pad u očima promatrača kao samo običan klišej.
Aleksi je debitantski film redateljice Barbare Vekarić koji je svoju premijeru dobio upravo na 65. Pula Film Festivalu. Zamislite Aleksi (Tihana Lazović) kao modernu dalmatinsku Emmu Bovary – neodlučnu ženu iz imućne obitelji naizgled nezainteresiranu za sve što život ima za ponuditi, a lijek za dosadu i utjehu pronalazi upravo u muškarcima – čak trojicom njih. Goran je glazbenik, loš pjevač i mladić naravi sličnoj onoj naše Aleksi. Christian je fotograf iz Amerike s kojim glavna junakinja dijeli interese, ali njihov odnos ne skriva previše strasti kao primjerice onaj s Goranom te u srži djeluje daleko nevinije. I naposlijetku Toni, bogati razvedeni stariji muškarac, ljubitelj mlađih žena i skupih droga koji se boji vezanja – baš kao svaki playboy njegovog tipa. Aleksi je izgubljena negdje između navedene zabave s muškarcima i dosade, udovoljavanja miljenički nastrojenom ocu i razočaranoj majci te neplodne potrage za samom sobom. Izgubljena je savršena riječ za ono što Aleksi jest baš kao i njezin film – izgubljen.
Ono što nedostaje Aleksi je u potpunosti originalan scenarij. Kako radnja odmiče sve je češće da film uspijeva prikazati nešto originalno, nešto uobičajeno u našim svakodnevnim životima, ali tek iznimno rijetko prikazano na ekranu – dok bi već u idućoj sceni neki isfuranikomad dijaloga ili tipični pokušaj imitacije američkog indie filma srušio jedva sagrađenu kulu originalnosti. Upravo je scenarij glavni problem Aleksi zbog kojeg se popriličan glumački talent te vizualno iznimno atraktivni kadrovi i snimanje jednostavno gube radi nemogućnosti potpune imerzije u samu radnju. Takav scenarij također doprinosi nestvarnosti radnje, a najbolji primjer toga je katarza na kraju filma koja djeluje kao nasilu uguran komad slagalice na u potpunosti suprotnu stranu cijele slike, a između kao da nešto fali.
Ono što film ipak radi iznimno uspješno je simpatičnost – simpatičnost mjesta radnje, simpatičnost likova, simpatičnost njihove interakcije te poneka pametna ili dosjetljiva izmjena unutar dijaloga. No, je li simpatično dovoljno? Čini se da film nije ni ciljao na nešto više. Redateljica Barbara Vekarić naglasila je kako je htjela napraviti feel good film što je zapravo i uspjela. Scenarij na stranu, Aleksi je izniman debitantski uspjeh mlade redateljice – lagan je za gledati, nezahtjevan za pratiti, a likovi su tek dovoljno komplicirani da se ne moramo previše naprezati oko onoga što sami osjećaju, ali da se nakon projekcije filma ipak osjećamo kao da smo ih u potpunosti proživjeli.
