20. SRPNJA - MALI (r. A. Nuić) i RUDAR (r. H. A. Wojcik Slak)
MARKO NJEGIĆ
Mali
Drama (“Kenjac“) Antoniju Nuiću bolje leži od komedije (“Život je truba“), a još kad joj se doda sočan prefiks “krimi“, onda imamo trijumf za kraj festivala. “Mali“ je veliki, vjerojatno najveći Nuićev film koji strši unutar (premijerne) konkurencije na Puli. Ovo je pravi, čisti, punokrvni film, sa svime što to podrazumijeva (režija, scenarij, gluma, fotografija…).
TOMISLAV KUKEC
Mali
Istovremeno mračan i zabavan, duhovit i inteligentan, Mali je doista film kojeg se isplati pogledati. Na mahove teška muška 'spika', protkana litrama alkohola i narkotika, nosi u sebi i neke dublje poruke, a sve je začinjeno sjajnim izborom glumaca, odličnom režijom i kamerom. Antonio Nuić uspio nas je na 90 minuta prikovati uz platno, a Franjo Dijak i sin Vito pokazali su se kao jako dobra kombinacija.
MIA MITROVIĆ
Mali
Wow. Najbolji film koji sam pogledala ove godine na Puli. Surov i opet totalno manly, ali izgleda da je Pula ove godine takva. To je valjda zbog prvenstva. Napeto, realistično. Jedina zamjerka su uvijek isti glumci u uvijek istim ulogama. Pod ovim ne mislim na oca i sina Dijaka. Njima svaka čast.
19. SRPNJA - DUBOKI REZOVI (r. Dubravka Turić, Filip Mojzeš, Filip Peruzović) i OSMI POVJERENIK (r.Ivan Salaj)
TOMISLAV KUKEC
Duboki rezovi
Duboki rezovi simpatičan je omnibus koji će vas katkad nasmijati, a katkad gotovo rasplakati. Ipak, osim Trešnji koje su izvanredne, ostale dvije priče ostavljaju dojam nedorečenosti. Sporo, ponekad i nelogično. Priznanje treba odati djeci glumcima, koje nije lako pronaći, a mali Roko Glavina biser je kojeg stvarno nismo očekivali i veselim se njegovim budućim ulogama.
MIA MITROVIĆ
Duboki rezovi
Tri kratka filma. Prvi je izvrstan. Neka vrsta Brokeback mountina u Dalmatinskoj zagori. Drugi je nešto slabiji. Bavi se nasiljem među djecom. Treći je bez veze. Konfuzan i loše ispričan. Djeca glumci bolji nego u većini hrvatskih dječjih filmova.
Osmi Povjerenik
Bolji otočki film od Comic Sansa. Malo predugačak. Borko Perić zaslužuje Arenu.
MARKO NJEGIĆ
Duboki rezovi
Trodijelni omnibus-film o trešnjama i šljivama (modrice) odviše djeluje kao da je nasilu pospremio tri kratkiša u jedan cjelovečernjak, unatoč tematskim poveznicama (nasilje ove ili one vrste). Prva priča, “Trešnje“ Dubravke Turić, uvjerljivo odskače od ostale dvije, ostavljajući trajan gorak okus slatkog voća na usnama gledatelja.
Osmi povjerenik
Uspješna ekranizacija Baretićeva romana koji je pročitan do u zarez, premda film ima nekoliko zareza previše (trajanje). Duh Trećića doslovce se preselio iz romana na ekran i tamo zaživio zahvaljujući otočkom ugođaju i glumcima; barem neki od njih trebali bi biti nagrađeni za svoje izvedbe (Borko Perić, vengo coj!). Film za maratonsko gledanje s “Comic Sansom“.
Žaba
“Muškarci ne plaču“ dobili su u “Žabi“ konkurenta u kategoriji najbolje glume na ovim prostorima. Emir Hadžihafizbegović, poveznica između oba filma, glumački je eksplozivan u tempiranoj bombi postratnih dramskih tenzija. Film prikladno skida osigurač s ručne bombe i upitno je hoće li ga vratiti.
18. SRPNJA - ZA ONA DOBRA STARA VREMENA (r. Eduard Galić)
TOMISLAV KUKEC
Za ona dobra stara vremena
Za ona dobra stara vremena film je zbog kojeg ćete zaboraviti na rate kredita, termin kod zubara ili mijenjanje gume kod vulkanizera i poželjeti opet biti mladi. Odličan izbor mladih glumaca, Karlo Mrkša pokazao se kao umjetnik na kojeg moramo računati u budućnosti.
MIA MITROVIĆ
Za ona dobra stara vremena
Film koji ima potencijala postati generacijskim. Impresivan cast mladih talenata. Ženskom dijelu publike možda će zasmetati mačizam.
MARKO NJEGIĆ
Za ona dobra stara vremena
Mladenački poletna kamera iz ruke, kao u američkom nezavisnjaku, otvara Galićev povratnički uradak. “Sve je lako kad si mlad“, pjevaju Prljavci i čini se da se Galić redateljski pomladio u filmu koji, kako ide dalje, sve više otkriva da hrvatski (udaranje po socijali, gluma sporednih likova) i da zapravo priča još jednu “priču iz Hrvatske“.
17. SRPNJA - DO KRAJA SMRTI (r.Jurkas) I EGZORCZAM (r. Dalibor Matanić)
TOMISLAV KUKEC
Egzorcizam
U nas zapostavljeni horror film nije, na žalost, ni u Egzorcizmu Dalibora Matanića dobio vjerodostojnog predstavnika žanra. Nedovoljno razrađen scenarij i vrlo loši dijalozi glavne su mane ovog uratka, a sjajna kamera i izvanredna Nika Ivančić u ulozi opsjednute Maše njegovi glavni aduti. Gledljivo, ali s obzirom na temu, osrednje ostvarenje, no dobro je da se i u Hrvatskoj napokon snimaju horrori.
Do kraja smrti
Prekrasan hommage stvarnim ljudima i njihovim osebujnostima, podsjetnik na to koliko se najbolje filmske priče skrivaju u srcima naizgled "običnih" ljudi. Uvjerljivo, inteligentno, na mahove potresno, a i vrlo duhovito ostvarenje, praćeno sjajnom režijom i castingom. Bravo!
MIA MITROVIĆ
Egzorcizam
Hrabar pokušaj horora. Šteta što nije uloženo više truda u scenarij, osobito u karakterizaciju likova i njihove međusobne odnose. Izvanredan debi Nike Ivančić.
Do kraja smrti
Dva sata smaranja krupnim planovima i srcedrapajućim dijalozima. Zezam se. Jurkasov novi film me razoružao i srušio sva moja očekivanja. Toplo, dirljivo, nepretenciozno i ljudski. Gledati. Po mogućnosti s boljom polovicom.
MILENA ZAJOVIĆ
Egzorcizam
Polazeći od vrlo jednostavne premise, u minimalnim produkcijskim uvjetima Matanić je uspio napraviti zabavan, iznenađujuće jeziv žanrovski film na tragu “Vještice iz Blaira” koji nas podsjeća na nužnost nepretenciozne igre među domaćim filmskim profesionalcima i otkriva nam izvrsnu Niku Ivančić.
MARKO NJEGIĆ
Do kraja smrti
Najmanje ujednačen mozaični film u karijeri Anđela Jurkasa. Dobre priče su ponajbolje dosad (auto, radio) i mogle bi funkcionirati zasebno kao kratki filmovi, ali isto nažalost vrijedi i za lošije. Ipak, od dojmljivih segmenata “Zbog tebe“, “Fuck Off I Love You“ i “Do kraja smrti“, njih barem sedam, dao bi se složiti jedan pravi omnibus/short cuts film.
Egzorcizam
Rijetki, ako ne i jedini pošteni iskorak CRO kinematografije u smjeru strave i užasa. Vrijedno respekta čak i ako se film nalazi u raskoraku između starih (“Istjerivač đavola“) i novih horora (“REC 2“), režije i scenarija, američke estetike i hrvatske glume, žanrovskog uratka i anticrkvenog pamfleta.
16. SRPNJA - LADA KAMENSKI (r.Sara Hribar, Marko Šantić) I COMIC SANS (r. Nevio Marasović)
MILENA ZAJOVIĆ
Comic Sans humorno je autoreferencijalno djelo u kojem briljira iskusni Zlatko Buric, dok se Janko Popovic Volaric dobro snalazi u ulozi umjetnika zatocenog u procjepu izmedju kreativnog i komercijalnog, nezrelog i odraslog, a moze se gledati i kao muski pandan filmu “Aleksi” koji je otvorio festival
Lada Kamenski na trenutke se gorko duhovito bavi vaznom socijalnom temom pricajuci pritom vlastitu autorsku i ljudsku pricu. Teme poput rodne neravnopravnosti, starenja i egzistencijalnog straha protezu se kroz svjetove radnica i umjetnica, a neukusne usporedbe ta dva svijeta uspjesno su izbjegnute
TOMISLAV KUKEC
Lada Kamenski jednostavna je, a opet slojevita, priča o tri žene u potrazi za poslom, smislom i ljubavi. Hrabar izlet redateljskog dvojca u propitivanje onoga o čemu se na sceni sve zna, ali se ipak šuti radi 'mira u kući'. Film koji postavlja mnogo pitanja, no ne daje odgovore na njih, ostavljajući publici da ih sama dokuči.
Comic Sans je epsko putovanje na udaljeni i prelijepi otok Vis, potraga za davno izgubljenom ljubavi oca, boema i umjetnika, i sina, korporativnog šminkera s problemom ovisnosti. Fantastičan prikaz avanture što počinje okretanjem ĺeđa užasima svakodnevice, protkan finom dozom cinizma i litrama viškog plavca, koji nespojive protagoniste vodi u nezaboravno i uzbudljivo istraživanje vlastitih slabosti, ali i snage ljubavi.
MIA MITROVIĆ
Lada Kamenski
Tri glumice, tri radnice, tri nonice. Zanimljiv, voajerski pogled na tamnu stranu hrvatskog glumišta koji bi još bolje funkcionirao bez uplitanja konteksta Kamenskog.
Comic sans
Topla priča o odnosu oca i sina. Sat vremena predugačka i pomalo naporna kao i font iz naslova.
MARKO NJEGIĆ
Lada Kamenski
“Ovo kao da nije hrvatski film“, kaže netko u “Ladi Kamenskoj“. I nije, barem ne u izvedbi. Sara Hribar i Marko Šantić napravili su metafilmsku inačicu talijanskih “Potpunih stranaca“ koja se s puno sarkazma dotiče glume u hrvatskoj kinematografiji, ispred i iza kamere, a istovremeno je i prvi domaći film po mjeri svjetskog “time's up“ pokreta.
Comic sans
Ambijentiran na Vis i “vis-a-visovski“ autoreferencijalan, “Comic Sans“ je muška preteča “Aleksi“ i parnjak “Osmom povjereniku“, a govori o izgubljenoj urbanoj generaciji koja bi se možda ipak mogla pronaći daleko od grada. Film teče i ispija se lako poput viškog plavca, navodeći gledatelja da digne ruke u Vis i preda mu se u potpunosti.
15. SRPNJA - ALEKSI (r. Barbara Vekarić) I DOM (r. Dario Pleić)
MILENA ZAJOVIĆ
Aleksi
“Aleksi” je dobrodošlo osvježenje, atmosferom bliže tradiciji francuskog eskapističkog arta nego stereotipnim prikazima hrvatske obale. Tihana Lazović dobro se snalazi u ulozi privilegirane, ali bezidejne junakinje, dok ostali likovi i njihovi odnosi nisu dovoljno razrađeni, zbog čega priča gubi na snazi.
MARKO NJEGIĆ
Aleksi
Estetski, ako ne i tematski, sušta suprotnost oblačnom, prljavije režiranom debiju Hane Jušić, prvijenac mlade Barbare Vekarić je sunčana, znatno čišće snimljena dramska razglednica iz Dalmacije sa sjajno iskorištenim lokacijama Pelješca kojemu je malo nedostajalo da se prometne u zaseban lik filma.
Dom
Drama o deložaciji, otrgnuta iz stvarnosti, povremeno prijeti da će se skrasiti u domu pesimističnog psihološkog trilera s Juditom Franković u još jednoj upečatljivoj ulozi, ovaj put mlade majke i glumice. To se nažalost ne događa, no film se može pročitati (i) kao košmarni zamišljaj glumice koja se sprema za novu ulogu.
