Blog mladih filmofila

Europska se kinematografija tijekom svoje povijesti često manifestirala kao studija psiholoških aspekata realnosti orijentirajući se nerijetko prema pojedincu i detaljnoj analizi karaktera, a istu tradiciju ubrzanim korakom nastoji slijediti i posljednji dugometražni film Benoîta Jacquota - Eva (2017.). Snimljen prema predlošku istoimenoga romana Jamesa Hadleya Chasea nastalog u prvoj polovini prošloga stoljeća, Eva je intenzivan psihološki triler koji prilično vješto isprepliće erotske s mučnim motivima pretvarajući priču o žudnji u tragediju čiju težinu poput okova za sobom vuku njegovi protagonisti.

Taj mračni predmet žudnje

U središtu je radnje mladić izuzetno oštra pogleda iz kojeg se u svakoj sekundi nazire određena količina prijezira, frustracije ili mučnine. Bertrand Valade, čiji lik tumači Gaspard Ulliel, mladić je koji se bavi prostitucijom te radi kao pomoćnik bolešću izmučenom starcu i autoru brojnih proslavljenih kazališnih tekstova. Uvodna se filmska sekvenca odvija upravo u pariškom stanu proslavljenoga pisca koji djeluje poput literaturom i umjetnošću ispunjenog hrama, a prilično kratak, ali korektan dijalog, već na samom početku svjedoči o suzdržanosti te nastranosti protagonista koji bespomoćnom starcu oklijeva donijeti lijekove što je naposljetku rezultiralo njegovom iznenadnom i trenutačnom smrću. Ovu izuzetno vješto izvedenu i vizualno estetiziranu sekvencu Jacquot okončava trenutkom u kojem Bertrand pronađe završenu verziju kazališne komedije o kojoj mu je nešto ranije govorio njezin autor nakon čega se događa vremenski poskok u razdoblje u kojem Bertnard utjelovljuje uspješnog i slavnog kazališnog autora koji se poput feniksa iz pepela uzdigao u elitne društvene sfere.

Jacquot je svojim snažnim uvodom bez sumnje obećao mnogo. Naime, portret sada uspješnog kazališnog pisca s naizgled stabilnim i idealnim ljubavnim odnosom te gotovo osiguranom egzistencijom djeluje kao iznimno snažan narativni motiv, posebice uzmemo li u obzir njegovu oštrinu i gotovo nikakav pokazatelj kajanja zbog učinjene nepravde. Ipak, filmska se radnja polagano spušta na leđa dragulja suvremene francuske kinematografije te vječne zvijezde Hanekeovih drama - Isabelle Huppert koja tumači Evu, hladnu i manipulativnu prostitutku i femme fatale koja gotovo u sekundi očarava Bertranda postajući na taj način gotovo jedini predmet njegova intenzivna zanimanja i žudnje. Huppert je impresivno uspjela čitavu narativnu strukturu prožeti erotizmom i žudnjom koji u potpunosti zaobilaze prikaze površnog seksualnog čina te se gomilaju u izmjenama kratkih i tajanstvenih rečenica ili pak na njezinom intenzivno crvenom ružu koji, premda gotovo uvijek prelazi liniju njezinih usana, poput maske skriva i najmanje naznake njezine emotivnosti i ranjivosti. Njezin se snažan i odlučan pogled doima neuhvatljivim za ambicioznog protagonista te u njemu budi veći nemir od pritiska okoline za novim kazališnim tekstom, ali mu istovremeno postaje neiscrpan izvor inspiracije, stoga se upušta u lančani niz sastanaka s Evom koja njegov život ispunjava nadrealnošću.

Estetski upakirana tragedija

Jacquot iznimno vješto barata kratkim kadrovima koje oštrim rezovima smisleno povezuje u sekvence. Događaji se mjestimice nižu kao na pokretnoj traci, premda ih njihova smislenost i dinamika brane od potencijalne pretpostavke da se radi o scenarističkim nedostacima. Naime, čitava je filmska struktura koja se poigrava krupnim planovima, montažnim prijelazima te izuzetno hrabrom kamerom koja se ne ustručava biti zaigrana i dinamična vješto i estetski privlačno upakirala narativne nedostatke. Osim toga, u obranu se same priče može uključiti i duboka psihološka karakterizacija koja nam u svojoj preciznosti gotovo ne dopušta identifikaciju i suosjećanje s protagonistom koji znakove anksioznosti pokazuje isključivo u kontekstu vlastitog opstanka na elitnoj kazališnoj sceni skrivajući svoj intimni život, žudnje i ranjivost ispod društveno prihvatljive maske i uniforme, kao što to čini i predmet njegovih strastvenih želja - Eva.

Bertrandova se rastuća opsesija Evom može pripisati fenomenu koji je Milan Kundera u svojoj Nepodnošljivoj lakoći postojanja opisao kao splet slučajnosti koje su naposljetku rezultirale intenzivnim odnosom između dvoje vodećih likova. Jacquot Bertranda i Evu spaja upravo nizom pukih, a u ovom slučaju i pomalo bizarnih, slučajnosti koje predstavljaju i simbolične faze njihova odnosa koji započinje intrigom i završava prijezirom, brutalnim i neobjašnjenim izljevom nasilja i bijesa, a zatim potpunom tišinom koja priču o žudnji pretvara u osobnu tragediju koja se svojom duboko potresnom iznenadnošću veže uz gledatelje, ali ostaje zarobljena u staklenom i ispraznom pogledu. 

Manjinske se koprodukcije nerijetko nalazime na dobro istraženom terenu ratne i postratne tematike vješto ukomponirane u socijalnu dramu. Ovaj se naizgled neiscrpan izvor ljudskih priča iznova rađao i disao zajedno sa svojim likovima, a svojim je dugogodišnjim postojanjem uspio prisvojiti i danas prilično velike fragmente realnosti. Premda se nešto novija filmska ostvarenja nastala u domaćoj produkciji u medijima ističu kao antiratna, što uvelike sugerira zasićenost publike ovim žanrom i njegovom duboko uvriježenom tematikom, filmovi poput dramske ekranizacije u režiji Elmira Jukića - Žaba (2017.) svjedoče o nužnosti podsjećanja na teške posljedice proživljenog rata koje i dalje ostaju aktualan motiv društvene strukture.

Snimljena kao ekranizacija istoimene kazališne predstave Dubravka Mihanovića, Žaba pokriva žanrovsko područje izuzetno teatralne postratne socijalne drame u čijem se središtu nalaze trojica muškaraca srednjih godina - Zeko, Braco i Švabo u čijim su se ulogama našli Emir Hadžihafizbegović, Aleksandar Seksan i Mirsad Tuka. Zeko je vlasnik malene lokalne sarajevske brijačnice i ratni veteran koji pati od posttraumatskog stresnog poremećaja, a radnja započinje kada, uoči Bajrama, k sebi pozove Bracu, svog brata koji se zbog gubitka posla odao alkoholu i kockanju, i prijatelja Švabu koji zarađuje kao taksist. Motiviran nadolazećim blagdanom i vlastitim pogreškama, Zeko se odlučuje svojim najbližima ukazati na pogreške koje čine te ih potaknuti na odlučnost i upornost u svrhu promjene koja postaje ključni motiv nadolazećeg sukoba.

Ključni je element filmske radnje njezina jednostavnost. Naime, nakon što se u uvodnoj sekvenci pojave sva trojica protagonista, gotovo se čitav ostatak radnje smiješta između zidova skromne i priproste brijačnice ispunjene fotografijama iz prošlosti. Nositelj radnje postaje dijalog što uvelike svjedoči o činjenici da se radi o ekranizaciji kazališne predstave. Ipak, teatralnost je drame vrlo lako prohodna te se manifestira u dugim i kontinuiranim kadrovima, opsežnim monolozima te u samom jeziku ne prelazeći ni u jednom trenutku granice filmske u svrhu kazališne izvedbe. Osim što otkriva međusobne odnose likova te sugerira njihove društvene položaje, dijalog već u uvodnim minutama otkriva fragmente iz njihove prošlosti i sadašnjosti koji gotovo u potpunosti obilježavaju njihovu potrebu, ali i nemogućnost, za promjenom čiju važnost Zeko neprekidno tumači. Zeko je bez sumnje najsnažnije psihološki obiježen lik u čiji unutrašnji svijet publika ulazi više puta neovisno radi li se o kratkotrajnim, ali potresnim, uspomenama iz proživljenih ratnih tragedija i sukoba ili, pak, o manipulaciji filmskom strukturom usporavanjem slike te ispunjavanjem prostora tupim i prigušenim zvukom. Dovoljan je gotovo kratkotrajan pogled na lice legendarnog Emira Hadžihafizbegovića da bi se iz njegova lutajućeg pogleda te drhtajućih usana pročitala priča o izmučenoj ljudskoj prirodi i boli nastalih uslijed neprebolivih ratnih posljedica.

Kulminacijom svoje radnje Žaba se iz portreta postratnog mentaliteta koja se nalazi u pozadini svakodnevnih ritualnih društvenih aktivnosti pretvara u intenzivnu i detaljnu studiju karaktera nabijenu snažnim emocijama. Ipak, Jukić se svojim protagonistima odlučuje kontrastrirati gotovo nadrealnim motivom jednostavne i dopadljive nade koju utjelovljuje u liku mladića Mukija (Moamer Kasumović), trgovca knjigama koji se nenadano pojavi u brijačnici u kojoj se zajedno s likovima od hladnoće sakrila kaotična i bolna atmosfera. Ovaj se svojevrsni deus ex machina moment može protumačiti u kontekstu snažne želje za promjenom i okončavanjem vlastitog postojanja u svijetu koji svakodnevno iznova revitalizira najbolnije uspomene koje kao kazna slijede svoje žrtve. Naime, činjenica da se život i njegove navike nastavljaju djeluje poput utješne nagrade koja ne sugerira ubrzo nadolazeću promjenu, ali sugerira pomirenje i prepuštanje vlastitim mogućnostima koje ulogu žrtve mogu zamijeniti nadom.