Kako preživjeti životnu situaciju u kojoj o niti visi budućnost jedne obitelji glavna je tema filma „Dom" redatelja Darija Pleića. Mladi neimenovani bračni par našao se u situaciji u kojoj moraju iseliti iz stana ili odlučno dočekati policiju da ih nemilosrdno deložira zajedno s malim djetetom u rukama.
Od samog početka filmom vlada turobna i dramatična atmosfera, koja pristaje temi, a odlično je prikazana mračnom paletom boja u kojima prevladavaju tamni, uglavnom plavi i sivi tonovi. Prostor u kojem se nalaze dva glavna lika, Ona (Judita Franković) i On (Mislav Čavajda), djeluje oronulo i žalosno, čak i neprijateljski. Film često koristi duge kadrove polupraznog prostora u koje i iz kojih naglo ulijeću i izlijeću likovi ili njihove prepirke. Spor ulazak u film, kada se kamera većinski koncentrira na izmoreno lice glavnog ženskog lika, prekinut je dolaskom predstavnice banke (Katarina Baban) i napadom, odnosno ispadom izmučene majke zbog nepravednosti situacije u kojoj se našla sa svojim djetetom i mužem.
Ova vrlo dramatična životna situacija u filmu svoju dramatičnost zapravo ne dobiva iz same sebe, već se pomalo usiljeno postiže napetom glazbom i (pre)dugačkim scenama u kojima se likovi gledaju u tišini, što vrlo često završava pokušajem da se napeta situacija i između njih dvoje razriješi seksom. Film u nekoliko navrata putuje kroz vrijeme na početke veze Nje i Njega, što se od sadašnjosti odvaja uporabom različite palete boja, koje sada imaju zemljani i topliji ton te vidno sređenijim vanjskim izgledom likova. Odnos Nje i Njega ipak ne djeluje uvjerljivo ni kada saznajemo pozadinsku priču njihove veze, a naročito kada se prikazuje njihovo upoznavanje i zavođenje, koje vrlo brzo prerasta u naporno natezanje i onda se naglo prekida povratkom radnje u sivu sadašnjost. Prekidi scena nagli su u čitavom filmu ili barem tako djeluju nakon dugačkih kadrova u kojima se ništa značajnije ne dogodi, zbog čega je ritam filma u najmanju ruku čudan. Ritam filma ipak malo oživi nakon svađe s predstavnicom banke, jer se radnja počne kotrljati prema moguće tragičnom kraju, ali i tu ipak ima praznog hoda u kojem gledamo Njene unutarnje borbe, bez mogućnosti da dublje u njih poniremo zbog toga što nam ničime ne pokazuje o čemu točno razmišlja.
Prostor stana, iz kojeg je iseljena većina namještaja, mogao se bolje iskoristiti u smislu da nam se, ako se već koristi retrospekcija, prikaže kako je taj dom izgledao prije ove situacije u kojoj smo upoznali likove. Iz toga bi se dramatičnost koja se nastoji postići nametnula prirodnije i lakše, a dobili bismo i bolji uvid u likove, gdje naglasak više ne bi bio samo na fizičkoj prirodi njihova odnosa, već bismo vidjeli i kako su se zajedno razvijali. Prostor koji je dobro iskorišten jest hodnik, u koji se vraćamo u nekoliko navrata i svaki je put nositelj loših vijesti. Hodnik se može gledati i kao neki cirkularni element, jer se pojavljuje na početku i na kraju filma na sličan način, a upravo je ulaz u stan, odnosno točka spajanja hodnika i stana, mjesto radnje vjerojatno najbolje scene filma, u kojoj Judita Franković izvanredno izvodi monolog o nepravednosti izbacivanja njene mlade obitelji na cestu zbog dugova koji nisu njeni, a na što joj masa likova koja je ispunila dugačak hodnik odgovara tišinom punom krivnje. Taj je monolog kao šlag na tortu Juditine izvedbe u cijelom filmu, odnosno njenog vrlo koncentriranog i odmjerenog nastupa frustrirane i očajne mlade žene kojoj prijeti životarenje kod rodbine ili na ulici. Film ima mnogo potencijala i ne iskorištava ih sve, a njegova usiljena dramatičnost, nažalost, pojede pravu dramatičnost radnje, što djelomično spašava upravo kvalitetna glumačka izvedba..
