17. – 31. 7. 2018.

HUIU – Hrvatsko udruženje interdisciplinarnih umjetnika
KUSTOSI Marko Golub, Dejan Kršić

Pregled dizajnerskih radova Dalibora Martinisa od 1974. do kasnih osamdesetih slijedi niz recentnih izložbi koje se bave odnosom dizajna i neoavangardne umjetnosti sa specifičnim fokusom na konceptualnu umjetnost, odnosno novu umjetničku praksu sedamdesetih godina, i to na barem dvije razine. Prva razina tiče se problema historiografije hrvatskog dizajna, iz koje nam nerijetko izmiču imena autorica i autora čiji je rad dominantno vezan uz područje vizualne umjetnosti. To je dijelom pitanje diskontinuiteta u dizajnerskom djelovanju, a dijelom vjerojatno ima veze i s tim da se generacija stasala kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, za razliku od svojih generacijskih prethodnika, velikih modernističkih umjetnika i dizajnera poput Ivana Picelja, nije oslanjala na koncepciju „sinteze“, odnosno funkcionalne integracije disciplina. Da to nije ni mogla, pokazuje nam druga razina, koja se tiče umjetničkog svjetonazora te generacije, koja je kod nas najčešće označena pojmom „nove umjetničke prakse“ i koja eksplicitno dovodi u pitanje tradicionalno poimanje umjetnosti, umjetnika i umjetničkog djela, napušta navodno neutralne, a ideološki duboko obilježene galerijske prostore i zamjenjuje ih ulicom, javnim i medijskim prostorom, odnosno sferom svakodnevice. Još jedan aspekt u kojem je Martinisov angažman u području dizajna karakterističan za to razdoblje jest potpuna usmjerenost radu za naručitelje u području kulture – GSU, RANS Moša Pijade, Jadran film itd.