Dopunska nastava – film izveden u pogrešnom tonalitetu

Satirični triler Dopunska nastava treći je dugometražni film redatelja i scenarista Ivan-Gorana Viteza. U središtu je radnje talačka kriza u osnovnoj školi koja nastaje nakon što nezadovoljni otac s tortom u jednoj, a puškom u drugoj ruci upadne u učionicu svoje otuđene kćeri. Djevojčici je, naime, toga dana rođendan, a otac odlučuje da će ga pošto-poto provesti s njom. Ubrzo se pojavljuje čitava plejada likova poput živopisnih djelatnika škole, zabrinutih roditelja, neizostavnih novinara te standardno najzahvalnije mete satira - političara. Boljim upoznavanjem nekih od likova i njihovih međusobnih odnosa povremeno se skida fokus s talačke krize, no ona ostaje glavna nit koja do samog završetka povezuje sve ostale elemente radnje.

Jednu od najistaknutijih glumačkih izvedbi u filmu donosi Željko Königsknecht u ulozi gradonačelnika koji je samo nekoliko sati prije nastanka krizne situacije donirao baš toj osnovnoj školi novu opremu za gimnastičku dvoranu i sada njegovi suradnici pokušavaju spriječiti PR katastrofu uoči izbora. Od prvog trenutka jasno je da je gradonačelnik u filmu kreiran po uzoru na najpoznatijeg gradonačelnika u Hrvata. Hrvatska je stvarnost često sama po sebi već dovoljno nalik satiri pa treba biti zaista kreativan i duhovit da ju se interpretira na način da prikaz bude smješniji od originala. Čini mi se da Königsknechtov lik u tome ipak kaska za svojom stvarnom verzijom. Gradonačelnik u filmu doveo nas je do toga da lako prepoznamo na kojoj se stvarnoj osobi temelji, no nije nas odveo korak dalje od toga, a da bi satira bila zaista uspješna nije dovoljno da funkcionira tek na razini prepoznavanja stvarnosti kojom je inspirirana. Isti se problem u konačnici odnosi na čitav film – on postavlja jako dobre temelje, no kao da ne zna što na njima želi izgraditi.

Ponovno, nije dovoljno prikazati novinare koji su korumpirani ili im se (za razliku od energičnog gradonačelnika) ne da raditi svoj posao te očekivati da to samo po sebi bude dovoljno smiješno. Unatoč pokojem kreativnom redateljskom i scenarističkom rješenju poput prikaza paranoičnih forumaša ili scene u kojoj snimatelj prestaje snimati kontroverznog sugovornika, no ne zbog njegovih problematičnih izjava već samo zato što je snimatelju kraj radnog vremena, u cjelini film ostaje negdje na granici između društvenog komentara i satire no nedovoljno je duhovit da prevagne satira, a nedovoljno oštar da se ostvari kao društveni komentar. U tom aspektu film ne čini ništa osim upiranja prstom u ono što ionako svi već i previše dobro vidimo.

Zbog svega navedenog, čak i oni elementi filma koji bi inače barem žanrovski morali funkcionirati, u tome uspijevaju tek polovično. Vrlo jednostavan način snimanja, s malim brojem kreativnih poigravanja koja djeluju usiljeno, u ovom slučaju ne doprinosi uvjerljivosti satire već čini da film na samom početku vizualno gubi na uvjerljivosti te ostavlja nekako jeftin dojam. Sličan dojam

ostavlja i filmska glazba. Čak i kada se soundtrack očito ne uklapa u film zato što treba biti smiješan, više dolazi do izražaja samo neuklapanje, nego efekt humora koji bi se time trebao ostvariti.

Elementi crnog humora i bizarnih situacija koji su također u ovakvom tipu filma inače i više nego dobrodošli, ovdje u najboljem slučaju tek povremeno nasmiju gledatelja. Pokušaji provokacije, poput nasumično ubačene aluzije na pedofiliju, ne uklapaju se u film koji jednostavno ne uspijeva pronaći svoj ritam u kojem bi njegovi brojni likovi i razgranati pravci radnje konačno u potpunosti profunkcionirali. Kada se i pronađe uspješna formula poput sarkastičnog dječaka koji se usuđuje suprotstaviti opasnim sugovornicima hrabrije od svakog odraslog lika u filmu ili majke koja talačku krizu koristi kako bi kritizirala način na koji druge majke odgajaju svoju djecu te veličala vlastite odgojne metode, taj se tip šale nastavlja ponavljati previše puta te sve više gubi na duhovitosti.

Dopunska nastava u cjelini podsjeća na izvedbu nekog orkestra koji je od samog početka počeo svirati u pogrešnom tonalitetu. Unatoč trudu pojedinih svirača od kojih neki u određenim trenucima možda i uspijevaju barem na djelić sekunde zasvirati kako treba, čitavu izvedbu više ništa ne može spasiti.

Rafaela Rudelić

Polovičan uspjeh serije Uspjeh Danisa Tanovića

Uspjeh u režiji oskarovca Danisa Tanovića prva je serija HBO-a snimana na hrvatskom jeziku, čime je ta mreža nastavila sve češću praksu lokalnih produkcija kojima se na određen način približava gledateljima i odmiče od mainstreama ili barem to pokušava učiniti na manje ili više uspješan način. Na temelju prve dvije epizode ove kriminalističke drame (svih šest dostupno je gledateljima HBO-a od 6. siječnja ove godine) stječe se dojam da je, što se tiče aspekta odmicanja od mainstreama, ali i općenito, uspjeh Uspjeha polovičan.

Vizualnom identitetu serije ne može se puno toga zamjeriti, počevši od prepoznatljivo HBO-vskog uvoda, u stilu True Detectivea i sa zanimljivom glazbenom podlogom, kao ni glumačkoj ekipi predvođenoj većini gledatelja dobro poznatim imenima poput Ive Mihalić, Gorana Bogdana, Ivane Roščić, Gorana Navojca i mnogih drugih koji su zaista korektno odradili svoje glumačke zadatke. Problem je u tome što Uspjeh, barem u prve dvije epizode, ne uspijeva prerasti okvire korektne izvedbe. Možda u kontekstu hrvatskog TV sadržaja ova serija spada među one bolje, ali ni po čemu se nije istaknula niti nadmašila svoje podjednako uspješne prethodnice.

Jedan od problema Uspjeha koji se vrlo rano zapaža, poprilično je velik broj likova čije pojedinačno predstavljanje, a potom i međusobno upoznavanje zapravo pokreće radnju, ali naprosto oduzima previše vremena. Naime, vrlo brzo postane zamorno pratiti pomalo repetitivno pojavljivanje novih likova, uvijek uz prikaz njihovih većinom ne baš idealnih obiteljskih odnosa, te je time donekle narušena dinamika i dokinuta uzbudljivost početka serije.

Svi likovi ne uspijevaju privući pažnju u jednakoj mjeri, za što vjerojatno najveću krivicu snosi scenarij koji upadljivo varira u kvaliteti. Dok su neki dijalozi zaista duhoviti, poput većine onih između Gorana Bogdana i Ive Mihalić koji na simpatičan način prikazuju rezignaciju u braku koja katkad graniči s netrpeljivošću, drugi su dijalozi toliko loši da je to iznenađujuće vidjeti u seriji koja je inače poprilično dobra. To se prvenstveno odnosi na likove tinejdžera. Tara Thaller uvjerljiva je u ulozi buntovne srednjoškolke Blanke, ali rečenice koje njen lik izgovara ponekad su sve samo ne uvjerljive, dok lik njenog dečka Viktora (Pavle Matuško) zaslužuje biti posebno spomenut u tom kontekstu.

Možda se neki stvarni pripadnici ''zlatne mladeži'' mogu više poistovjetiti s likom tajkunovog sina od prosječnog gledatelja, no zaista se nameće opravdano pitanje može li u ovom slučaju itko Viktora doživjeti drugačije nego kao jednu veliku karikaturu. Nije neobično da se u nasilnoj vezi zlostavljanje izmjenjuje s nježnim ponašanjem prema partneru, no kada Viktor naziva Blanku ''skankušom'' (te pritom uspijeva u moru anglizama koji su se uvukli u jezik svih generacija, a pogotovo onih mlađih, pronaći baš jedan od rijetkih koji to s razlogom nisu uspjeli) ili joj u maniri zločestih predsjednika fakultetskih bratstava iz američkih teen filmova određuje kakvu seksi odjeću mora nositi i kako se ponašati ako želi ostati njegova ''glavna kuja'', a potom ju moli da obrati pozornost na njegov molećiv pogled koji sam uspoređuje s pogledom šteneta, postaje teško prikaz tog odnosa shvatiti ozbiljno.

Baš prilikom jednog od Viktorovih nasilnih ispada prema Blanki većina glavnih likova nađe se na istom mjestu u isto vrijeme, a čitava situacija kulminira time da Vinka (Iva Mihalić) ubije Viktora braneći mladića koji je priskočio u pomoć Blanki. Policijska istraga koja će uslijediti na dva različita plana - jer Vinkin muž upleten je u građevinske malverzacije, kao i još neki likovi koji su se zatekli u spomenutoj situaciji - dodatno će povezati glavne aktere. Ipak, u razvoju likova i njihovih međusobnih odnosa i dalje je vidljiva neujednačenost u razini kvalitete.

Iako, srećom, ne na razini na kojoj se to može pripisati Viktoru, i neki su drugi likovi pomalo svedeni na karikaturalni klišej poput Harisa (Uliks Fehmiu), filozofski nastrojenog i na mahove ekscentričnog arhitekta za kojeg se čini da ne uspijeva biti onoliko zagonetan i duhovit kakvim je zamišljen. Goran Navojec u ulozi Viktorovog oca, bogataša sumnjivog morala koji sije strah i trepet po gradu, također je vrlo tipičan lik, pa čak i izgleda toliko tipično tajkunski da bi to više pristajalo u seriju poput Farga gdje bi bilo u službi ironije.

Neobične redateljske i scenarističke odluke vidljive su i u scenama poput Blankinog vježbanja osmijeha pred ogledalom da prikrije svoje stvarne osjećaje ili trenutka u kojem Vinkina kći gorljivo briše lonac jer je zabrinuta za budućnost svoje obitelji, pri čemu neuvjerljivo naglas pokušava uvjeriti samu sebe da je sve u redu. Treba ponoviti da serija u cjelini ostavlja kvalitetan dojam pa su ovako naivni postupci koji zaista djeluju neprirodno zbog toga još više uočljivi.

Već spomenuta neujednačenost u kvaliteti vidljiva je i u ostalim aspektima poput radnje koja naprosto nije u svakom trenutku jednako zanimljiva pa se već na samom početku neki dijelovi serije čine manje bitnima od ostalih. Moglo bi se reći da Uspjeh na neki način, barem u prvim dvjema epizodama, još nije ''prohodao'' ni pronašao svoj stil, što je u jednu ruku razumljivo s obzirom na to da početak serije postavlja temelje jedne složene priče. No to ipak ne može u potpunosti opravdati repetitivnost u uvođenju likova niti pomalo predugo uhodavanje u radnju.

Na prvi pogled reklo bi se da je seriji pošlo za rukom ostvariti se u potpunosti barem u vizualnom i glazbenom stilu, no problem je u tome što je stil Uspjeha upadljivo tipičan za žanrovski bliske serije, pogotovo one u produkciji HBO-a, a bez jakog osobnog pečata. Stil serije ni po čemu ne uspijeva postići prepoznatljivost koju bi gledatelj kasnije na prvi pogled mogao povezati baš s Uspjehom. Naprotiv, vizualni stil na nekim mjestima kao da čak odudara od radnje, a isto vrijedi i za često nepotrebno dramatičan soundtrack.

Na koncu, zamjerkama unatoč, ne može se reći da Uspjeh ostavlja loš dojam. Serija uspijeva zaintrigirati gledatelje i vjerojatno bi se većina odlučila pogledati je do kraja, no baš zbog toga njeni nedostaci još više dolaze do izražaja jer se neki od njih, uz takvu produkciju te snažnu filmsku i glumačku ekipu, zaista nisu trebali dogoditi. Nad svime što se u Uspjehu može pohvaliti na kraju ipak prevladava žaljenje zbog toga koliko je serija, barem u svojem početnom dijelu, mogla biti bolja.

Rafaela Rudelić 

Dijagnoza za F20 – tipičan za žanr, netipičan za hrvatski film

Debitantski scenarij Hrvoja Sadarića za psihološki triler s elementima teen drame, F20, dugo je čekao na svoju realizaciju, a potom i na početak prikazivanja. Film koji je naziv dobio po medicinskoj šifri kojom se označava šizofrenija (od koje pati njegov glavni muški lik) ipak se uspio izboriti s poteškoćama u dobivanju sredstava i lošim ''tajmingom'' te je konačno snimljen u nezavisnoj produkciji i pod redateljskom palicom Arsena Antuna Ostojića. U kinima se pojavio krajem 2018. godine te je svakako privukao nezanemarivu pozornost.

Da je F20 snimljen na engleskom jeziku, u primjerice američkoj produkciji bio bi tek poprilično tipično, ali solidno žanrovsko ostvarenje. Vizualni i glazbeni stil u službi su žanra i svakako su jedna od najjačih strana filma. Uz pomalo finčerovski uvod, koji se provlači i kroz ostatak filma, te dinamičnu kameru, film je vizualno privlačan i zabavan. Treba naglasiti da je snimanje ostvareno uz poprilično skroman budžet koji je očito maksimalno dobro iskorišten, no pritom nije pokušao prekoračiti svoje granice, zbog čega čak i scene potjere automobilima djeluju uvjerljivije nego u nekim drugim filmovima u kojima su mnogo ambicioznije zamišljene i bolje financirane.

U glavnim ulogama Filipa i Martine pojavljuju se Filip Mayer i Romina Tonković. Martina provodi ljeto maštajući o odlasku na Zrće dok dostavlja pice rijetkim mušterijama koje naručuju iz picerije njenog oca, među kojima se ističe Filip koji to čini svaki dan. Filip je poprilično šutljiv i povučen mladić kojeg Martina ubrzo ipak uspijeva bolje upoznati,  pogotovo nakon što ga, uz pomoć prijateljice Irene, povede u noćni izlazak. Kada Martina, usprkos očevom protivljenju, odlučuje pobjeći s Filipom na Zrće, radnja se zahuktava te se Martina i Filip nađu u bijegu, prvo od njenog oca, a nakon što Filip ubije Martininog bivšeg dečka, a potom i taksista, moraju bježati i od policije.

Scene u kojima se pokušava prikazati tipičan način komunikacije i ponašanja tinejdžera česta su boljka hrvatskih redatelja i scenarista te ako u rijetkom slučaju i ne izazovu krajnju nelagodu kod gledatelja, u najmanju ruku djeluju pomalo neprirodno. Ni F20 nije potpuna iznimka od tog pravila, no ipak ga izvlače dobra gluma i prihvatljiv scenarij. Možda likovi i jesu pomalo tipični, poput pretjerano teatralne partijanerice Irene koja većinu vremena govori samo o seksu, Zrću ili seksu na Zrću, ali treba imati na umu da su i takvi likovi i dijalozi u ovom slučaju gotovo neizbježno obilježje žanra.

O šizofreniji koja je ''skrivena'' već u samom naslovu, F20 progovara na različite načine. Rijetko to čini direktno već prvenstveno samim načinom snimanja koji je u najvećoj mjeri povezan sa psihičkim stanjem mlađih likova. Počevši od toga što su stariji likovi poput Filipovih roditelja (Goran Grgić i Ksenija Marinković) ili njegove psihijatrice (Alma Prica) većinom prikazani mutno i u pozadini, čime je mlađem dijelu glumačke postave na čelu s glavnim dvojcem pruženo dodatno povjerenje, ali i odgovornost da svojom izvedbom u velikoj mjeri nose film. Osim zamućenih odraslih likova, gledatelji iz Filipove perspektive prate i neke situacije koje si on vizualizira kao scene iz video igrica koje u slobodno vrijeme često igra. Srećom, s takvim se scenama nije pretjeralo i dok one očito upućuju na Filipovu odijeljenost od stvarnosti, ne čine to na previše nametljiv način te su u većoj mjeri još jedan efektan stilski dodatak. Isto možemo reći i za scene seksa koje su u skladu sa stilom filma uspješno prikazane na način da ih sami akteri snimaju mobitelom.

Filip Mayer pokazao je zaista širok glumački raspon u ovom filmu, no bila bi bolja redateljska odluka da je taj raspon ipak nešto uži. Naime, njegov lik i prije završnice filma pokazuje brojna lica – što sebe samoga, što svoje bolesti. Na različit način komunicira s različitim likovima, primjerice u prikazima seansi sa svojom psihijatricom na vidjelo izlazi njegova sarkastična i mračna strana koja se pojavljuje kao kontrast povučenom mladiću s početka filma. Kada u završnici filma njegovo ludilo kulminira, to se čini nepotrebnim i preglumljenim, naprosto zato što smo kroz čitav film već imali i više nego dovoljno suptilnijih prikaza njegovog psihičkog stanja.

Film propituje i psihička stanja ostalih likova poput Martine čiji se odnos s ocem (uvjerljivi Mladen Vulić u već prepoznatljivoj ulozi grubijana mekog srca) do same završnice filma doima gotovo jednako problematičnim poput Filipovog odnosa s majkom koju se s pravom može optužiti za psihičko zlostavljanje. Film općenito propituje sličnosti i razlike između psihičkih bolesti i jednostavne opterećenosti i nezadovoljstva životom. Činjenica je da je u vremenu u kojem živimo katkad teško razlikovati te dvije pojave, pa tako Martinino ponašanje na mahove ne djeluje ništa manje ''problematično'' od Filipovog. U nekim situacijama presuđuju nijanse da se ipak uoči razlika između onih problema koji su, težini unatoč, već prihvaćeni kao tipično generacijsko i općeljudsko stanje, te onih koje se mogu označiti šifrom poput F20.

Film ne pruža ništa novo žanru u kojem je nastao, no može stati uz bok većini tematski i stilski sličnih stranih filmova svoje kategorije. Hrvatskoj kinematografiji, s druge strane, F20 (unatoč pokojem nedostatku) pruža veoma dobrodošlo i ugodno osvježenje.

Rafaela Rudelić