Dišući u mramor - Proces prihvaćanja ponekad je teži od krajnjeg puštanja
„On gleda u nas kao da je lisica.“ Noću luta šumom. Ne reži. Samo šuti, a u svoj toj tišini njegov dah stvara uragan na ljudskoj koži. Životinjske nagone čovjeka adaptirala je redateljica Giedre Beinoriute u svom dugometražnom igranom filmu Dišući u mramor, žanrovski određenog kao art dramu, prenoseći destrukciju litvanske obiteljske idile. Kako bi spasili raspad porculanskog braka Izabele (Airida Gintautaité) i Liudas (Sigitas Šidlauskas) odluče se na posvajanje šestogodišnjeg dječaka Ilje koji bi njihovom bolesnom sinu Gailiasu (Joris Baltrūnas) mogao praviti društvo. Prvotni entuzijazam novog početka sruši Iljina osobnost podsjećajući na ponašanje lisice koja se već tjednima mota oko domova i poslovnih objekata. Film je formom podijeljen na dva dijela, u prvom prikazujući život s udomljenim Iljom, a u drugom nošenje s posljedicama njegova boravka u nestabilnoj obiteljskoj atmosferi koja graniči s mrtvilom.
Scene lisice protežu se cijelim filmom te nas upoznaju sa životnim navikama odbjegle životinje. Prividno umiljate i drage, lisice prenose zarazne bolesti, a kao najrašireniji slučaj svakako je bjesnoća izazvana ugrizom. Mladunčad u svojoj igri ima zadatak ozlijediti drugo biće kako bi izgradilo svoju buduću dominaciju. Ilja ugrize brata za ruku te ga konstantnim radnjama stavlja u položaj potlačenosti šireći „bjesnoću“ na ostale ukućane, ponajviše majku koju proces prilagodbe izjeda do kostiju. Kako je u filmu rečeno, lisice nemaju strah od žena i djece, ali postoji određena doza odbojnosti u kontaktu s mužjacima baš kao što Ilja minimalnim radnjama pokazuje strah i averziju prema ocu kojeg kroz odškrinuta vrata promatra na tuširanju. Zanimanje za entomologiju, granu biologije koja svoj fokus djelatnosti usmjerava na proučavanje kukaca, Ilja pokazuje od najranijih dana fascinacijom mrtvim leptirom te ga prati sve do njegova odlaska iz obitelji kada Gailiaus sa sobom nosi plišanog crva čiji živući oblik služi za prehranu divlje životinje. Iako ne govori mnogo, Ilja u prizoru promatranja majke kaže kako u njoj vidi rupu aludirajući na rupu vječnosti nakon koje se onemogućuje povratak na zemaljski svijet u fizičkom obliku. Bračni krah supružnika ne leži u mukotrpnim godinama koje slijede, nego u nemogućnosti življenja za danas. Simbioza djelovanja svakoga puta završi nesretno zbog razilaženja oko stavova i vizije savršene obitelji. Luidas utjehu pronalazi u trenucima pažnje koju mu pruža socijalna radnica Beatrice (Guna Zariņa), no njihov preljubnički čin zasnovan je na površnim osjećajima koji nemaju čvrst temelj za nastavak veze, ali imaju dovoljnu moć za razaranje braka kojem se već dulji vremenski period nazire kraj.
Igrom boja i svjetla portretirana su emotivna stanja likova. Prilikom roditeljske svađe Ilja promatra situaciju kroz crveno staklo u dječjoj sobi simbolizirajući stanje unutarnjeg bijesa i agresije dok na istom prozoru Gailiausu pažnju odvlači žuto staklo pomoću kojega možemo uvidjeti njegovu toplu i altruističnu narav. Izabele u sceni odbacivanje skrbništva nad Iljom glavu nasloni na prozirno plavu pepeljaru iz koje iščitavamo tugu kojom je ispunjena toliko da ne može putovati do dječjeg doma već svoj spokoj potraži u korelaciji s majkom prirodom koja se svakodnevno nosi s gubitkom članove svoje široke obitelji.
U drugom dijelu filma odlazimo par godina dalje u relativno izglađene odnose između članova obitelji kada svjedočimo manijačkom pothvatu Ilje koji prilikom bijega iz dječjeg doma džepnim nožićem nasrne na nedužnog Gailiausa i usmrti ga pokazujući narav odraslog mužjaka lisice koji dolazi riješiti svoje račune iz prošlosti. Ostatak radnje prilično je usporen i blago remeti napeti kontinuitet prvog dijela. Melankolični pothvati protežu se mrvicu predugo te zbog svoje statičnosti u gledatelju bude osjećaj ponavljanja.
Film na višu razinu podiže oblikovanje zvuka stvarajući atmosferičan ambijent ruralnih prostora i misteriozne tematike koja se obrađuje. Elementi poput grmljavine i Iljinog puhanja u leđa pružaju publici mogućnost dubljeg ulaska u radnju filma odmičući ih od uloge pasivnih recipijenata. Izvanredan talent mladog Ilje podsjeća na glumački stil Dannyja Lloyda iz kultnog Kubrickovog ostvarenja Isijavanje. Minimalnim replikama i bezizražajnim facijalnim ekspresijama ostavlja dojam životne ispijenosti kojom, iako film žanrovski ne možemo svrstati u horor, ledi krv u žilama. Snažne karakterne promjene Airide Gintautaité s usklađenim elementima senzibiliteta i oštrine predstavljaju poeziju u ljudskoj formi dajući naglasak na emotivnu slojevitost filma.
Možemo reći kako likovi željni ljubavi koju im nitko ne pruža u zadovoljavajućoj mjeri, svojim postupcima oko sebe grade kamene barijere do kojih je nemoguće doprijeti golim rukama, a prekasno za tražiti adekvatna rješenja. Uzaludan trud prihvaćanja naposljetku kulminira emotivnim sutonom čineći Dišući u mramor intrigantnim kinematografskim užitkom koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Matej Opolcer
Dnevnik Diane Budisavljević – „Ne smijemo odustati!“
Pisana riječ postala je bolna slika prošlosti i portreta ljudske empatije u igrano-dokumentarnoj drami Dnevnik Diane Budisavljević redateljice Dane Budisavljević, s ciljem prezentiranja Dianinih aktivnosti za koje svijet premalo zna. Filmsko ostvarenje prati Dianinu (Alma Prica) inicijativu pokretanja akcije s ciljem pomaganja ženama i djeci koji su protiv svoje volje zatočeni u raljama ustaških koncentracijskih logora Lobor-Grada i Gradiške. Radnja prati dnevničke zapise od 1941. do 1945. godine, prožimajući kroz film arhivske snimke patnje nedužnih pred kojima stoji neotkriveni život izvan zidina. Uz igrane i arhivske, korištene su i dokumentarne snimke, gdje se susrećemo s četvero spašenih koji su iz izbrisane djece izrasli u snažne ljude s životnim ranama. Iza maske žene s naizgled sređenim životom, dobrostojećim brakom, kćeri i unukom krije se velika količina ljudske empatije koja ne podnosi nepravdu i podjelu ljudi na dobre i loše. Vidno potresena načinom odnošenja prema zatočenicima, Diana hrabro korača preko stakla kako bi im osigurala svjetlo dana do kraja njihovih života. Poput Florence Nightingale koja je svojim metodama liječenja spasila živote brojnih vojnika, Diana je smislenim planom pokrenula, kako ju naziva, „Akciju Diane Budisavljević“ s ciljem sakupljanja potrepština nužnih za život zatočenika. Suočena s mnogim barijerama, pronalazi put i hrabrost za ići dalje te protiv pravila nadređenih, vođena motivom boljeg sutra, ostvaruje svoj naum spasivši više od 10 tisuća djece koja su nakon pakla logora svoju starost dočekala u miru.
Svaka bora Dianina lica priča je za sebe. U naizgled krhkom tijelu satkana je ogromna količina hrabrosti i snage za nošenje s odbijenicama koje susreće u svakodnevici. Nakon nemogućnosti odlaska na teren Diana se posvećuje izrađivanju kartoteke, evidencije spašene djece s osobnim podatcima. Prilikom scene gdje joj se dugogodišnji trud evidentiranja i praćenja zapljenjuje, dio nje nestaje s tim dokumentima. Bila je majka tisućama djece koja u tom trenutku nisu imala svoju, a jedino sjećanje na njih predstavljala je kartoteka koja nakon incidenta nikad nije pronađena.
Scena kada na vrata Dianina doma upada kontrola s nalogom za pretres te joj ruši prikupljenu hranu sa stola, nakon čijeg pada uslijedi zatamnjenje, simbolizira teže razdoblje koje dolazi. Čest slučaj bilo je neisporučivanje hrane na poslane lokacije, za koju se nije znalo u čijim se rukama na koncu našla.
Dokumentarni dio s četvero spašenih progovara iz dubine zakopanih sjećanja. Sa suzom u oku prisjećaju se preranih susreta sa smrću najbližih i djece koju je život odlučio napustiti u najtežim trenucima. Mnogi od njih nisu nikad upoznali članove svoje biološke obitelji, ali su zauzvrat dobili ljubav u udomiteljskima. Vraćeni su u djetinjstvo kakvo zaslužuju iako je većina njih pod stegom novonastale situacije morala prisilno odrasti i zatomiti dijete u sebi koje se budi tek godinama kasnije kada bez hrabrosti korača prostorima na kojima je nekoć gledalo smrti u oči. Zidine logora smatrane dvorcem, daske kao najudobniji kreveti i fascinacija izraslim stablima na mjestu nekadašnjeg pakla sjećanja su koja se isprepliću. Crno-bijelom tehnikom snimanja svaki kadar asocira na sliku iz albuma, dajući filmu posebnu umjetničku razinu nostalgije. Iako vjerojatno redateljski usmjereni, glumci dokumentarnog dijela filma ne moraju glumiti. Njihovi izrazi lica i bujica riječi dolaze spontano, ljudski, iz srca.
Arhivske snimke emotivno su najteži dio filma. Prvotni prikazi kolektivne sreće brzo se zamjenjuju kadrovima propadanja nedužnih života zbijenih u prostor oljuštenih zidova. U bezizražajnim licima krije se iskra nade za bolje, a to je većini omogućeno na Dianinu inicijativu prikupljanja potrepština i organiziranja transporta za djecu koja su mogla stajati na nogama kako bi preživjela dug put izbavljenja. Bolničke snimke ne mogu ravnodušnim ostaviti nikoga tko u sebi nosi trunku empatije. Velikom broju prisilno oduzetih, život je okončala glad i loši higijenski uvjeti koji su bili leglo zaraznih bolesti, a slab dječji imunitet nažalost podložno mjesto za nastambu bakterija.
Igrani se dio preciznom montažom odlično uklopio u dokumentarnu formu filma, tako da gledatelj ne stječe osjećaj izmjene nego se čini kako sve teče kontinuirano i bez zastajkivanja. Statični kadrovi sa scenografijom koja svojim dizajnom podsjeća na kazališne prizore portretiraju stanje ožalošćenosti. Graciozna Alma Prica savršeno se snašla u portretiranju velike heroine, zadržavajući odlučan stav koji uloga zahtijeva tijekom cijelog filma.
Na vrata Dianina doma upada kontrola s nalogom za pretres te joj ruši prikupljenu hranu sa stola, nakon čijeg pada uslijedi zatamnjenje koje prikazuje kako sve poduzete inicijative u svojoj srži sadrže uspone i padove.
Manjak dramaturške napetosti opravdan je odlukom neuplitanja fikcije u dnevničke bilješke. Dodavanjem scena koje nisu navedene u originalnom zapisu radnja bi dobila čvrstoću, ali ovom filmu zbog tople priče takav pothvat nije potreban. Posebnu pohvalu zaslužuje redateljica Dana Budisavljević koja je u desetogodišnjem putovanju uz pomoć suradnika prikupljala podatke kako bi što vjerodostojnije prikazala Dianina zalaganja i proširila glas o priči koja zaslužuje biti ispričana.
Dnevnik Diane Budisavljević odličan je prikaz svrhe bavljenja audiovizualnom djelatnošću i umjetničkim djelovanjem u cjelini. Mogućnost promicanja dobrote kroz proživljeno iskustvo - bilo vlastito, bilo tuđe, kod gledatelja može proširiti spektar shvaćanja tuđih životnih situacija, a ovaj film svojom pričom i velikim trudom koji je uložen u njegov nastanak, ispunjava sva očekivanja i hrvatsku kinematografiju izvodi na pravi put.
Matej Opolcer
