Na kraju ljeta ostaje samo požuda

U stalnoj bitci erosa i thanatosa javlja se želja da vlastitu egomanijakalnu potrebu za dominacijom i prevlašću nametnemo drugima i pritom narušimo sklad koji su zajednički gradili. Posljednji dani ljeta - igrani, niskobudžetni, erotski art triler i ujedno dugometražni prvijenac redatelja Damira Tadića - prati dvije djevojke na ljetovanju čiji mirni život naruši opsjednuti voajer. Iako ga se može ugurati pod kategoriju trilera jer uzima neke žanrovske elemente, ovo je ponajviše film atmosfere koja se gradi kroz naturalističku glumu amatera, modernistički pristup gradnji naracije te kroz duge, poetične kadrove.

Tanja (Tanja Kordić) i Antonija (Antonija Šitum) zajedno provode ljeto u maloj borovoj šumi koja služi kao sigurni prostor izdvojen od ostatka svijeta. Taj prostor oko njih pomalo je drukčiji od uobičajenog. Žive i spavaju u prenamijenjenom kontejneru kamiona, izazivajući nesklad s prirodom baš kao što je i njihova ljubav u neskladu s društvenim očekivanjima. Iako je cijeli film snimljen kamerom iz ruke, ona nikada ne gubi fokus i može prikazati kompletnu nedodirnutu šumu oko kontejnera, uglavnom izmjenama polutotala prostora i detaljima drveća, biljaka i sunčeve svjetlosti koja prodire kroz njih. Njihova je ljubav, baš poput šume, iskrena, prirodna i velika, na što nas još navodi glasna, ali lagana i pomalo sjetna glazbena tema koja uvijek svira u kadrovima kada djevojke izmjenjuju najtoplije dodire. Međutim, dugi neugodni kadrovi i minimalne izmjene replika između protagonistica s vremenom stvaraju osjećaj udaljenosti i prijezira. Dodiri, pogledi i riječi nestanu pa ostane samo mogućnost rastanka. Između ostaloga, taj safe space ubrzo naruši Ivan (Ivica Gunjača) koji je opsjednut Tanjom i svakodnevno je fotografira iz prikrajka šume. On je muškarac u srednjim godinama, nezaposlen je i živi sam te po cijele dane masturbira na lezbijsku pornografiju. Već preko prvog kadra u filmu, u kojem vidimo njegovo lice u odsjaju laptopa na kojem se prikazuju pornići, možemo zaključiti da je riječ o osobi koja ostvaruje svoj život i sva svoja zadovoljstva preko virtualnoga svijeta, a i preko fotografija koje svakodnevno razvija, bilježeći sreću Tanje i Antonije. Upravo je ta sreća njegov okidač, ljubomorni ispad privilegirane heteroseksualne osobe koja može imati sve što poželi kada bi se potrudila i poradila na sebi, ali sam čin toga da mu je nešto zabranjeno čini ga frustriranim i spremnim na to da nametne svoju toksičnu dominaciju nad tuđom srećom. Njegovi su prvi koraci mali i slabašni, svakodnevno stoji u blizini njihova prostora i fotografira. Tu se ujedno i nižu najduži kadrovi u filmu zbog kojih ispočetka nismo sigurni jesu li samo prirodno takvi ili nam nagovještavaju da nešto nije u redu. Takvi kadrovi postepeno izazivaju veliku nelagodu i paranoju pa kad kamera, nakon dugo vremena, pokaže Ivanove obrise svjesni smo da ih je moguće protumačiti i kao samodostatno sredstvo bez pretjerane svrhe (kao jedan od postupaka modernizma), a opet i kao čin voajerizma. Iako Ivan shvaća da nešto nije u redu s njim dok u naletu očaja moli krunicu, na kraju pušta da ga nagoni obuzmu. Tjelesni nagoni manifestiraju se kroz gotovo animalnu potrebu za seksom i dodirom, potrebu da svoje neobuzdane, potisnute seksualne maštarije isplivaju na površinu jedino kako kod njega mogu – kroz potrebu da nametne svoju dominaciju nad drugima. Sve su njegove scene seksa, također, iznimno duge, čime kontinuirano stvaraju osjećaj nelagode i nesklada. Naposljetku, njegov voajerizam završava i upada u njihov prostor prijeteći i namećući se svojom zastrašujućom figurom. Baš kako on ulazi u živote djevojaka tako i saznajemo da njihov odnos nije u potpunosti savršen. Njegov će dolazak biti samo kulminacija svega što dovodi do puknuća veze. Stvorena konfuzija očituje se i kroz montažu koja s vremenom gubi na održavanju narativnih spona te se razbija baš kao što protagonisti uništavaju svoje i tuđe živote. Kraj postaje početak, a početak nova epizoda u životu.

Iako ambiciozan, film najviše pati jer se trudi opravdati svoju dužinu. Dugi kadrovi nakon nekog vremena postaju repetitivni, a amaterska gluma (dok pridonosi naturalizmu) ne može u potpunosti uvjerljivo prikazati njihovu ljubavnu dinamiku. Dijalog je ekstremno minimalan, ali čak i te male replike iz njihovih usta znaju zvučati pomalo neuvjerljivo. Ivica Gunjača ovdje je glavna zvijezda te u potpunosti postaje lik voajera i svojom izvedbom zaokružuje poetiku filma. Međutim, iako film pati od amaterskih problema i inherentno ograničene niskobudžetne produkcije, ovo je vrlo ambiciozan i netipičan dugometražni film koji otvara vrata novim temama u hrvatskoj kinematografiji. 

Matija Repač

Tugovanje za prošlošću kao cijena slave sadašnjosti

Zadnjih se godina, među već odavno afirmiranim redateljima u posljednjim fazama stvaralaštva, stvara potreba da vlastiti umjetnički opus zaokruže djelom koje će biti kulminacija cijeloga dosadašnjeg rada, a da eventualno otvori vrata prema novim projektima i vizijama. Michael Haneke u Sretnome je kraju napravio svojevrsni best of vlastite karijere, Lars von Trier u Kući koju je izgradio Jack pretenciozno štuje sve svoje prijašnje filmove kao formu najveće umjetnosti, David Lynch povratkom se u Twin Peaks napokon oslobodio gotovo svih filmskih i televizijskih konvencija, a sam Pedro Almodóvar korača sličnim putem. Kultni je španjolski redatelj u svome dvadeset i prvom filmu Tuga i slava po prvi put ovoga desetljeća posegnuo za žanrom autofikcije u kojem je ispremiješao dramu s elementima komedije, odnosno komediju s elementima drame – u samome se filmu nesigurno referira na to i poigrava žanrovskim konvencijama u koje ga žele smjestiti.  

Salvador Mallo (Antonio Banderas) uspješni je španjolski redatelj čiji su najbolji dani karijere odavno iza njega i pati od krize srednjih godina te raznih fizičkih i psihičkih problema koji ga prate cijeli život. Fizički, on iznimno sliči na samog Almodóvara (prosjede brade i neukrotive kose), a o svim bolima saznajemo preko šarene, karikirane i vizualno impresivne animacije u kojima se jasno ocrtava njegova tendencija prema tome da prikaže tešku situaciju na zabavan način. Sve fizičke boli i životna borba s depresijom u njemu su bile katalizator za pronalazak sreće u umjetnosti. Međutim, Salvador više nije ni sretan ni kreativan te će ga muka u sadašnjosti vratiti u sjetnu prošlost. Reminiscencija se prikazuje preko flashbackova na siromašno djetinjstvo u kojem se s ocem (Raúl Arévalo) i majkom Jacintom (Penélope Cruz) seli u jedan od apartmana nalik na špilju u kojem žive siromašne obitelji u Paterni. Prizori sjećanja tijekom filma nekronološki se nižu pa tako imamo i scene prve požude prema drugoj osobi, prvu veliku ljubav u Madridu te odnos s majkom u posljednjim danima njenoga života. Glavni katalizator za bijeg u prošlost bit će ponovni susret s glumcem Albertom Crespom (Asier Etxeandia), zvijezdom njegovog hit filma iz prošlosti (kojega će sada ponovno prikazati u sklopu godišnjice filma), s kojim je otad bio u zavadi jer mu se nije sviđala njegova gluma i konzumiranje heroina. Salvador mu ponudi maslinovu grančicu, a Alberto mu ponudi heroin koji ovaj sada prihvati bez ustručavanja. Salvador se odmah navuče i s opioidom započne trenutno najintenzivniju vezu u životu. Upravo će u heroinskim snovima njegova sjećanja doći do izražaja kao šarene slike prošlosti obavijene u sloju nostalgije za minulim vremenima. Iako siromašno, njegovo djetinjstvo nikada nije prikazano kao teško. Naracijom govori o vremenu u kojem se pokazao kao natprosječno inteligentno dijete koje je većinu svojih dana provodilo s brižnom i zabrinutom majkom. Lik mlade majke Jacinte je korektan, ali ujedno je i najslabija karika filma jer ju je Penélope, nažalost, previše slično odigrala kao likove koje glumi u prijašnjim filmovima (npr. Vraćam se i Sve o mojoj majci). Svijetli prostor apartmana-špilje bijel je i čist te razigranom dječaku služi kao utočište u kojem provodi najnevinije dane svoga života. Suprotno, prostor sadašnjosti tipično je na rubu kiča kao almodovarovski standard (u kojem se boje i uzorci kostimografije skladno podudaraju sa scenografijom), ali obavijen je sjetom i tugom. Njegova će kokainska eskapada doći do kraja kada dopusti Albertu da u kazalištu izvede monolog koji je napisao o sebi i Federicu (Leonardo Sbaraglia), prvome muškarcu kojeg je volio. Igrom slučaja, Federico se pojavi u kazalištu i na kraju provede večer sa Salvadorom. Iako više nikada neće biti zajedno, susret ga promijeni i navede na to da postane boljim čovjekom. Uz standardnu dozu komedije i ekstravagantnosti, ovo je jedan od najsuptilnijih Almodóvarovih filmova, a ponajviše zbog Antonia Banderasa koji se s istom lakoćom giba kroz različite žanrove, a sva karizma i emocije koje proizlaze iz njega prirodne su i iskrene. Iako su i ovdje poletni rad kamerom i brza montaža čar filma, Almodóvar se ni u jednome trenutku ne oslanja previše na njih, nego sve podređuje kompletno realiziranim likovima prepunima međusobne ljubavi i ljubavi koja se manifestira kao najčišća forma umjetnosti u briljantnoj završnoj sceni filma.

U ključnim se scenama sa starom majkom (Julieta Serrano) očituje Salvadorova (i Almodóvarova) potreba za izvlačenjem iz svoje prošlosti kako bi se spasio u sadašnjosti. Baš kao što je Almodóvar snimio Sve o mojoj majci nedugo nakon smrti vlastite majke, Salvador se oglušio na majčinu molbu da u svojoj umjetnosti ne dira u njezin život, koristi spoj njenoga života i vlastitih sjećanja kako bi mogao opravdati svoju budućnost. Tako da ovo nije ni novi ni stari Almodóvar, ovaj je film predstavnik svega onoga što je stari redatelj bio i onoga što želi biti. Dijelom razigran kao njegova prva faza, dijelom melodramatičan kao kasnija, dijelom samoreflektivan kao Loš odgoj, a dijelom pak dovoljno melankoličan i suptilan da bude drukčiji nego prije. Nova faza stvaralaštva može započeti.

Matija Repač

Grčevito držanje za suvenir sjećanja na mladost

Na pragu 25. godine mlada se protagonistica ovoga filma našali kako je na pola puta do 50. godine dok u intimnom okruženju slavi rođendan s najbližim članovima svoje obitelji, a ni ne sluti da će upravo ta godina biti presudna u njenoj emancipaciji prema tome da postane odrasla žena. Smješten u osamdesete godine 20. stoljeća, u visoki stalež umjetnika, romantična drama s elementima autobiografije – Suvenir redateljice Joanne Hogg, suptilni je portret mlade umjetnice u nastajanju i prikaz njezine intenzivne, tjeskobne veze s problematičnim muškarcem.

Ovo je dosadan film. Kroz mlitavi početak, predugo trajanje i antiklimaktičan kraj, ništa nas u vezi filma ne privlači na prvu. Julie (Honor Swinton Byrne) je naivna studentica režije koja započinje istraživanje za novi film s kojim bi htjela izaći iz okvira vlastite privilegije. Uštogljena i posh, smatra da je njezin život dosadan i želi proučavati odnos siromašnih obitelji u malom britanskom gradu. Pritom se boji osloboditi sebe kroz film, kompletno naivna i nesvjesna licemjerja koje proizlazi iz privilegiranosti. U malom stanu živi s nekoliko cimera i najtoplije trenutke filma provodi s njima kad organiziraju zabave. Julie uzima kameru u ruke i dinamično dokumentira svaku osobu, izvlačeći iz njih ljubav koju sama tek treba otkriti. Ispušta kameru iz ruke dok upoznaje misterioznog Anthonyja (Tom Burke), bogatoga starijeg muškarca koji je gotovo odmah osvoji. Dinamična se Julieina kamera pretvori u objektivnu, hladnu i statičnu, a fokus s krupnih planova prijatelja prijeđe na distancirane polutotale i srednje planove. Iako je njihov odnos u prvom planu filma, nikad se ne doima organskim. Hogg nam sugerira da je riječ o dvoje ljudi koji se jako vole, ali preko kontinuirane distance među njima i zbog toga što odbija prikazati trenutke u kojima bi mogli vidjeti kako njihova ljubav cvjeta, gubi se način preko kojega bi se mogli povezati s likovima. Ona je naivna i povodljiva, a on vješt, cinični manipulator koji je vrti oko malog prsta pa joj tako uvodi gotovo vojničku disciplinu u stan, krade stvari i neprestano moli za novac. Pasivna Julie stalno posuđuje novce od svoje brižne majke Rosalind (pomalo potraćena Tilda Swinton, ujedno i njezina majka u stvarnome životu), ali pritom se rijetko kad stvarno zapita što je pogrešno u vezi njega. Stvari će postati jasne u razgovoru s njegovim prijateljem Patrickom (Richard Ayoade) koji joj otkrije da je Anthony narkoman i da će je Akademija proždrijeti ako joj se ne odupre i ne stvori vlastito ja. Nadalje, kao i u prvoj polovici filma, ni u drugoj tempo ne ubrzava. Dugi spori kadrovi snimljeni zrnatom 16mm kamerom filmu daju osjećaj intime koja intenzivno nedostaje u njihovoj vezi. Naturalistički, improvizirani te gotovo banalni dijalog bit će reprezentacija veze u kojoj se njegov život podređuje heroinu, a njezin potrazi za pozornošću koju joj on više ne može pokloniti. Kako će se on udaljiti od nje, tako će se ona udaljiti od svoga filma. Suvenir će time postati samo hladni, hermetični prikaz dvoje ljudi koji žive sami za sebe, sve dok se neminovno ne vrate jedno drugom – kao što se narkomani, frustrirajuće, vraćaju drogi.

Međutim, ovo je film koji se uvlači pod kožu. Nenapadni, iritantno savršeno snimljeni kadrovi i ekstremno spori tempo filma stvaraju osjećaj gotovo potpune atrofije. Kao što se likovi gase i kako se gube bilo kakvi obrisi radnje, jedino što se može stvoriti jest agresivna želja za bijegom iz kino-dvorane, ali film nas nekim poetičnim, magičnim utjecajem gura prema svojoj dubini i lijepi za ekran. Iako se Anthony pokuša oduprijeti drogi a Julie njegovu utjecaju, mire se sa situacijom i nastavljaju suživot. Gledajući film, i ja sam se pomirio s filmom te se prepustio njegovu utjecaju. Sva ona dosada i ljutnja koje su se postepeno gradile, sada su pukle i predale se pred čistim emocijama. Julie na kraju filma probija 4. zid, gleda direktno u nas i dijeli s nama svoj mali kraj svijeta. Shrvana je, ali pomirena s krajem i hladno prihvaća svoj novi život nakon 25. godine. Anthony je narkoman, ali njena droga je on. Budući da jednostavno mora prihvatiti novi život, napokon se okreće filmu kojega je zbog veze zapustila te se po prvi put odlučuje čvrsto ostaviti svoj trag, ovaj put bez utjecaja Akademije i droge. Kako je Anthony bio okružen ljudima koji ga vole, ali nikada nije mogao pronaći način kako se osloboditi tereta ovisnosti, tako Julie preko filma oslobađa sve iz sebe i ostavlja gledatelju svoju patnju na teret. Uvlači se pod kožu, ali ne pušta dok se ne prepustimo opojnom utjecaju filma i ne prihvatimo ovu fantazmagoriju.

Baš kao što je Zrcalo velikog Tarkovskog meditativno, atmosferično i veoma osobno djelo, Suvenir je rekapitulacija sjećanja i redateljičino nastojanje da zabilježi specifičan dio života prožet nevinošću i dokazivanjima. Hogg odbija riječi i naraciju, a svoje bilježenje prepušta slici, zvuku i glumi te gotovo pa odbija dramaturške konvencije. Kako se kamera u filmu često odvaja od mladoga para i staje na njihovom odrazu u ogledalu, tako je i film odraz najintimnijih trenutaka iz mladosti od kojih je Hogg prestala bježati, suočila se s njima i hrabro podijelila svoju traumu s gledateljem. Julie se oslobađa svega jednostavnim pogledom u kameru, a Joanna se oslobađa duhova prošlosti preko nje. No, duhovi nikad ne odlaze. Nastavak filma već je u produkciji, a između Julie i Joanne nastavljaju se gubiti granice sve dok ne postanu isti entitet, skupocjeni suvenir iz muzeja filma kojeg možemo staviti na policu te ga zaboraviti kako vrijeme nastavlja teći. No, zauvijek će biti ovdje, baš kao pravi duh prošlosti.

Matija Repač