logo 67 en

         powered by
t com

logo 67 en


Sam samcat među riječima

Dugometražna igrana drama redatelja Bobe Jelčića Sam samcat kroz protagonista Marka i koloplet situacija u kojem se našao, propitkuje naše nošenje sa životnim krizama i što nam sve na tom putu odmaže ili pomaže. Marka (Rakan Rushaidat) život u posljednje vrijeme nije mazio. Nedavno se rastao od žene i privremeno preselio kod tetka (Miki Manojlović), tetke (Snježana Sinovčić Šiškov) i sestrične (Vanesa Glođo), a nezadovoljan dogovorom s bivšom ženom pokreće i postupak u socijalnoj službi kako bi češće mogao viđati kćerkicu. U tom procesu nailazi na birokratske prepreke, pritom odnos s bivšom ne napreduje, a svakodnevno je i bombardiran savjetima i uputama svoje rodbine, prijatelja i kolega.

Kolosalnost Markovih problema na tako bitnom životnom planu simbolički se zrcali s aferom Agrokor (o kojoj Marko sluša na televiziji i koja je tema usputnih razgovora), koju Jelčić postavlja kao kontekstualnu referencu. Prijetnja općim kolapsom državne strukture ovdje je prenesena na individualan plan. Markova je situacija loša, no on se nosi s njome najbolje kako zna i aktivno ju pokušava riješiti, iako je pred emocionalnim i živčanim slomom. Tome ne pomaže činjenica što je neprestano okružen drugima. Marka viđamo gotovo isključivo u interijerima, u nekoj vrsti gomile. U prikazu likova, Jelčić koristi krupni i plan blizu kako bi stvorio skučen i tjeskoban prostor, u kojem kao da ne postoji svijet izvan tog jednog kadra. Prateći pomno dijalog, fluidni pokreti kamere snimatelja Erola Zupčevića kreću se s lika na lik, a kompozicija kadra djeluje neuredno i decentrirano, pri čemu lica likova često upadaju i ispadaju iz kadra. Usto, dinamična i eliptična montaža ostavlja Marka i gledatelja bez pauze i predaha, čime nas zorno uvlači u pasivno-hektični svijet koji bubri iza fasade običnog obiteljskog razgovora uz kavu i cigarete ili sjedenja u čekaonici službe.

Problem je u tome što Marko nije samo fizički okružen drugima, on je okružen njihovim riječima. Od samog početka film dosljedno gradi kontinuiranu kakofoniju glasova, savjeta i uputa, onih dobrohotnih i onih indiferentnih, obitelji, kolega ili službenika sustava. Glasovi se nižu paralelno, preklapaju se i pretaču jedan u drugi, riječi ispunjavaju sve pore Markove egzistencije, što Jelčić mudro naglašava koristeći govor ispod glasa. Umjesto kakvih autoritarnih jačih tonova koje bismo automatski percipirali kao prenametljive i intruzivne, takav je govor pritajeno ubojit. Blag, a izrazito prodoran, on je sveprisutan glas u pozadini koji nas nikada ne ostavlja same. Dijalog je pritom potpuno realističan (potpomognut izvanrednom izvedbom Manojlovića i Sinovčić Šiškov u ulogama dragih, ali zamornih članova obitelji) jer utjelovljuje svakodnevnu bujicu riječi kojoj smo često izloženi na privatnom i javnom planu: od tipičnih balkanskih dnevnih „tragedija“ i rješenja istih (koje gotovo uvijek uključuju osobne veze po državnim službama) do pravnog jezika, laiku samo djelomično razumljivog. Životni savjeti tu su pomiješani sa svakodnevnim banalnostima, floskulama, neprestanim ponavljanjima i tuđim brigama. Marka upravo zato većinom gledamo u krupnom planu i u profilu, kao polovičnu osobu uvijek nasuprot drugog i njegove ili njezine bujice riječi, što nas podsjeća na onu poznatu Sartreovu „pakao, to su drugi“, pa bili oni i dobronamjerni drugi.

Lik sestrične dodatan je dokaz te teze. Ona je simbol krajnjeg proizvoda te dobronamjerne torture drugih i njihovih jezika. Potpuno mentalno i emocionalno neprobojna, ne odaziva se, u nekoj vrsti otupjelosti ili pak protestne šutnje ne govori o sebi, na tiho zgražanje tetka i tetke, pogotovo činjenicom da se uskoro udaje za muškarca kojeg oni nisu upoznali. U takvoj, riječima nabijenoj atmosferi, nije ni čudo da se protagonist emocionalno raspada u prvoj i dotad jedinoj sceni tišine.

Suprotni pol verbalnom paklu predstavlja lik kćeri i tišina (nedostatak dijaloga), prostornost i pokret koji prevladavaju u scenama s njom. S kćerkom nisu potrebne riječi, nema propitkivanja i usmjeravanja, samo istinski užitak bivanja. To je jedini Markov osobni prostor i vrijeme kojem on, u dvaput ponovljenoj sekvenci, doslovno svim snagama trči u zagrljaj. Igranje lovice, valjanje po livadi i neartikulirani, neobuzdani smijeh i zanos odmor su od mučne egzistencije u sustavu, među drugima. Kao kakav hommage Lacanu svaki rastanak s kćerkom predstavlja Markov povratak u simbolično, iz nevinosti i cjelovitosti u sustav jezika i riječi koje hine da nas približavaju stvarima, a često nas od njih otuđuju. Isto kako neiscrpni razgovori o Markovoj situaciji ne znače nužno da su se primakli bliže rješenju, riječi pretpostavljaju pomak unaprijed, kojeg uopće ne mora biti. Bez obzira što mu je jedina želja biti sam, na miru, sa svojom kćeri, egzistencija u širem društvenom sustavu i u njegovoj birokratsko – jezičnoj naravi, umara ga i u tome stalno sprečava.

Naposljetku, Jelčić svom junaku ne dopušta bijeg od takve stvarnosti. Sam samcat završava dosljednim krupnim kadrom Markovog lica iz profila, dakako, uz pjesmu koja je obilježila i početak: Haustorovu „Radnička klasa odlazi u raj“. U posljednjem ironičnom obraćanju Marku i gledatelju, Jelčić daje do znanja da iz odraslog pakla omeđenog riječima nema izlaza. No, što je tu je. Uistinu nije kraj svijeta, navikli smo...     

Dora Sivka


Posljednji Srbin u prvoj hrvatskoj zombi apokalipsi

Pitanje hrvatskog nacionalnog identiteta i sraslost naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sa srpskim identitetom obilježilo je čak tri filma (General, Koja je ovo država i Posljednji Srbin u Hrvatskoj) iz natjecateljskog programa ovogodišnjeg izdanja Pulskog filmskog festivala. Dugometražni prvijenac Predraga Ličine Posljednji Srbin u Hrvatskoj pritom najviše intrigira, ne samo provokativnim naslovom, nego i činjenicom da se radi o prvoj hrvatskoj zombi komediji, koja ovu uistinu prežvakanu temu uspijeva obraditi u začuđujuće svježem formatu.

U bliskoj budućnosti Hrvatska je bankrotirala, zbog čega pati i društvo i ekonomija. Povrh svega, zbog svoje nevažnosti u globalnim odnosima moći, malog broja stanovnika i bogatih izvora pitke vode, Hrvatska postaje metom korporacije sa sjedištem u orbiti, koja njome odluči proširiti zombi virus i riješiti se stanovnika kako bi nesmetano preuzela izvore. Pratimo grupu pojedinaca, svih mogućih nacionalnih identiteta i obilježja, koja pokušava pronaći spasonosni serum i preživjeti u novonastalom raspadu sistema.

Jedinstvenost Ličininog filma svakako se krije u njegovom odabiru i odnosu prema podžanru zombi horora, koji korijene vuče od Georgea A. Romera i njegovih serijala o živućim mrtvacima, a oslanja se na suvremenije inačice žanra koje ga kombiniraju s komedijom u nekoj vrsti hommagea i parodije istog. Tako zombi horor komedije, ako su kvalitetno promišljene kao u slučaju Noći glupih mrtvaca Edgara Wrighta, profitiraju od tog balansa poštovanja samog žanra horora i njegovih odrednica i parodiranja koje omogućuje komedija. Ličina se kreće sličnim putem te ozbiljno i kvalitetno pristupa samom podžanru, što je posebno vidljivo u njegovoj tehničkoj izvedbi. U maniri spomenutog Wrighta i Ličina se (iako više sporadično od Wrighta) služi sofisticiranijim oblikom „vizualne komedije“. Dalje od samih replika, dijaloga i kostima, takva vrsta komedije aktivno koristi filmsku formu kako bi nas nasmijala. Tako su zvuk, kamera i montaža u službi komičnog; sekvence zvuka i radnje su začudno uparene, a scene se vješto montiraju kako bi spajale elemente iz prethodnih kadrova čineći smiješne nizove. Cjelokupna stilizacija je dosljedna i oslanja se na „trash“ estetiku, a autoironija je sveprisutna. Akcijske sekvence, specijalni efekti, maske i kostimografija (zahtjevnije nego u drugim žanrovima prisutnim u hrvatskoj kinematografiji) promišljene su i uvjerljive.

Usto, odluka graditi priču unutar okvira zombi horor komedije donosi još jednu prednost. Za vrijeme klasičnog Hollywooda taj se žanr smatrao nižeg ranga, rezerviran za B produkciju, a tako je i danas. Zombi komedije jednostavno se ne mogu shvatiti preozbiljno, čega su autori svjesni pa im to odrješava ruke da se slobodno poigravaju temama, često onim društveno osjetljivijima. Tako često koriste hiperbolizaciju kako bi ukazali na apsurdnost određene teme ili motiva, što je u ovom filmu i temeljna stilska odrednica. Ličina tako spretno kombinira klasične motive zombi horora s parodijom geografskih specifičnosti naših prostora. Bez ikakve zadrške, likovima, motivima i replikama obrađuju se elementi nacionalističkog diskursa i u to se upliću „glavni krivci“ bivše Juge, kao i „unusual suspects“ poput Slovenaca. Tako svjedočimo filmskom serijalu o Hrvojki Horvat u novom nastavku „Povratku Hrvata“, Slovencima koji potajno planiraju „Veliku Sloveniju“, Srbima koji i dalje zdušno baštine „Srbi, nebeski narod“ retoriku i mladom ustaši koji je polovično srpske krvi. Lista referenca je gotovo beskrajna i iznenađuje koliko materijala zapravo ima. Iako smo svjesni preuveličavanja ovih obrazaca ideja i ponašanja i dalje se u njima jasno nazire zrnce aktualnosti, zbog čega nam ih film ustvari raskrinkava kao kičaste i začudno staromodne.

Za kraj, u duhu samog žanra, zombiji su često alegorija monstruma skrivenih u svima nama koji samo čekaju kakvog vođu, ideju ili povod da počnu proždirati jedni druge. I ako se Romerovi scenariji referiraju na narav konzumerizma u Americi, Noć glupih mrtvaca na borbu novijih generacija s jadnim poslovima i minimalcima, Posljednji Srbin u Hrvatskoj igra na neiscrpno vrelo etničke netrpeljivosti Balkana. Zombiji su ovdje metafora nacionalističke pomame u kojem smo svi jednako krivi i nitko nije pošteđen. Film nam tako nudi i izvor problema kao i samo rješenje, podsjećajući na našu zajedničku kulturnu baštinu, sumiranu u lajtmotivu rakije, koja u sebi sadržava ono najljepše i najgore od naših balkanskih mentaliteta.

Film je stoga toliko zanimljiv. On je dvostruko kodiran. Kao i najbolji crtići koji istom rečenicom nasmiju i djecu i njihove roditelje iz dva potpuno različita razloga, i Posljednji Srbin u Hrvatskoj funkcionira i kao odlična bezumna zabava i kao društveni komentar. S jedne strane izaziva iskrenu ushićenost zbog raznih nesvakidašnjosti poput CGI-ja, perika i kompleksnije maske, predah od ratnih epova, socijalnih drama i ideoloških prepucavanja i čulni eskapistički užitak od mainstream hrvatske kinematografije, u isto vrijeme, on je simpatično upozorenje na to da smo kao pojedinci, države i čitav geopolitički prostor poprilično mali i nebitni te dok se međusobno koljemo, izmišljajući nove inačice pradavnih ideja o superiornosti, strani kapital će nas jednostavno pokositi i ponovno pretvoriti u koloniju. Formalno i sadržajno zabavan i osvježavajući, s podosta odličnih scenarističkih i montažnih rješenja i replika (kao i pokojom omaškom) Posljednji Srbin u Hrvatskoj pun je pogodak za regionalnu publiku i tržište, pa i šire.

Dora Sivka


Film Lajkaj i ti mene dobiva lajk, ali srce ne

Tko je ikad gledao ijednu epizodu popularnog britanskog serijala Black mirror zna koliko su tehnologije, internet i društvene mreže plodno tlo za stvaranje kreativnih scenarija i likova i podmetanje društvenih komentara o našim kolektivnim ovisnostima. S druge strane, talijansko-hrvatska coming-of-age drama Lajkaj i ti mene autora i scenarista Leonarda Guerre Seràgnolija podsjetnik je na to da samo problematiziranje tematike mladih i društvenih medija ne znači nužno da ćemo o tim temama otkriti išta suštinski bitno. Radnja Lajkaj i ti mene smještena je na jedrilicu na kojoj tri osamnaestogodišnjakinje - Danila, Lavinia i Carla, provode praznike prije upisa fakulteta, ploveći Jadranskim morem u pratnji hrvatskog skipera. Dani im se sastoje od sunčanja, kupanja te snimanja i slikanja gotovo svega što rade kako bi poslije objavile na društvenim mrežama. Nakon jedne burne i pijane noći, slučajno se objavljuje seks-video jedne od djevojaka i skipera, što izaziva katastrofu.

Scenaristički, Leonardo Guerra Seràgnoli pobrinuo se dosljedno dočarati odnos generacije Z prema društvenim mrežama. Idoli, Instagram, influenceri i dejting-aplikacije ključni su aspekti slobodnog vremena, a mobitel je produžetak tijela i sastavni dio ličnosti. Mlade glumice, sve rođene 1997. godine, bile su uključene u proces pisanja scenarija od početka pa se (valjda) može reći da film dobro oslikava preokupacije, načine izražavanja i prioritete generacije Z. Režijski, Guerra Seràgnoli također u duhu premise filma odabire krupni kadar i kameru iz ruke, pa cjelokupne sekvence filma nalikuju kakvom uspješnom mladenačkom videu s puno lajkova.

Ljepota, prijateljstvo i zabava pritom su imperativi svih radnji (kao i videa i fotografija jer se sve snima), pa se takav recept savršenog života aktivno nameće od strane djevojaka sve do objavljivanja spornog videa, kada se raspada. Raslojavanje ipak započinje i ranije, kada Carli slučajno ispada mobitel u more i ona ostatak filma provede bez njega. Bez mobitela, njezina se perspektiva mijenja te postaje kritičnija prema očitoj opsjednutosti svojih prijateljica mobitelom. Time započinju manji sukobi, otkriva se unutarnja dinamika njihovog odnosa i djevojke se profiliraju kao različite ličnosti s drugačijim prioritetima. Ipak, njihova karakterizacija je vrlo prvoloptaška pa je tako Danila tašta Instagram influencerica opsjednuta svojom popularnosti i objavljivanjem novog sadržaja, Lavinia je opsjednuta seksom i svojom seksualnom privlačnošću, a Carla je dobrica koju brine što nije dovoljno učila za prijemni i samo se želi moći javiti roditeljima i dečku. Kroz razvoj radnje film pokušava tim teen tipovima dati dubinu i dozu unutarnje konfliktnosti pa je tako Danila uslijed svoje ženstvenosti i latentna lezbijka, Lavinia je usprkos svoje seksualiziranosti zapravo djevica, a moralnu okosnicu Carlu zapravo privlače puno stariji muškarci. Bez obzira na to, lik Carle postavlja se kao moralno superioran i pametniji od druge dvije djevojke, koje su nesigurnije i iskompleksiranije, iako se s pravom pitamo bi li njezin lik bio imalo drugačiji da joj mobitel nije pao u vodu.

Lajkaj i ti mene svojom je premisom, zapletom, fotografijom i glumom korektna razonoda, ali ne uspijeva zaći dublje u neke od odnosa, bilo među likovima bilo šire u društvu, što je šteta jer film otvara puno prilika za podrobnije istraživanje ove teme, ali ih odlučuje ne iskoristiti (za razliku od filmova poput Ingrid Goes West, Disconnect, Eighth Grade ili Black Mirror epizoda Nosedive).  Lajkaj i ti mene temi pristupa ziheraški pa tako ne saznajemo ništa novo o društvenim medijima, njihovom utjecaju na samopouzdanje i gradnju identiteta mladih ili jednostavno mladim ljudima. Film eventualno funkcionira kao poučno štivo za generaciju X (roditelje generacije Z) koji su cijelom fenomenu društvenih medija bili manje izloženi pa im ovakav prikaz može djelovati novo. Osim toga, tri protagonistkinje i njihove pozadine i odluke ne izazivaju jak emocionalan angažman od strane gledatelja, a jasno moralno opredjeljenje prema liku Carle doima se banalnim. Da je Lajkaj i ti mene napravljen prije deset ili čak pet godina, kada su Facebook ili Instagram bili u porastu, bio bi zanimljiv portret i primjer kako se uvučenost u virtualne društvene platforme manifestira u svakodnevnom životu. To je i sada, no, s ovoliko godina izloženosti ovim društvenim fenomenima, jednostavno je trebalo ići dublje.

Dora Sivka

Dora Sivka

predsjednik hr Min kulture logo GRAD PULA LOGO zupanijodjelzakulturu