Vijeće Festivala igranog filma u Puli na sjednici održanoj 20. rujna 2012. u Ministarstvu kulture jednoglasno je prihvatilo izvješće o realizaciji programa 59. festivala koje je podnio umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković te financijsko izvješće koje je podnijela ravnateljica Zdenka Višković-Vukić. U raspravi o izvješću posebno je istaknut rekordni broj od 78.300 gledatelja (4.690 više od prošlogodišnjih 73.610), što je najveći broj gledatelja u neovisnoj Hrvatskoj. Prikazan je i rekordnih broj hrvatskih filmova – dvanaest, od čega dva izvan konkurencije.

Svjetski rekord postavila je pak projekcija filma Slučajni prolaznik kojeg je u Areni s 3D naočalama pogledalo 5.920 gledatelja, što je bila najveća 3D projekcija na svijetu.

Među stranim gostima Festivala posebno su istaknuti glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon te proslavljeni glumac i redatelj Ralph Fiennes.

Na sjednici je također bilo riječi o početku priprema za jubilarni 60. Festival kojem će biti posvećena naredna ovogodišnja sjednica Festivalskog vijeća.  

Pustolovni laboratorij profesora Baltazara ove je godine pohodilo 64 mališana u dobi od 7 do 12 godina. Polaznici su uz pomoć voditelja, osmislili priču temeljenu na jednoj od Ezopovih ili La Fointainovih basna, kreirali sadržaj, bojali i lijepili elemente scenografije, upravljali figurama junaka filma te snimili odabrane kadrove digitalnim foto aparatom. Tehnikom stop animacije nastalo je 6 kratkih animirana filmova:  Lisica i kruška, Pas s mesom, Gavran i lisica, Dva jarca na brvnu, Lisica i majmun, Konj i magarac. Pogledajte filmove

Katalog 59. Festivala igranog filma u Puli

Uvodne riječi

Nacionalni program

Međunarodni program

Festivalske novine

Prvi broj, subota 21.7.2012.       Drugi broj, nedjelja 22.7.2012.     Treći broj, nedjelja 22.7.2012.

Četvrti broj, utorak 23.7.2012     Peti broj, srijeda 24.7.2012.        Šesti broj, četvrtak 25.7.2012.

Sedmi broj, petak 26.7.2012.     Osmi broj, subota 27.7.2012.       Deveti broj, nedjelja 28.7.2012

Festivalske video kronike

Pogledajte festivalsku kroniku prvog dana

Pogledajte festivalsku kroniku drugog dana

Pogledajte festivalsku kroniku trećeg dana

Pogledajte festivalsku kroniku četvrtog dana

Pogledajte festivalsku kroniku petog dana

Pogledajte festivalsku kroniku šestog dana

Pogledajte festivalsku kroniku sedmog dana

Pogledajte festivalsku kroniku osmog dana

Pogledajte festivalsku kroniku devetog dana

Filmove 59. festivala igranog filma u Puli pratilo je 78.300 gledatelja (4.690 više od prošlogodišnjih 73.610), što je najveći broj gledatelja u neovisnoj Hrvatskoj. Četrnaest hrvatskih filmova u Nacionalnom programu (12 u Areni, od čega 2 manjinske koprodukcije i 2 izvan konkurencije, te 2 u Kinu Valli) pogledalo je 50.478 gledatelja (prošle godine 35.800), a prosječna posjećenost filma iz Nacionalnog programa u Areni bila je 4.166 gledatelja po filmu. U Areni je bilo ukupno 63.850 gledatelja, u Kinu Valli 6.225, na Kaštelu 6.275, na Portarati 1.020, a u Solarnom kinu 930.

Tijekom 15 festivalskih dana (od 14. do 28. srpnja 2012.) prikazan je 151 film, održano je 13 koncerata, a programi Festivala održani su na 18 lokacija. Festival je imao 1.101 akreditiranu osobu: 577 gostiju, 253 novinara i 271 filmskog profesionalca.

Od 1. do 31. srpnja zabilježeno je 749 medijskih objava o Festivalu, od čega 304 tiskanih, 87 televizijskih, 129 radijskih i 229 internetskih. U istom periodu internetska stranica Festivala imala je 49.189 posjeta. Priložena povijesna fotografija Duška Marušića – Čičija, dobitnika ovogodišnje nagrade Marijan Rotar, koja je snimana sa dizalice tijekom otvaranja Festivala,  na Facebooku je pogledana  10.563 puta.

59. festival igranog filma u Puli ostat će zapamćen i po prvoj 3D projekciji u Areni  koja je postavila 3 svjetska rekorda. Izvedena je s udaljenosti od 73,6 metara, što nadilazi sve dosad poznate filmske projekcije, ali i tvornički predviđene postavke same tehnologije. Uz to, postignut je kut vidljivosti 3D projekcije od 60º, čime je pokrivena ukupna površina auditorija u Areni u svom punom kapacitetu. Projekciju je pratilo 5.920 gledatelja, što je dosad najveći zabilježen broj gledatelja na jednoj 3D projekciji na otvorenom u svijetu.

I. Nagrade ocjenjivačkog suda Nacionalnog natjecateljskog programa

Prosudbeni sud: Nina Violić, glumica (predsjednica), Tomislav Kurelec, filmski kritičar, Dalibor Matanić, redatelj, Ante Tomić, scenarist i Vanja Černjul, snimatelj.

a) NACIONALNI PROGRAM – sekcija manjinskih koprodukcija

1. Zlatna Arena za scenarij dodjeljuje se Srđanu Dragojeviću za film Parada. „Veselo se rugajući političkim nekorektnostima, Srđan Dragojević ispričao je priču koja u cjelini nije mogla biti politički korektnija i humanija.“

2. Zlatna Arena za glavnu žensku ulogu dodjeljuje se Hristini Popović za ulogu Biserke u filmu Parada redatelja Srđana Dragojevića. „Kreirajući iznimno duhovitu i šarmantnu ulogu Biserke, s izuzetnom zaigranošću pred kamerom, velik raspon glumačkih sposobnosti potvrdila je i u filmu Praktični vodič kroz

Beograd s pjevanjem i plakanjem Bojana Vuletića.”

b) NACIONALNI PROGRAM – glavna sekcija
1. Nagrada Breza za najboljeg debitanta dodjeljuje se Damiru Čučiću za režiju filma Pismo Ćaći. „Za kreiranje uzbudljivog emotivnog vrtloga u odnosima između dvije generacije koje ujedno predstavljaju i dva različita svijeta. Odvažna kombinacija elemenata igranog, eksperimentalnog i dokumentarnog filma rezultirala je originalnim i izuzetno inovativnim umjetničkim djelom.”

2. Posebna Zlatna Arena za tehnološku inovaciju dodjeljuje se Jozi Patljaku, producentu filma Slučajni prolaznik, za pionirsko uvođenje 3D tehnologije u hrvatsku kinematografiju.

    
3. Posebna Zlatna Arena za ton dodjeljuje se Martinu Semenčiću za film Pismo Ćaći redatelja Damira Čučića. „Ton dojmljivo gradi unutrašnju napetost i odnose između dva glavna lika u filmu.”

4. Posebna Zlatna Arena za masku dodjeljuje se Jasni Rosini za film Ljudožder vegetarijanac redatelja Branka Schmidta. „Uvjerljivost maske u filmu bitno pomaže prikazu brutalne stvarnosti.“

5. Zlatna Arena za kostimografiju dodjeljuje se Slavici Šnur za film Sonja i bik redateljice Vlatke Vorkapić. „Kostimografija je u filmu bitna podrška oblikovanju filmske priče i karakterizaciji likova već pri njihovu prvom pojavljivanju u kadru.”

6. Zlatna Arena za scenografiju dodjeljuje se Ivani Škrabalo za film Ljudožder vegetarijanac redatelja Branka Schmidta. „Stvorila je životno uvjerljiv okvir za atraktivnu vizualizaciju i redateljska rješenja.”

7. Zlatna Arena za glazbu dodjeljuje se Stanku Kovačiću, Damiru Martinoviću i Ivanki Mazurkijević za film Sonja i bik redateljice Vlatke Vorkapić. „Glazba precizno ocrtava različitost podneblja i mentaliteta protagonista.”

    
8. Zlatna Arena za montažu dodjeljuje se Hrvoju Mršiću i Damiru Čučiću za film Pismo Ćaći redatelja Damira Čučića.

„Montažna rješenja hrabrim su spajanjima raznorodnih filmskih izraza i preciznim tajmingom njihovih izmjena bitno odredila dramsku strukturu iznimno samosvojnog filma.” 
 

9. Zlatna Arena za kameru dodjeljuje se Draganu Ruljančiću za film Ljudožder vegetarijanac redatelja Branka Schmidta.

„Snimateljski rad svojom vizualnom vrijednošću i dinamikom predstavlja snažan oslonac i redatelju i vrsnom glumačkom ansamblu.”

10. Zlatna Arena za najbolju sporednu mušku ulogu dodjeljuje se Mati Gulinu za ulogu Oca u filmu Pismo Ćaći redatelja Damira Čučića.

„Igrajući tiranskog oca iz Dalmatinske zagore, nespretnog u izražavanju nježnosti, Mate Gulin u filmu "Pismo Ćaći“ pravi je primjer kako ponosni muškarci nekad znaju biti upravo nesnosne budale.”

11. Zlatna Arena za najbolju glavnu mušku ulogu dodjeljuje se Reneu Bitorajcu za ulogu dr. Danka Babića u filmu Ljudožder vegetarijanac redatelja Branka Schmidta.

„Rene Bitorajac u ulozi dijaboličnog liječnika pravi je predstavnik beskrupulozne nove elite. Predvodeći sjajnu glumačku ekipu, samouvjereno, točno i nevjerojatnom lakoćom igra proračunato, hladnokrvno i cinično zlo.”

12. Zlatna Arena za najbolju sporednu žensku ulogu dodjeljuje se Olgi Pakalović za ulogu Safije u filmu Halimin put redatelja Arsena A. Ostojića.

„Lik Safije morao je mučno birati između oca i muža i između dvije vjere i nacije, a Olga Pakalović uvjerljivo je glumi, s tjeskobom osobe koja nikada neće znati je li dobro izabrala.”

13. Zlatna Arena za najbolju glavnu žensku ulogu dodjeljuje se Ani Karić za ulogu Helene u filmu Noćni brodovi redatelja Igora Mirkovića.

„Ana Karić očaravajuće se preobražava od umorne i poražene umirovljenice u ženu u kojoj se još jednom razgorio zanos ljubavi, i to čini s velikom glumačkom snagom i manirom istinske dive.”

IMAGE HADDAD ‒ Ovoj se nagradi pridružuje renomirani pret-a-porter brand IMAGE HADDAD, koji potpisuje Zrinka Haddad, a koji već 11 godina surađuje s Festivalom. Ta se suradnja pretvorila u svojevrsnu tradiciju koja počiva na neizlječivoj ljubavi HADDADA prema filmu i njihovu uvjerenju da business mora njegovati suživot s kulturom i umjetnošću. Kuća Haddad, osim što odijeva članice uprave, dodjeljuje nagradu ovogodišnjoj dobitnici Zlatne Arene za glavnu žensku ulogu, glumici Ani Karić. Nagradu će predati gospodin Samir Haddad, vlasnik i direktor IMAGE HADDADA

14. Zlatna Arena za scenarij dodjeljuje se Vlatki Vorkapić za film Sonja i bik.

„Vlatka Vorkapić uspijeva djelovati originalno i svježe u tipskom žanrovskom zapletu romantične komedije. Dobrohotno se igrajući općim mjestima naših mentaliteta, duhovito je spojila dvoje mladih ljudi iz različitih društvenih sredina i suprotstavljenih nazora.”

15. Zlatna Arena za režiju dodjeljuje se Branku Schmidtu za film Ljudožder vegetarijanac.

„Branko Schmidt snimio je okrutan filmski komentar našeg aktualnog trenutka te zasijekao u bolesno društveno tkivo, gdje uistinu nema jasne granice između uglednih građana i ološa. Smiono, sigurno i dosljedno od prve do zadnje minute filma, Schmidt prati svog junaka kroz moralni mulj sve do njegova potpunog poraza u zločinu, kada on faustovski ostane bez duše.”

16. Velika zlatna Arena za najbolji film dodjeljuje se Veri Robić-Škarica, producentici filma Pismo Ćaći redatelja Damira Čučića.

„'Pismo ćaći' potresno je uvjerljiva priča o odnosu oca i sina u patrijarhalnom svijetu gdje muškarci zaziru od nježnosti. U zadivljujućoj umjetničkoj pustolovini, autori filma, duboko ispod desetljetnih naslaga bijesa, međusobnog optuživanja, krivnje i kajanja, nalaze skrivenu ljubav, oprost i smiraj za obojicu junaka.

Hypo banka dodjeljuje Damiru Čučiću, redatelju filma Pismo Ćaći, kojemu je ocjenjivački sud 59. festivala igranog filma u Puli dodijelio Veliku zlatnu Arenu za najbolji film Festivala, nagradu u iznosu od 30.000,00 kn.

II. Nagrada publike Zlatna vrata Pule

Publika je, glasovanjem za Nacionalni program prikazan u Areni, dodijelila nagradu publike Zlatna vrata Pule filmu Halimin put redatelja Arsena Antona Ostojića u produkciji Arkadena Zagreb, s prosječnom ocjenom 4,86.

Sonja i bik, red. V. Vorkapić - 4,72

Cvjetni trg, red. K. Papić - 4,44

Noćni brodovi, red. I. Mirković - 4,31

Slučajni prolaznik, red. J. Patljak - 2,50

Zagrebačke priče vol. 2, (omnibus) - 4,10

Halimin put, red. A. A. Ostojić - 4,86

Zabranjeno smijanje, red. D. Žmegač - 4,08

Ljudožder vegetarijanac, red. B. Schmidt - 4,48

Parada, red. S. Dragojević - 4,83

Praktični vodič kroz Beograd s pjevanjem i plakanjem, red. B. Vuletić - 3,63

III. Nagrade ocjenjivačkog suda Međunarodnog programa

Prosudbeni sud: redatelj Milčo Mančevski (predsjednik), glumica Mirjana Karanović te redatelj i glumac Metod Pevec.

1. Zlatna Arena za najbolje glumačko ostvarenje: Denis Podalydès u filmu Sarkozy redatelja Xaviera Durringera;

 „Izuzetno točna studija lika, koja ne samo da gotovo dokumentarno predstavlja javnu ličnost nego uzbudljivo kreira cjeloviti filmski karakter koji ima svoje unutrašnje emotivno biće.“

2. Zlatna Arena za najboljeg redatelja: Benoît Jacquot za režiju filma Zbogom kraljice;

„Redatelj nas dinamičnim filmskim ritmom vodi na uzbudljivo putovanje iza kulisa velikog povijesnog događaja te uvjerljivo i maštovito rekonstruira tadašnju svakodnevicu fokusirajući se na analitičku opservaciju međuljudskih odnosa.“

3. Zlatna Arena za najbolji film: Snjegovi Kilimandžara redatelja Robert Guédiguiana;

„Precizno vođenom pričom o gotovo zaboravljenoj humanosti, autentičnim likovima i radnjom, film 'Snjegovi Kilimandžara' na nepretenciozan se i iskren način bavi aktualnom temom.“

Ocjenjivački sud Međunarodnog programa daje posebno priznanje filmu Shun Li i Pjesnik redatelja Andrea Segrea.

„Za angažirani pristup i suptilno oslikavanje odnosa dvije kulture kroz susret dvoje ljudi.“

Prosudbeni sud: Sherif Awad, filmski kritičar, Nenad Dukić, filmski kritičar, Radovan Holub, kritičar i novinar.

1. Hrvatski kratki igrani filmovi

Diploma za najbolji film iz Programa kratkih igranih filmova dodjeljuje se filmu Obid redatelja Ivice Mušana.

2. Nacionalni program – sekcija manjinskih koprodukcija

Diploma za najbolju manjinsku koprodukciju dodjeljuje se filmu Praktični vodič kroz Beograd s pjevanjem i plakanjem redatelja Bojana Vuletića.

3. Nacionalni program – glavna sekcija

Diploma za najbolji film u glavnoj sekciji Nacionalnog programa dodjeljuje se filmu Ljudožder vegetarijanac redatelja Branka Schmidta.

Za igrani film u glavnoj sekciji žiri dodjeljuje posebno priznanje filmu Halimin put redatelja Arsena Antona Ostojića jer je u njemu prepoznao jedinstveno i stilski dosljedno tretiranje delikatne teme vjerskih i etničkih sukoba na ovim prostorima.

V. Nagrade ocjenjivačkog suda Hrvatskog društva filmskih kritičara

1. Međunarodni program

- Diploma se dodjeljuje redatelju Ralphu Fiennesu za film Koriolan s prosječnom ocjenom 4,63.

2. Nacionalni program – sekcija manjinskih koprodukcija

- Diploma se ne dodjeljuje. Prema glasovima kritičara, filmovi iz sekcije manjinskih koprodukcija nisu osvojili prosječnu ocjenu veću od 3,5, što je uvjet za dodjelu Diplome.

3. Nacionalni program – glavna sekcija

- Nagrada OKTAVIJAN dodjeljuje se redatelju Branku Schmidtu za film Ljudožder vegetarijanac s prosječnom ocjenom 4,21.

VI. Nagrade ocjenjivačkih sudova mladih filmofila

Ocjenjivački sud mladih filmofila za Međunarodni program: Adis Šabić, Adriana Jelovac, Ariana Bagarić, Deniel Zec, Filip Zadro, Katja Regvat, Barbara Antić, Željko Pernar, Petar Brodarić.

1. Međunarodni program

- Priznanje se dodjeljuje redateljici Alice Nellis za film Savršeni dani, s prosječnom ocjenom 4,75.

Ocjenjivački sud mladih filmofila za Nacionalni program, manjinske koprodukcije i kratki hrvatski film: Adis Šabić, Adriana Jelovac, Ariana Bagarić, Deniel Zec, Filip Zadro, Katja Regvat, Petar Brodarić, Ivan Mardešić, Ivana Vanjak, Katja Milohanovic, Katja Vretenar, Luka Galešić, Manda Brčina, Marija Škrlec, Marijana Bukvić, Václav Martinovský, Mateja Brodarič, Matija Agatić, Robert Cukon, Sunčica Divković, Zoja Poropat, Zvjezdana Balic.

2. Hrvatski kratki igrani filmovi

- Diploma se dodjeljuje redatelju Luki Rukavini za film Brija, prosječna ocjena 3,71.

3. Nacionalni program – sekcija manjinskih koprodukcija

- Diploma se dodjeljuje redatelju Srđanu Dragojeviću za film Parada, prosječna ocjena 4,31.

4. Nacionalni program – glavna sekcija

- Diploma za najbolji film u glavnoj sekciji Nacionalnog programa dodjeljuje se redatelju Arsenu Antonu Ostojiću za film Halimin put, prosječna ocjena 4,27.

VII. Nagrada Dječjeg ocjenjivačkog suda

Ocjenjivački sud: Simona Berc (11 god.), Matija Kostešić (8 god.), Anja Kuzmić (11 god.), Filip Peroković (11 god.), Marin Perković (9 god.), Nikola Rojnić (7 god.), Luna Vojnović (7 god.), Vasja Šumonja (7 god.).

1. Diploma se dodjeljuje filmovima Žirafa (red. Rémi Bezançon, Jean-Christophe Lie) i Krokodili 2 (red. Christian Ditter).

VIII. Nagrade doFuraj svoj film!

Ocjenjivački sud: Zoran Stajčić, glavni urednik portala ‘Ravno do dna’ i novinar emisije ‘Ružiona’ (HRT), Jakov Kosanović, filmski kritičar i novinar dnevnih novina Slobodna Dalmacija, te Matija Debeljuh multimedijalni umjetnik i redatelj.

1. Diploma za najbolji kratki doFurani film dodjeljuje se filmu Instant panic autorice Vlaste Meštrović.

U ime žirija Zoran Stajčić poručuje: „Instant panic ‒ sasvim neobično-obična životna epizoda. Priča je dobro ispričana, zaokružena je i ima jasnu poantu. S druge strane, maštovito je realizirana s puno pokazane umješnosti u kadriranju. Odluka žirija nije bila instantna, ali u općem poretku ocjena pobijedila je upravo Instant panika“. Autorica je nagrađena elegantnim i pametnim mobitelom ‒ Windows Phone ‒ Nokia Lumia 800, uređajem koji je na nekim tržištima doslovce pokosio svoje konkurente strelovitošću kojom se prodavao.

2. Pobjednik po glasovima publike, odnosno posjetitelja Maxzone Tportala, film je Urlator autora Ivana Galića, inače novog vlasnika Samsung Galaxy MINIJA.

Natjecateljski dio natječaja doFuraj svoj film! za ovu je godinu zaključen, a filmovi su i dalje spremni za projekciju ‒ dovoljno je otići na max.tportal.hr i krenuti sa svojim filmom!

IX. Nagrada Marijan Rotar

Nagrada Marijan Rotar, koja nosi ime osnivača i idejnog tvorca Festivala igranog filma u Puli, dodjeljuje se pojedincima ili institucijama koji su podjednako svojim idejama i djelima, radom i pomoći, nastojanjima i potporom spojili Pulu i film.

Ove je godine, devete po redu, dobitnik nagrade pulski fotograf Duško Marušić - Čiči, koji punih 36 godina pažljivo i sveobuhvatno bilježi sva filmska događanja na Festivalu i oko njega.

U Puli, 28. srpnja 2012.

Ravnateljstvo 59. festivala igranog filma u Puli

Boaz Debby,
scenarist i redatelj jeruzalemske epizode

Privlače me neugodne situacije i one koje su postavljene tako da gledatelj ne može lako pretpostaviti u čemu je stvar i što se zapravo događa. Za mene je bio svojevrstan eksperiment pozabaviti se ženskim likom koji se nalazi u čudnoj, istovremeno smiješnoj i tužnoj situaciji. Na neki sam si način zadao elemente na kojima sam htio izgraditi priču i vidjeti kamo će me to odvesti, a u svemu me tome vodio osjećaj. Svoju sam priču osmislio i napisao baš za Košnice, nakon što je producent Ivan Kelava posjetio našu školu i rekao nam osnovnu ideju te nas pozvao da mu pošaljemo svoje tekstove. Nisam, dakako, znao što će biti u drugim pričama, niti sam znao kako će to na kraju biti sastavljeno, ali sam znao koja je nit vodilja cijelog filma.

U POTRAZI ZA MEDENIJIM ŽIVOTOM

Izbor zemalja stvorio se putem, a kriteriji su bili raznoliki, jer smo većinu kontakata uspostavili preko filmskih akademija u dotičnim gradovima gdje smo, nakon što sam skupio nešto novaca, prezentirali projekt.

Međunarodni omnibus poprilično je velik zalogaj za novopečenog producenta... Kako Vam je sinula ta ideja?

Ovaj je film proistekao iz mog diplomskog rada na studiju produkcije. Kao kod svake ideje, jednostavno ti, za vrijeme promišljanja, nešto padne na pamet i potom je samo pitanje realizacije. Nisam se nikad pitao ‒ zašto baš ta ideja, samo sam znao da to želim napraviti. Što se sadržajnog dijela tiče, tražio sam odgovore na fundamentalna pitanja drugorazredne filozofije ‒ gdje smo mi, tko smo mi ‒ odnosno da bismo spoznali sebe, najbolje je da se usporedimo s drugima. Pritom mi nismo zavod za statistiku, i ne zanimaju nas vijesti koje možemo vidjeti na CNN-u, jer sigurno se npr. i u Izraelu i netko zaljubi ili pati za jednom učiteljicom kao i na drugim dijelovima svijeta, ili pak sigurno u Londonu ne žive samo oni koji pripemaju Olimpijske igre već i, primjerice, sloj ilegalnih emigranata...

Prije proglašenja nagrada na novinarskoj je konferenciji održan okrugli stol stranih kritičara i selektora svjetskih festivala. Češko-slovački kritičar Radovan Holub, selektor festivala u Bratislavi, primijetio je da u hrvatskoj kinematografiji počinje prevladavati komercijalni film, baš
kao i u Češkoj. Od viđenih je hrvatskih filmova izdvojio Halimin put kao važan film koji dobro pokazuje povijest rata i poraća na našim prostorima.

Ondrej Sloup, suradnik češkog nacionalnog filmskog festivala u Plzen izdvojio je film Ljudožder vegetarijanac, koji na suptilan i nenametljiv način ipak nudi svojevrsnu moralnu katarzu, a najbolji film je po njegovu mišljenu Pismo ćaći. Evá Zaoralova hrvatske filmove gleda kao selektorica festivala u Karlovym Varyma uvjerena je da Halimin put može imati značajniji festivalski život, baš kao i dojmljiv film Damira Čučića Pismo ćaći. Od kratkometražnih filmova izdvojila je Vikend, Red Handed te Kapetana i audiciju u kojem je kombinacija iskusnih redatelja mlađe generacije i studenata dala dojmljiv rezultat. Dubravka Lakić, filmska kritičarka beogradske Politike, je uz spomenute filmove izdvojila i Sonju i bika Vlatke Vorkapić. Dodala je da je hrvatski film iz godine u godinu sve jači u tehničkim aspektima. Od glumaca koje je vidjela ove godine izdvojila je Slavena Knezovića kao najboljeg negativca u većini hrvatskih filmova, ali i sjajnu Olgu Pakalović u Haliminu putu. Prema mišljenju srpskog filmskog krtičara Nenada Dukića ovogodišnja filmska produkcija iznjedrila je tri vrlo dobra filma – Pismo ćaći, Halimin put i Ljudožder vegetarijanac.

Na posljednjoj konferenciji za  novinare 59. festivala igranog filma u Puli u Festivalskom centru ocjenjivački sudovi predstavili su dobitnike ovogodišnjih nagrada. Publici se prvo obratila ravnateljica Festivala, Zdenka Višković-Vukić, koja je zahvalila svima prisutnima što čine Festival koji Pula toliko voli.

Osim nagrađenima, čestitala je i svima ostalima koji nagrade nisu dobili. Po njezinim riječima, nagrade su ionako procjena onih koji ih dodjeljuju. Izjavila je kako je na čelu mladog tima, na koji je silno ponosna, te je rekla kako su ove godine zaista napravili sve što su mogli, željeli i htjeli. Pula je ponovno dokazala da zna dvije stvari – biti uspješan domaćin Festivalu, a dokazan je i antropološki fenomen o tome kako publika dolazi u Arenu i po  kiši i po buri te ostaje gledati filmove bez obzira na vremenske neprilike i s puno pažnje i ljubavi kolektivno reagira na filmove. Također je naglasila kako je Pula ove godine napravila još jedan velik iskorak: ima suvremeni identitet, koji je prepoznat i nagrađen. Na samom kraju zamolila je za strpljenje za ono što se još nije postiglo te rekla kao je uvjerena da će sljedeće godine Festival biti još veći i značajniji u ovom dijelu Europe. Umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković najavio je kako će odluka Vlade da koprodukcijskim filmova dodijeli deset milijuna kuna puno doprinijeti razvoju festivalske sekcije nacionalnih korpodukcija.

Pula je najstariji festival nacionalnog filma na svijetu, s najvećim brojem gledatelja po projekciji, a sljedeće godine Vidačković očekuje najveći Nacionalni program u povijesti. Već je snimljeno deset filmova, što je nezabilježen start novog Festivala, pa se veseli još jednoj rekordnoj Puli. Nakon proglašavanja dobitnika nagrada prisutnima su zahvalili nagrađeni: Rene Bitorajac nagrađen za najbolju glavnu mušku ulogu, Branko Schmidt za režiju, Hrvoje Mršić za montažu, Ivana Škrabalo za scenografiju, Jasna Rosini za masku, Dragan Ruljančić za kameru te Jozo Patljak za tehnološku inovaciju.

Lucija Mulalić

TREĆA ZLATNA ARENA
razgovarao Janko Heidl

Zabljesnuli ste Finim mrtvim djevojkama 2002. Zlatnu Arenu ponovno ste dobili za Moram spavat’
anđele 2007. i sad opet Arena za ulogu Safije u Haliminu putu. No dojam je da rijetko glumite na filmu.

Katkad se poklopi da imam kazališne obveze. Ponekad mi se učini da su me redatelji svrstali u neko lice koje nudi srneći pogled, kako ja to zovem, ali zapravo ne znam što je razlog da me na filmu nema češće. Možda je tako i bolje, jer u međuvremenu sazrijevam. Ipak se dobro zaredalo da svakih pet godina dobijem Zlatnu Arenu za sporednu ulogu, s čime sam itekako zadovoljna.

Pročitajte cijeli tekst

NABRIJAN U SVAKOM KADRU
razgovarao Janko Heidl

Prije početka snimanja inzistirali ste da Vaš Danko Babić nosi modernu frizuru, za što je trebalo napraviti periku.

Bio sam u pravu. Ta mi je perika doista trebala i dala mi je posve drukčiju notu već u samom držanju. Jer, mi
ćelavi, s malo više mišića, na prvu loptu asociramo na kriminalce, a Babić je uključen u društvo kao stručnjak
liječničke profesije, dok je s druge strane pokvaren.

Što Vam je bilo najteže u interpretaciji zlog ginekologa?

Kad dobijem scenarij, u negativnom liku pokušavam za početak naći nešto pozitivno. Međutim, ni nakon dva-tri čitanja Ljudoždera vegetarijanca nisam u Babiću mogao naći ništa pozitivno...

Pročitajte cijeli tekst

Kako je svaki Festival igranog filma u Puli ujedno i priprema za sljedeći, tako se već tradicionalno tik pred svečano zatvaranje i dodjelu Zlatnih Arena, održava program Filmovi u nastanku, u kojemu se ove godine predstavilo deset aktivno-radnih projekata, koji bi svi redom trebali zaživjeti do festivalskog izdanja 2013. godine. Redatelj Vinko Brešan priprema mediteransku komediju Svećenikova djeca, gdje se zavrzlame vrte oko Don Fabijana, koji na malom jadranskom otoku odlučuje sprovesti svoju metodu povećanja nataliteta, što nakon brojnih „muka po kondomu“ donosi zanimljive preokrete i iznenađujući kraj. Film je u fazi postprodukcije, a glumačku podjelu predvode Marija Škaričić i Krešimir Mikić.

Za osmjeh gledatelja

Predložak Mire Gavrana mogao se razradili smo tako da budemo na razmeđi realističnosti i male pretjeranosti koja stvara ironično komične situacije

razgovarao Janko Heidl

U nekim je najavama navedeno kako je Zabranjeno smijanje zapravo tv-serija spojena u film samo za prikazivanje u Puli te da ga ni nećemo gledati u kinima.

Zabranjeno smijanje je odmah zamišljeno kao tv-film, a onda smo u montaži vidjeli da nam je ostalo materijala koji nije stao u film pa smo došli na ideju da nakon prikazivanja filma na televiziji montiramo i seriju. Budući da ni inicijalno nije bilo ni planova, ni proračuna za kinematografsko prikazivanje, Zabranjeno smijanje neće ići u kina.

Prepustite se instinktima

U zadnjih pet-šest godina jednostavno mi je dosadilo razmišljati hoću li ovako ili onako. Pun mi je kufer rada u rukavicama i brige oko toga hoću li povrijediti ovoga ili onoga

razgovarao Janko Heidl

Iznimno dinamična i pokretna kamera zaista je sjajna i ima svoju ulogu u dojmljivosti cjeline, no nemali je broj gledatelja rekao kako im je jednostavno naporno gledati takav film.

Jedna od namjera bila je da se na taj način dočara svojevrstan osjećaj dokumentarnosti, a takva je, slobodna kamera, bila važna i zbog glumačkih izvedbi. Glumci su prvorazredni i najveći smo dio honorara potrošili na njih, kako bi u svim ulogama bili oni koje sam želio. No, kako za snimanja nisu najtočnije znali tko je u kojem trenutku u kadru, svi su uvijek morali glumiti maksimalno koncentrirano, jer nije bilo klasičnog načina snimanja plan-kontraplan, u kojem jedan glumac glumi zapravo pred kamerom, a drugi mu iza kamere replicira, no s manje intenziteta i uživljavanja no što bi učinio da je ispred kamere.

13 vozila, milijun i pol stanovnika

U dvije godine snimali smo ukupno sedamdesetak dana. Uvijek smo imali pet kamera, Na kraju smo imali oko 125 epizoda, slučajeva koji su na neki način konkurirali da uđu u film

razgovarao Janko Heidl

Koliko je trajao izbor ekipe kola hitne pomoći koju ćete snimati?

Kad smo počeli s pripremama, u Sofiji, gradu od milijun i pol stanovnika, bilo je trinaest kola hitne pomoći. Kad smo završili sa snimanjem, bilo ih je sedam ili osam. Dozvola za snimanje u bolnici bila je uvjetovana time da prvo napravimo namjenski film za bolnicu, nakon čega smo dobili odriješene ruke. Redatelj Ilian Metev i svoj je prethodni dokumentarac, Goleshovo, radio tako da je šest mjeseci živio sa starcima u tom planinskom selu, a tek onda počeo snimati. I za ovaj je film, bez kamere, s raznim ekipama proveo oko šest mjeseci prije no što je snimljen prvi kadar. Tijekom sljedeće dvije godine snimali smo ukupno sedamdesetak dana. Uvijek smo imali pet kamera, po jednu za svakog protagonista, jednu koja je kroz vozačko staklo gledala na cestu i jednu pokretnu. Na kraju smo imali oko 125, nazovimo ih, epizoda, slučajeva koji su na neki način konkurirali da uđu u film.

Stvaranje novih zakonitosti

Siguran sam da je u Areni bilo mnogo pripadnika jačeg spola koji su progutali i neki knedlić iz svog životnog iskustva. Nadam se samo da, kad su došli doma, nisu imali razgovore.

razgovarala Iva Cikojević

Vaša je uloga ovaj put u komediji lakih nota, gdje ste nakon dugog komediografskog iskustva na kazališnim daskama svoj na svome...

Iako se može reći da su u presjeku moje karijere uloge u žanru komedija nekako prednjačile, ipak na kraju presudi jedna vrlo važna pojedinost u glumačkom smislu, a to je da baš svaka nova uloga, bilo to u kazalištu ili na velikom platnu, donosi svoje unikatne zakonitosti koje glumac istražuje, propitkuje, modificira, a na kraju i realizira. Sebe smatram takvom vrstom glumca koji uvijek, i nakon svih tih procesa, i stvara nove zakonitosti. Tako je i ovo bila moja interna-intimna priča u realizaciji lika Borisa. Ova je komedija ležerna, opuštajuća, možda i laka, ali svakako u pozitivnom smislu.

Boris Vam je i generacijski blizak, a kako i Vi privatno idete u ribolov, i prema životnom stilu, čini se. Jeste li i neke elemente za izgradnju njegova lika crpili iz svoga života i života ljudi oko sebe?

Da, moj lik i ja po godinama se sasvim poklapamo, što onda uključuje i određeni stil života i preokupacije. Kako sam strastveni ribič, i to je godinama moj hobi, tu smo si Boris i ja na ti, a i drugima sam na setu olakšao muke oko pecanja, kako baratati priborom i općenito se snaći. Nemam iskustava kao Boris (da sve ne otkrivamo), ali svakako mi je bio od pomoći taj spoj životnosti i realnosti, odnosno glumačko prepuštanje samom sebi u svakodnevici života. Također, siguran sam da je u Areni bilo mnogo pripadnika jačeg spola koji su i progutali neki knedlić iz svog životnog iskustva. Nadam se samo da, kad su došli doma, nisu imali razgovore. (smijeh)

Preobrazba je urodila plodom

Moja Mia nije klišej, lik iz sapunica, lijep prema nekim tipičnim standardima ljepote, nego komad žene s dosta kilograma i godina koja ipak žari i pali.

razgovarala Iva Cikojević

Lani ste se na Puli predstavili dvjema zapaženim glumačkim minijaturama, a ove godine prvi put glavna rola u jednom dugometražnom filmu?

Nije to slučajno. Kako sam se prošle godine vratila iz Pule, i nakon što je u Festivalskim novinama izašao članak o mojim ulogama, tako je stigao poziv od redatelja Davora Žmegača, koji mi je ponudio glavnu ulogu. Bila sam ugodno iznenađena, jer ipak smo mi mala zemlja s relativno skromnom produkcijom, a još sam k tome, živeći i radeći u Varaždinu, dislocirana pa se ovakva prilika uistinu ne pruža često. Ove godine dogodila se ta lavina značajnih uloga za nas glumice veteranke, poput Alme Price, Ane Karić, Elizabete Kukić, pa i mene na kraju krajeva. Jako me veseli da je više uloga za nas.

Suprotno Vašem karakteru, utjelovili ste jednu scharf damu... Osim satova jahanja, kako ste se još pripremali za ulogu?

Istina. Ona je baš jaka žena koja točno zna što želi i drži sve konce u svojim rukama, prava scharf baba, koja savršeno balansira između muža i potom, neočekivano, ljubavnika. Uz to, ona nije klišej, lik iz sapunica, lijep prema nekim tipičnim standardima ljepote, nego komad žene s dosta kilograma i godina koja ipak žari i pali. Budući da sam više nježna i plaha po prirodi, redatelj je u početku bio pomalo sumnjičav, no kako je snimanje teklo, moja je preobrazba urodila plodom. Jahanje mi je bilo stvarno najteži ekstremni sport za ulogu jer sam prije nekoliko godina doživjela nezgodu da me konj zbacio pa kad sam kraj hipodroma vidjela hitnu pomoć, koja je ondje bila za svaki slučaj, nije mi bilo svejedno. Jednom mi je bila panika s konjem, no uspjela sam ga zauzdati. Čak je moj učitelj bio ponosan na mene. (smijeh)

Spas u pisanju

Liječničku sam praksu napustio jer nisam više ni mogao ni želio biti dijelom začaranog kruga u kojem caruju kriminalci, koje još k tome štite i institucije i nadređeni.

razgovarala Iva Cikojević

Alen Bović vs. Ivo Balenović ‒ u početku ste pisali pod pseudonimom. Zaštita privatnosti ili strah od neuspjeha?

Pisao sam pod pseudonimom ponajprije zbog zaštite privatnosti, kao i autocenzure. Kad sam u samim počecima pisao, nije mi bilo ni na kraj pameti da će se jednog dana prema mojim romanima snimati filmovi, a o uspjehu ili neuspjehu nisam tada ni razmišljao. Isto tako, želio sam izbjeći medijsku eksponiranost jer sam jednostavno takav tip, no kasnije sam se, kad su zaživjele i predstava i film Metastaze, morao razotkriti jer se pričalo i pričalo, a naš je krug ljudi takav da je teško ostati anoniman.   

Vaša dva romana pretočena su u filmove, Metastaze i ovogodišnji Ljudožder i vegetarijanac, a sada prvi put pišete originalni scenarij. Nakon što ste liječničku profesiju zamijenili spisateljskom, film Vas je, čini se, sasvim (pre)uzeo.

Liječničku sam praksu napustio, kako sam već više puta ponovio, jer nisam više ni mogao ni želio biti dijelom tog začaranog kruga u kojem caruju kriminalci, koje još štite i institucije i nadređeni, a bio sam, kao i drugi liječnici, nekoliko puta žrtvom njihovih kriminalnih aktivnosti, kao primjerice lažnog svjedočenja protiv nevinog čovjeka. Na sve moje osnovane pritužbe oni koji bi trebali o tome brinuti, poput Ministarstva zdravstva, sasvim su se oglušili, a spas sam našao u pisanju. Ovih dana svjetlo dana treba ugledati moj novi roman, koji se, u nadrealnom tonu, bavi reality showovima, i zasad još nema poziva za kameru, a prvi originalni scenarij pišem prema ideji Branka Schmidta i trebao bi biti završni dio trilogije koju čine Metastaze i Ljudožder. Tek je u povojima, ali je riječ o ljubavnoj priči.  

Bez produkcijskih rupa

Uvrštenje filma u konkurenciju festivala u Moskvi bilo nam je veliko iznenađenje, a to je pokrenulo zanimanje drugih, pa smo već pozvani u London i Hamburg

razgovarala Iva Cikojević

Je li bio rizik krenuti u kinodistribuciju prije plasmana na međunarodne festivale?

Odluka da film ide odmah u kinodistribuciju bila je zajednička. Jer, poučeni lošim iskustvom otprije, kad smo snimali Put lubenica pa su prvi piratski primjeri osvanuli uokolo čak i prije domaće premijere na Festivalu u Puli, odlučili smo okrenuti ploču. S Metastazama se to pokazaalo punim pogotkom, i zato sada nastavljamo takvu produkcijsku politiku. Također, smatramo da to nije bio rizik jer međunarodni festivali nisu osjetljivi na domaću kinodistribuciju, a još k tome, kako imamo temu koja na njima jednostavno ne prolazi, biserima A-festivala poput Venecije, Cannesa i Berlina nismo se ni nadali. Tim više naš prolaz u Moskvu stigao je kao veliko iznenađenje, a i pokrenulo je zanimanje drugih, pa smo već pozvani i u London i u Hamburg.

S jedne strane kritičarski panegirici, a s druge ipak gledanost osjetno manja od Metastaza. Jeste li omjerom uloženo-dobiveno zadovoljni i jeste li manje brutalnom promocijom mogli osvojiti veći dio gledateljskog kolača?

Odnos uloženo-dobiveno kod nas komercijalno ne funkcionira, ali što se tiče kvalitete filma, produkcijskih rupa nema. U poslu treba vjerovati ljudima koji se uspješno njima bave. Kad smo pokucali Blitzu na vrata, Hrvoje Krstulović bio je oduševljen filmom, ali je odmah kao iz puške ispalio prognozu – izmežu 15.000 i 20.000 gledatelja i tako je i bilo. Jer to je preteška tema, bolest i abortus zapravo nitko ne želi gledati pa je samim time ciljana publika sužena. Moglo je biti više gledatelja, ali promocija je odrađena ekspresno, i u konačnici su ove brojke ipak za hrvatski film velik plus.

Obiteljska atmosfera

Na novinarskoj konferenciji predstavljen je četvrti film redatelja Davora Žmegača, Zabranjeno smijanje. Film je nastao prema motivima istoimene drame i poznate kazališne predstave Mire Gavrana, koji je istaknuo kako voli pisati o muško-ženskim odnosima. Naglasio je da je predstava bila iznimno gledana te da osim u Hrvatskoj trenutno igra i u Moskvi. Nakon poziva HRT-a, Gavran se odlučio napisati scenarij, koji je morao razraditi i proširiti jer su u drami bila svega tri lika. HRT-ova urednica Lada Džidić predložila je Davora Žmegača za redatelja pa je on u suradnji s Gavranom napisao zadnje verzije scenarija. Redatelj je kazao kako nije želio ulaziti u karikaturu i grotesku, nego se htio poigrati ironijom i prepoznavanjem gledatelja s likovima. Naglasio je kako je ovo film koji treba nasmijati i zabaviti.

Bez kozmetike

Na konferenciji za novinare predstavljen je Ljudožder vegetarijanac, jedan od najkontroverznijih filmova novije hrvatske kinematografije. O njemu su govorili redatelj Branko Schmidt, producent Stanislav Babić, direktor fotografije Dragan Ruljančić, montažer Hrvoje Mršić, majstorica maske Jasna Rosini, urednica filma Maja Gregl te Ivo Balenović, po čijem je literarnom predlošku film napravljen.

Prema riječima Balenovića, bivšeg ginekologa koji se danas posvetio pisanju, Ljudožder vegetarijanac nudi realan prikaz malog dijela liječnika u hrvatskom zdravstvu koji vrše ilegalne abortuse i koje, nažalost, štiti Liječnička komora i Ministarstvo zdravstva. Film je svojevrsni nastavak Metastaza istog autorskog tima. Već uigrani tandem ovoga je puta ekspresno snimio film u 21 dan, a montaža je trajala samo osam dana. No iza toga krile su se temeljite pripreme, od pomnog odabira najboljih hrvatskih glumaca, izrade perike u Rimu u tvrtki koja radi i za Hollywood, pa sve do slučajno uhvaćenih prizora i dinamičnih pokreta kamere. Brutalnom realizmu svakako su pridonijeli i savjeti dr. Balenovića, koji dobro poznaje prikazan milje.

Redatelju je ovo bio jedan od najdražih poslova, jer je suradnja na svim razinama bila odlična. Zadovoljan konačnim rezultatom, priznaje da su možda pretjerali sa šokantnim plakatima i foršpanom, čime su odbili dio gledateljstva, no jednostavno su odlučili ići glavom kroz zid i prikazati stvari kakve zaista jesu, bez ublažavanja i kozmetičkog pristupa.

Željka Ferenčić

Koreografija za ekipu

Na konferenciji za novinare producent Siniša Juričić predstavio je dokumentarni film Posljednja ambulantna kola Sofije. Ukratko je opisao kako je film nakon tajnog screeninga u Berlinu osvajao nagrade na filmskim festivalima u Cannesu, Karlovym Varyma i Prizrenu, a prikazan je i u Sarajevu. Na  retrospektivi The best of Sarajevo Film Festival u Den Haagu 2009. godine upoznao se s redateljem Ilianom Metevom i dogovorio suradnju. Juričić je bio zadužen za međunarodni dio financiranja, što mu nije teško palo, jer kao producent voli povezivati različite zemlje i kulture. Film je završio kao koprodukcija Hrvatske, Bugarske i Njemačke, uz financiranje iz Nizozemske, Sjedinjenih Država i Izraela.

Rad s ekipama ambulantnih kola uvježbavan je kao koreografija, rekao je Jurišić. Kako su u kolima uz bolničare uvijek bila dva člana filmske ekipe, morali su se naučiti kako ne smetati. U filmu se ne pojavljuju pacijenti, budući da su priču o nedostatku ambulantnih kola u Sofiji željeli ispričati kroz lica ekipe ambulantnih kola te kroz zvuk. Juričić se osvrnuo na teške prilike u Sofiji, a u cijeloj toj situaciji najviše mu smeta nedostatak odgovornosti. Svatko prebacuje krivnju na nekog drugog, a jedini heroji zapravo su ekipe koje ostaju raditi. Za sam kraj ispričao je kako su im nakon festivala u Cannesu sva vrata otvorena, a zbog mogućnosti kino distribucije u Americi mogli bi zaraditi i nominaciju za Oskara.

Lucija Mulalić

Od Ciguli Miguli do Belle Biondine

Nagrada Fabijan Šovagović jedna je od najprestižnijih hrvatskih filmskih nagrada, a ustanovilo ju je Društvo hrvatskih filmskih redatelja i dodjeljuje se glumcu ili glumici čije je djelovanje ostavilo trag u povijesti hrvatskoga filma. Ta se nagrada već jedanaest godina tradicionalno dodjeljuje na Festivalu igranog filma u Puli.

Ovogodišnji je dobitnik Nagrade glumac Boris Buzančić, a njemu u čast na tiskovnoj konferenciji prikazan je dokumentarni kolaž filmova. „Kako me redatelji nagrađuju, nadam se da to nije samo neki znak pažnje zbog mojih godina, nego da sam je stvarno zaslužio.“ – rekao je dobro raspoloženi glumac.

Zahvaljujući spomenutom petominutnom dokumentarnom kolaž-filmu autorice Zrinke Matijević, mogli smo se prisjetiti najvažnijih Buzančićevih uloga tijekom gotovo šezdeset godina. Iako je ovaj film kratak, autorica je uložila gotovo mjesec dana neprestanog rada kako bi izabrala najbolje scene njegovih filmova. Od svoje prve uloge u Ciguli Miguli 1952. godine do Belle Biondine 2012. godine Buzančić nije prestao bogatiti hrvatsku filmografiju.

Anna Battistutta

Zvukom potaknuto prisjećanje

Etno skupina Veja

Veja – pazinski istraživači, izvođači i aranžeri istarske etno glazbe ‒ svoje nadahnuće pronalaze u tradicijskoj  glazbi istarskog poluotoka. Koristeći se raznim narodnim instrumentima iz cijeloga svijeta, prenose vlastiti doživljaj glazbe koja je pokretala, vedrila i osnaživala njihove roditelje, bake i djedove. Etno skupina Veja reinterpretirala je istarsku narodnu pjesmu Anku, a u ovoj izvedbi pridružili su im se glumica i kantautorica Elis Lovrić, glazbenik Surka Beat-box i pulski breakeri AB Original Crew, koji u Puli uspješno djeluju više od četiri godine i  poznati su po svojim brojnim i odlično posjećenim plesnim nastupima.

Let iznad oblaka

Dugogodišnji medijski partner Festivala, legendarni Radio Pula, imao je u četvrtak 26, srpnja svoju večer. Tko bi bolje predstavio Radio Pulu u čast tog događaja nego domaća, svima nam dobro znana, grupa Nola? Pula je jedan od gradova u kojem je veza Nole i publike posebna. Koncerti su redovito rasprodani, a vrh hrvatskih glazbenih ljestvica već je gotovo dvadeset godina njihov. Pratiti razvoj i rast Nole pravi je užitak, a nakon četiri studijska albuma osjeća se kao da se su tek počeli zagrijavati. 

Koncert je bio savršeno uigran, energičan, nepogrešiv te nadahnut kao i uvijek. Hitovima kao Bez tebe, Zauvijek i Do kraja raspjevali su i rasplesali okupljene zaljubljenike dobre glazbe. Gitara, bas i bubnjevi školski su odradili svoje dionice unijevši vlastitu energiju i novu oštrinu u pametno i precizno odabranim momentima. Tome, naravno, treba pridodati glasovne mogućnosti Gabi, koja se svojim gestama emocionalno potpuno predaje publici u svakoj pjesmi, što izvedbi daje dozu spontanosti i podcrtava energetski naboj pojedinih pjesama.

Za kraj samo još to da je Circolo bio pun do zadnjeg mjesta, a pljesak je trajao. Koncert je završen dvjema najvećim hitovima Nole, legendarnom Dio tebe i novijim hitom, Iznad oblaka s posljednjeg albuma, u čijem se spotu mlada kreativna pulska snaga spojila s Matijom Ferlinom kao kreativnim direktorom cjelokupnog spota i glumicom Dijanom Vidušin u ulozi glavne akterice leta iznad oblaka.

Maja Maksić

Nikad dosta dobrih priča

Halimin put nije ratni nego poratni film, priča o posljedicama koje je rat ostavio na sve nas, a one su danas itekako aktualne

razgovarao Janko Heidl

Netko je prije nekoliko godina rekao kako se hrvatska kinematografija „urušava u komorno“. Vaš film izgleda razmjerno raskošno, kao pravo, punokrvno ostvarenje koje nudi klasičnu filmsku zaokruženost, vizualnost i punoću.

Odgovor je uvijek vrlo jednostavan: Koliko para, toliko muzike! Smatram da bi u Hrvatskoj valjalo snimiti barem dva raskošnije producirana filma godišnje, jer kinematografska ponuda  mora imati raspon, mora postojati balans velikih, srednjih i niskoproračunskih filmova. Halimin put nipošto nije spektakl. Riječ je o intimnoj drami, no koja nije snimljena s dvoje ljudi u jednoj sobi. To je produkcijski solidno zaokružen film koji je od HAVC-a dobio puni proračun od 4,6 milijuna kuna, a ponešto su, bilo u tehnici, bilo s ponešto gotovine, pomogli drugi producenti. Odlučili smo snimati na filmskom negativu ‒na kojem danas malo tko snima, jer uvelike povećava troškove ‒ ali smo smatrali da će ta vrsta mekane slike, koju nije moguće dobiti na digitalnom mediju, pridonijeti toplini koja postoji i u samom sadržaju. U filmu se jako pazilo na svaku pojedinost, ali smo jednako tako pazili da ništa ne bude nametljivo, da ne odskače i ne odvraća pažnju s priče, koja je uvijek bila u prvom planu.

Suze izdajnice

Najvažnije je da film ili serija ne ostavi ljude ravnodušnima. Treba ih ili nasmijati ili zabaviti nekom, recimo, trilerskom komponentom ili dirnuti, rasplakati. U svakom slučaju, mora dati neku emociju.

razgovarao Janko Heidl

Scenarij Haliminog puta nekoliko je godina stajao u ladici.

Nije baš stajao u ladici nego sam ga godinama dorađivao. Napisao sam ga prije sedam godina, kad ga je trebao režirati moj najbolji prijatelj Benjamin Filipović koji je nedugo potom preminuo. Do te mi je priče jako stalo, imam osjećaj da je to najbolje što sam napisao u životu te sam bio veoma oprezan oko toga kome dati taj scenarij. Nekoliko me je redatelja zvalo s namjerom da režira Halimin put, no tek kad sam porazgovarao s Arsenom Ostojićem, osjetio sam da je riječ o osobi koja čita tekst na isti način kao i ja. Prezadovoljan sam time kako film izgleda u končnici. U svakom je pogledu točno onakav kakvim smo ga Arsen i ja zamislili, a koliko će se to kome svidjeti, vidjet ćemo. Ja ne bih ništa mijenjao. 

Razbijanje anomalija društva

Pokušavamo razbiti ono što ne valja, ali smo sretni u svom gradu, jer to je kao i s ljubavnom vezom ‒ svjestan si problema i mana, i onoga što te izjeda iznutra, ali znaš da ih moraš prevladati, i to ponajprije sam sa sobom. 

razgovarala Iva Cikojević

Nakon premijernog prikazivaja na festivalu u Karlovym Varyma, sada Vaš film imamo priliku vidjeti i u Puli. Kakvi su utisci i kakva ga dalja festivalska budućnost očekuje?

Dojmovi su izvrsni. U Karlovym Varyma sve tri projekcije bile su rasprodane, a mnoštvo onih koji su željeli vidjeti film ostali su sjediti na stepenicama. Možda je to zato što film miriše na neočeški film, pa to kod njih dobro prolazi, ali svakako je to generalna proba za daljnje festivalsko šetanje, i to posebice ono regionalnog karaktera, koje slijedi. Iako su Karlovy Vary A-festival i to je odlično za promociju, najveće je ipak uzbuđenje, a i test, uspjeti na domaćem terenu, a tu se ubraja i komšiluk. Pula je, naravno, poseban doživljaj i više smo puta ponovili koliko smo sretni da se film prikazao u Areni. Ovdje sam prvi put i otkrivam grad na svoj način. S druge strane, uspoređujem to sa svim silnim žurnalima, fotografijama i pričama svojih mentora s Akademije koji su ovdje sa svojim filmovima briljirali prije više od trideset godina.

Kad te film obuzme

Kad sam radio i u kazalištu i na filmu, uvijek sam mislio na publiku. Hoće li mi publika vjerovati ili ne kad to napravim tako ili ovako. To mi je bitno

razgovarao Daniel Rafaelić

Kada ste posljednji put bili u Puli?

Ne sjećam se. Mislim da je to bilo prije više od deset godina, kad je Vinko Brešan imao film Maršal. A prije toga 1974., kada je prikazana Užička Republika! Projekciji su prisustvovali Tito i Jovanka. Rukovao sam se s njima. Jovanka je imala jako čvrst stisak, a on nekako mlak. Malo sam se iznenadio, ali što ću – morao sam šutjeti. Nisam bio ni prošle godine, kad sam dobio Zlatnu Arenu za sporednu ulogu u Kotlovini.

Prožeto ljubavlju

Na novinarskoj konferenciji ekipe filma Praktični vodič kroz Beograd s pjevanjem i plakanjem govorili su srpski redatelj Bojan Vuletić te hrvatska koproducentica Ankica Jurić Tilić. Na filmu se radilo četiri godine jer se snimanje zakompliciralo zbog recesije, ali i zbog toga što je riječ o velikoj koprodukciji, u kojoj su, osim Srbije i Hrvatske, sudjelovale i Njemačka, Francuska i Mađarska.

Snimiti film jako je skupo pa mnogi filmaši posežu za koprodukcijama. Debitantima poput Vuletića posebno je teško, jer se njihovi filmovi slabije financiraju. No Ankica Jurić Tilić iz hrvatske producentske kuće Kinorama rekla je da joj rad s mladim autorima predstavlja veliko zadovoljstvo. U Praktičnom vodiču kroz Beograd s pjevanjem i plakanjem glume dva hrvatska glumca, Bojan Navojec i Leon Lučev, pa je koprodukcija s Hrvatskom bila osnovana. No, kaže kako se ponekad razlozi suradnje naknadno izmišljaju, sve samo kako bi se film realizirao.

Vuletić je svoj redateljski prvijenac isprva zamislio kao mjuzikl, a od te je ideje odustao zbog skupoće, no u film je ipak inkorporirao neke muzičke elemente. Kao rođeni Beograđanin, poznaje sve prednosti i mane grada s kojim je vezan kao da je u braku. Iako su likovi i situacije u filmu fikcija, redatelj je nadahnuće crpio iz stvarnog života te tako ilustrirao mentalitet Srba. Kaže kako je htio što korektnije iznijeti svoju političko-socijalnu dijagnozu, ali kroz ljubav, nit koja prožima cijelu priču. Dapače, smatra da je ljubav u ovim kriznim vremena jedina stvar koja ljudima preostaje.

Željka Ferenčić

Film u galeriji

Unatrag pet godina prilično sam se aktivirao i imao sam neku vrst revivala svojih aktivnosti kao vizualnog umjetnika. Vrlo sam zadovoljan na tom putu, jer sam prilično sklon alternativnim formama stvaralaštva i života.

razgovarao Janko Heidl

Srpski redatelj Slobodan Šijan, potpisnik kultnih filmova Ko to tamo peva i Maratonci trče počasni krug, u sklopu je Pulskog festivala u galeriji MMC Luka izložio svoj Filmski letak.

Što je Filmski letak?

Godine 1970. diplomirao sam Likovnu akademiju, a zatim sam se upisao na filmsku režiju i nakon što sam i tu diplomirao, bilo je pitanje: Što dalje? U nemogućnosti da se filmom bavim direktno, počeo sam se njime baviti indirektno, kroz neku vrst oglašavanja i iskazivanje vlastita stava o raznim fenomenima vezanima uz pojam filma. Filmski letak objavljivao sam kao grafički list. Poslije trideset i nešto godina to je postalo zanimljivo nekim mlađim kustosima i kustosicama koji u tome vide neke zanimljive trenutke iz naše bivše državne situacije.

O potrazi za identitetom

Halimin put treći je dugometražni film redatelja Arsena A. Ostojića. Na konferenciji za novinare Ostojić je predstavio film te rekao kako filmove snima svake četiri godine, što je razmak koji bi volio skratiti. Scenaristu Feđu Isovića pitao je za njegov nerealiziran scenarij Halimina puta. Nakon što mu je ispričao svoju viziju filma, Isović se s njom odmah složio. 

Feđa Isović ispričao je kako je prošlo sedam godina od kad je napisao prvu verziju scenarija. Zbog smrti suradnika nije se bio spreman pozabaviti njime pa je ostao ležati u ladici. No, u prvom susretu s Arsenom znao je da će mu dati scenarij jer su na isti način vidjeli film. Za film ga je nadahnula televizijska emisija o ženi koja traži posmrtne ostatke sina kojeg je posvojila. Montažer Dubravko Slunjski govorio je o montaži filma, koja je trajala dva i pol mjeseca i dosljedno pratila scenarij. Ostojić je objasnio kako ga tema o potrazi za identitetom, koja se pojavljuje u ovom, kao i u njegovu prethodnom filmu, Ničiji sin,  ne okupira toliko već su to jednostavno dobre priče, tako da nije isključio mogućnost trećeg projekta iste ili slične tematike. Na samom kraju Isović je zaključio kako se Hrvati vole žaliti oko situacije u zemlji, no u Bosni i Hercegovini situacija je puno teža u svim pogledima, pa tako i filmskom. Ove godine ondje se snimio samo jedan film, a trenutno se ne radi ni na jednom.

Lucija Mulalić

Svježa čitanja klasika

U Festivalskom centru na novinarskoj konferenciji predstavljena je knjiga Ante Peterlića Iz povijesti hrvatske filmologije i filma. Urednik knjige, filmolog Nikica Gilić, prikupio je već pomalo zaboravljene tekstove pokojnog Peterlića te ih s lakoćom spojio u knjigu, budući da se može osjetiti da su planski pisani. Nije bilo problema pronaći izdavačku kuću, jer je profesor Gilić već surađivao s izdavačkom kućom Leykam Internatinal. Knjiga nije namijenjena samo kritičarima, filmolozima i studentima nego i običnom čitatelju kojeg zanima filmska umjetnost. Stariji hrvatski filmovi gledani su u reprizama na Hrvatskoj televiziji te stoga neke recenzije filmova Vatroslava Mimice ili primjerice H-8… i Ritam zločina mogu pobuditi interes u čitatelja.

Knjigu je predstavio i filmolog Bruno Kragić, profesor povijesti hrvatskog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koji je istaknuo kako Peterlić piše na svjetskoj razini ne samo o hrvatskom nego i o svjetskom filmu. Napominje kako autor nudi povijesni pregled konstituiranja filmologije u Hrvatskoj uz velika imena kao što su primjerice Ranko Marinković, Miroslav Krleža, Ljubomir Maraković i Ivo Hergešić. Urednik Nikica Gilić za kraj je istaknuo kako Ante Peterlić nudi svježa čitanja klasika, ali i iznimno dobru sintezu.

Goran Ribarić

Otfurali su nagrade

doFuraj svoj film! revija je kratkog amaterskog filma koja se već devetu godinu u suorganizaciji s Hrvatskim Telekomom održava na Festivalu igranog filma u Puli. U nabrijanoj konkurenciji od 36 filmova pobjednik je, po glasovanju žirija, film Instant panic autorice Vlaste Meštrović, koja je nagrađena Nokiom Lumia 800. Pobjednik po glasovima publike, odnosno posjetitelja Maxzone Tportala, film je Urlator autora Ivana Galića, novog vlasnika Samsung Galaxy MINIJA. Stručni žiri, koji je odlučivao o najboljem filmu, činili su Zoran Stajčić, Jakov Kosanović i Matija Debeljuh. Ako ste propustili doFurane filmove, nije kasno, dovoljno je tek zaviriti u Tportalovu Maxzonu.

Atmosfera za pamćenje

Za nezaboravnu večer, u trenutno najzvjezdanijem gradu u Hrvata, pobrinuli su se Elemental – svima nam jako dobro znana zagrebačka hip-hop grupa, u čijoj se glazbi lagano osjećaju utjecaji jazza, soula, funka, rocka i reggaea. Na ulazu u Circolo dočekao nas je nesvakidašnji prizor... neviđena gužva i more ljudi koji strpljivo čekaju da poslušaju jednu od najtraženijih grupa ovih prostora, koja osvaja glazbene ljestvice zadnjih deset godina. Atmosfera je bila za pamćenje. Dupkom puna Zajednica Talijana i najsmiješena lica s obje strane pozornice stvorili su još jedan nezaboravan koncert. Elemental je nastupio u punom sastavu: izvrsni Shot i simpatična Remi kao MC-ji sa svježim pratećim vokalom širili su pozitivnu energiju i neumorno komunicirali s rasplesanom publikom. Tu su zatim bili i Erol na gitari, Tino na bubnjevima, Marijo na basu te Dinko na klavijaturama.

Poznati po svojim britkim i oštrim tekstovima, u kojima se svatko može pronaći i s kojima se svatko slaže, pogotovo kad se radi o kritiziranju društva u kojem živimo, predstavili su uz dobro nam znane hitove i nekoliko pjesama sa svojeg novog albuma, čija su dva nova singla Malena i Ljeto već ugledala svjetlost dana.

Svi prisutni oduševljeno su pjevali bok uz bok s Remi tražeći da nikada ne prestane. Vrijeme je proletjelo i nakon više od dva sata vrhunske svirke obožavatelji su Elemental pozvali na bis. Organizatori su još jednom dokazali da Pula može živjeti i da živi ne samo uz film nego da je gladna i dobre glazbe, čemu su svi svjedočili i svi prisutni.

Maja Maksić

Volim sretne završetke

Ovakav je omnibus prilika da kratki film dođe u Arenu pred nekoliko tisuća ljudi, da ima veliku premijeru u Zagrebu, da ostane u kinima, da na kraju postoji na VOD-u, da ga vidi puno veći broj ljudi no što obično pogleda film nekog mladog autora

razgovarao Janko Heidl

Omnibusima se često spočitava da nisu ujednačeni, da epizode nisu dovoljno povezane i slično. Treba li uopće omnibus više različitih autora ostavljati dojam čvrste cjeline?

Zagrebačke priče su projekt. Normalno da su priče neujednačene. To nije klasičan film u kojem možeš reći, npr.: „Film mi pada u sredini, dobar mi je početak, dobar mi je kraj, dobar mi je jedan glumac...“ U Hrvatskoj imamo niz sjajnih kratkih filmova koji najčešće završe na Danima hrvatskog filma i gotovo. Ovakav je omnibus prilika da kratki film dođe u Arenu pred nekoliko tisuća ljudi, da ima veliku premijeru u Zagrebu, da ostane u kinima, da na kraju postoji na VOD-u, da ga vidi puno veći broj ljudi no što obično pogleda film nekog mladog autora. S obzirom na uspjeh prvog omnibusa Zagrebačke priče, koji je, kako u cjelini, tako i u pojedinačnim epizodama, prikazan na pedesetak festivala i osvojio petnaestak nagrada, bilo je logično nastaviti tu ideju. Evo, kolege u Sloveniji pripremaju Ljubljanske zgodbe, posve po principu Zagrebačkih priča, a i u Beogradu su nakon prvih Zagrebačkih priča pokušali snimiti slično.

Ozbiljnost pripreme

razgovarao Janko Heidl

Iza Vas je podosta kratkih filmova, no ovo Vam je prvi u profesionalnoj produkciji.

Imao sam jedan vrlo neuspješan profesionalni pokušaj 2005. Neprofesionalna produkcija ima niz ograničenja, mahom financijske prirode, no koja i ne moraju biti bitna ako čovjeku nije jako važno kojom tehnikom raspolaže. Ali, u takvom filmu uvijek možeš biti siguran da ćeš uspjeti ostvariti sve svoje ideje. U profesionalnoj produkciji dođeš pred ljude koje poštuješ jer znaju puno o snimanju filmova i time se bave svaki dan – za što ti nemaš priliku – pa ako oni pokažu otpor prema nečemu, uplašiš se i često odustaneš od onoga  što si zamislio. Za rad u profesionalnim uvjetima treba puno više tvrdoglavosti i odlučnosti nego za rad u slobodnim amaterskim okolnostima.

Od čega ste odustali u svojoj epizodi?

Mislim da u njoj ne nedostaje ništa važno.

Zašto ste angažirali neprofesionalne glumce, naturščike?

Budući da nemam iskustva s profesionalnim produkcijama, nisam baš bio siguran kako bih uopće radio s profesionalnim glumcima, tako da mi je izbor naturščika dao veći osjećaj sigurnosti. To mi je također bilo i rješenje za problem dikcije, odnosno za to da likovi u filmu govore običnim jezikom, a ne štokavicom, kojom se obično govori u hrvatskim filmovima. No ne mislim da je zbog toga moja epizoda imalo realističnija od bilo koje druge; čak mi se čini da više ide u nekakvu bajkicu. Glumca za mušku ulogu tražio sam jako dugo, a čak sam i razmišljao o nekim mladim profesionalnim glumcima, no nijednoga nisam mogao zamisliti kao radnika na gradilištu. Nikola Miljanović radi kod nas u klubu Medika i on mi se na kraju učinio kao najbolji izbor. Inače je pilot. I njemu i Katji Crevar to je bilo jedinstveno iskustvo i jako su se ozbiljno pripremili.

Otac i kći

razgovarao Janko Heidl

Neki gledatelji iz Dalmacije prigovorili su jeziku kojim u Vašoj epizodi govori otac Dalmatinac, kojega glumi Siniša Popović.

To je naglasak čovjeka čiji su roditelji Višani, koji je odrastao u Splitu i koji se doselio u Zagreb. Nemoguće je da taj jezik bude čist, jer nitko od nas ne govori nekim čistim jezikom – svi govore mješavinama ovoga i onoga. Bogatstvo jezika jedna je od najljepših stvari i jako nas razlikuje kao individue. Uostalom, i Siniša Popović ima donekle slične korijene kao i taj otac kojeg tumači.

Kao i Vaša prethodna dva kratka filma, Loš dan za kapetana Kuku i Zamka za sirene, i ovaj se bavi odnosima među najužim članovima obitelji.

Intimističke teme najviše me zanimaju. To je očito nešto što svi svakodnevno živimo i što nas sve najviše intrigira u svakodnevnim životima pa je nekako najlogičnije da čovjek snima filmove o tome. Odnosi s bliskim osobama iznimno su važni i često razmišljam o tome što se može učiniti da oni budu bolji. I o tome kako nešto popraviti, kako napraviti nešto što će te učiniti boljim, kako postići da dvoje ljudi razumiju jedno drugo iako nisu slični. Sva tri moja kratka filma govore o istome, ali na tri različita načina. U Kruškama mi se naročito sviđa što su otac i kći vrlo različiti, ali se vole i razumiju. Ne trude se promijeniti jedno drugo, nego se trude što bolje razumjeti. Postaviti prava pitanja i shvatiti odgovore.

S obzirom na njihovu očitu međusobnu ljubav, kao da nedostaje fizičkog dodira, grljenja, koje se u takvom odnosu oca i kćeri čini očekivanim.

Bio je jedan dio filma u kojem njih dvoje dosta dugo, zagrljeni, gledaju jednu staru fotografiju, no to smo na kraju morali izrezati jer je film bio malo predugačak. Bila je to jedina scena koju smo uopće mogli izbaciti.

Spreman za režiju

razgovarao Janko Heidl

Nakon tristotinjak glazbenih spotova, reklama i srodnih formi, prvi put prihvatili ste se režije igranog filma.

Odavna priželjkujem tako nešto, no nikad se nisam doista potrudio redateljski uključiti u  igrani projekt, jer ustvari nisam imao osjećaj da sam spreman za tako nešto. Ovo je bila idealna prilika, jer sam u sebi osjetio tu zrelost, a što se poklopilo s prijedlogom Borisa T. Matića da režiram epizodu Zagrebačkih priča 2, koje su tad bile u nastanku.

Jeste li osjetili bitnu promjenu našavši se u ulozi redatelja igranog filma, koji čak ni ne snimate, iako ste inače i snimatelj?

Namjerno nisam htio snimati, kako bih se što slobodnije mogao posvetiti redateljskom poslu. Osjećao sam se vrlo ugodno i nisam naišao ni na kakav neočekivani problem. I u spotovima sam, dakako, često radio s glumcima, i to s nekima od prvaka kao što su Ksenija Marinković ili Nina Violić, a usudio bih se tvrditi da su i glazbenici poput Damira Urbana ili Damira Martinovića Prlje zapravo vrlo vješti, profesionalni glumci. Naravno, s njima sam, u spotovima, režirao neke glumačke situacije, no to nikad nisu bile narativne ili dijaloške, nego jako stilizirane priče. U ovom sam filmu uživao radeći s glumicama ‒ koje su u tom fahu veće profesionalke od mene ‒ stojeći iza kamere, izravno komunicirajući s njima, a ne sjedeći za monitorom, sa slušalicama na ušima, u drugoj sobi, kao što je običaj mnogih redatelja.

Autor ste glazbene podloge.

Na snimanju jedne scene, tek radi ugođaja, počeo sam svirati kalimbu, mali afrički žičani instrument. Svidjelo mi se što sam smislio i to sam kasnije snimio u studiju kod Jure Ferine i Pavla Mihaljevića. Bio mi je ogroman gušt na kraju postavljati glazbu na sliku, za razliku od spotova, u kojima se slika postavlja na glazbu.

Goran Ribarić, Vikend

Moj je film zapravo bila vježba na odsjeku režije na drugoj godini ADU-a, koju sam odradio u suradnji s mentorom Zrinkom Ogrestom. Kako to obično biva pri vježbama, imao sam unaprijed zadane parametre kojih sam se morao pridržavati, a ostalo je prepušteno meni. U obavezni okvir pripadala je minutaža do deset minuta, zatim tema rastanka i izostanak govora, pri čemu ima samo tona i minimalnih govornih sekvenci poput ajde i sličnih, koji će gledatelju zajedno samo sugerirati o radnji. Scenarij sam promišljao na način da bude suptilan i na kraju sam se odlučio za mladića koji ide u svećenike želeći pokazati da i on ima svojih tisuću problema kao i svi drugi. Iako se na prvu čini kao velika tema, ustvari je mala, jer ga muče stvari koje su nam svima bliske. Snimali smo pet dana, katkad čak i do 12 ili 13 sati, no pritom je taj ritam – rad, rad i samo rad – ono što mi je ostalo u najljepšem sjećanju, kao i to što sam uspio snimiti fim s prvim izborom glumaca te da pri snimanju nije bilo nikakvih problema.  

Šest priča o ljubavi

Na konferenciji za novinare film Zagrebačke priče vol. 2 predstavili su producent Boris T. Matić, redatelji Hana Veček, Josip Visković i Radislav Jovanov – Gonzo te glumci Siniša Popović, Aleksandra Stojaković, Katja Crevar i Nikola Miljanović.

Film Zagrebačke priče vol. 2 nastavak je Zagrebačkih priča iz 2009., koje su osvojile petnaestak nagrada. Budući da grad Zagreb kroz svoje natječaje nije sufinancirao dugometražne filmove, producent je doskočio tome idejom da se više kratkih filmova prijavi na natječaj te potom bude spojeno u omnibus.

Naime, za razliku od ostalih kratkometražnih filmova, kratki filmovi u formi omnibusa Zagrebačke priče vol. 2 daleko su pristupačniji široj javnosti, koja će ih moći pogledati i u kinima i na festivalima. Iako je problem nagraditi takvu formu filma, koja se sastoji od više priča različitih redatelja, producent Boris T. Matić istaknuo je da je najvažnije to što se promovira hrvatski film. Uz to, svim je mladim talentima dana odlična prilika da se izraze, ali i mogućnost kasnije realizacije kroz cjelovečernje filmove.

Lajtmotiv ovogodišnjih Zagrebačkih priča je ljubav. Iako su o toj neiscrpnoj temi na natječaj pristigla čak 142 scenarija, selekcijom je izdvojeno samo šest najboljih, koje potpisuju Hana Veček, Sara Hribar, Aldo Tardozzi, Ivan Skorin, Josip Visković i Jasna Žmak.

Ta je generacija hrvatskih filmaša iznijela svoju viziju ljubavi, a priče su snimljene u samo nekoliko dana, i to uz skroman budžet od 200 tisuća eura. Za vrlo male honorare na projektu je mukotrpno radilo 150 ljudi. Scenaristica Jasna Žmak izrazila je veliko zadovoljstvo što će se njihov rad prikazati na velikom ekranu. Budući da se radi o odličnoj inicijativi, producent Matić nada se i sljedećim nastavcima Zagrebačkih priča.

Željka Ferenčić

Ljubav i Arena

Nagrada Marijan Rotar svake se godine dodjeljuje pojedincima i ustanovama koje uspijevaju djelima i idejama spojiti grad Pulu i film. Ovogodišnji je dobitnik Nagrade Duško Marušić Čiči, fotograf čiji je odnos s Arenom ravnateljica festivala Zdenka Višković-Vukić opisala kao gotovo ljubavnički. 

Upravno vijeće Pula film festivala jednoglasno je donijelo ovu odluku, a njegova predsjednica, Klara Udovičić, izjavila je kako nitko ne poznaje Arenu toliko dobro kao Čiči, pa čak ni Rimljani, jer da su odmah znali potencijal Arene, ne bi održavali gladijatorske igre već bi pokrenuli filmski festival. I drugi članovi Vijeća, Suzana Požgaj, Jasna Jaklin Majetić i Peđa Grbin, pohvalili su Čičija te ga proglasili dobrim duhom Festivala, ali i samog grada Pule. 

Čiči je zahvalio na Nagradi te izjavio kako mu je posebno drago što ona dolazi od Pule, jer se događa da te uvijek više cijene drugdje, a najmanje u tvome gradu. Ispričao je i kako je poznavao Marijana Rotara, kojeg je opisao kao velikog čovjeka i božju česticu Pulskog festivala. Festival je Čiči prvi put posjetio sa samo godinu dana i od tada nije propustio niti jednu godinu. Uz Festival ga vežu emotivna sjećanja iz mladosti, kao i jedan od najvažnijih događaja u životu – u Areni se zaljubio u svoju ženu. Festival je ocijenio kao najljepših sedam dana u Puli tijekom cijele godine i za kraj zaželio da Festival poživi još dugi niz godina.

Lucija Mulalić

Kada se dogodi film

Na prvoj konferenciji za novinare programa Kratka Pula predstavljeni su autori pet hrvatskih kratkih filmova Vikend, Red Handed, Obid, Brija i Rom kom.

Vikend, Gorana Ribarića, rezultat je studentske vježbe na drugoj godini Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. U devet filmskih minuta opisan je život mladića koji je pred životnom odlukom. „Glavni je lik sasvim običan mladić, koji u sebi ipak krije i nešto posebno.“ – rekao je Ribarić. I film redatelja i scenarista Bruna Mustića, Red Handed, bavi životnom odlukom. „Htio sam gledateljima pokazati da se takve stvari događaju i u adolescentskoj dobi.“ – rekao je Mustić. U filmu nema dijaloga, ali glazba ima bitnu ulogu. Riječ je o glazbi koja opisuje osjećaje glavnog lika i vodi nas kroz film.

Film Ivice Mušana, Obid, nastao je na prošlogodišnjoj radionici na Split film festivalu. Taj u svega dva dana snimljen film odlično prikazuje roditeljsku ljubav. Film Luke Rukavine, Brija, koji se može pohvaliti visokom produkcijskom razinom, predstavlja takozvane kvartovske spike, ovaj put zagrebačke Šalate. „Htio sam prikazati ono što rade mladi kada imaju previše vremena.“ – rekao je Rukavina.

Rom kom redatelja Zvonimira Rumboldta, zavidne glumačke ekipe, imenom podsjeća na skraćenicu najpoznatijeg žanra devedesetih godina (romantična komedija), no zapravo ismijava ljubavne komedije. Međunarodna premijera filma bit će na prestižnom filmskom festivalu u Montréalu.

Živjeti svoj san

Nakon kazališta, televizije i svih medija koji se mogu poharati Zdenka Kovačiček ponovno je zasjala kao najsjanija zvijezda na glazbenoj pozornici u pulskom Circolu. Punih sat i pol imali smo priliku uživati u Tribute to Janis Joplin u izvedbi Zdenke Kovačiček i njezina benda. Koncert je otvoren kultnom pjesmom Piece of My Heart. Dašak Woodstocka donijela je Kovačiček na pozornicu pojavivši se u odličnom outfitu, tamnoljubičastom i šljokičastom kompletu – trapez hlačama i tunici, velikim, narančastim, prozirnim hippy naočalama i bujnom frizurom á la Janis Joplin. Njezino glasovno bogatstvo i osjećaj za dubine ljudskog bića potpuno opravdava njezin status i važnost na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Pjesme, hit do hita, redale su se jedna za drugom. Bezbroj puta različiti su izvođači pokušavali skinuti Janis Joplin, no u Hrvatskoj nitko to ne radi tako dobro kao Zdenka Kovačiček. Njezin glas može biti snažan, a istovremeno tako strastven, mekan, nježan i osjetljiv sa sposobnošću da izrazi niz osjećaja u nekoliko jednostavnih nota. I sama Janis zasigurno bi uživala u njezinu koncertu.

Stanke između pjesama Kovačiček je ispunjavala zanimljivim pričama i tako je uspostavila komunikaciju s publikom, koja je bila pomalo sramežljiva ili jednostavno očarana time što čuje.  Trebalo je vremena da se svi opuste i zauzmu prve redove plesnog podija, no kad se to dogodilo i kad smo se, ponukani „ženom za sva vremena“, prepustili ritmu bluesa i rocka, osjetili smo da ona zaista „živi svoj san“.

Maja Maksić

Svijet s pomakom

Imali smo ideju o tome što želimo raditi, a likovi su se stvarali putem. Svatko je nešto dodao – kostimografkinja jedno, glumica drugo, ja nešto treće... Cilj je bio da se što realističnije napravi apsurd i ja sam nastojao sve voditi u tom smjeru.

razgovarao Janko Heidl

Zašto ste odlučili snimiti film u 3D tehnologiji?

Uskoro će svi filmovi biti snimani u 3D-u. Ja jednostavno prvi napravim ono što će drugi napraviti kasnije. 

3D sliku zamišljamo uz spektakularne vizualije, a Slučajni prolaznik prikazuje bijedan život beskućnika, ljudi s dna društva. Jeste li namjerno težili takvom kontrastu?

Nekad davno otkrivena je filmska montaža, pa je došao ton, pa boja, pa cinemascope i tako dalje. Sad je vrijeme 3D-a, koji će za nekoliko godina postati najnormalnija tehnologija u kojoj gledamo filmove, baš kao što su nam već neko vrijeme najnormalniji montirani zvučni filmovi u boji.

Kad iz vježbe izraste film

Drugi dio filma, Audicija, nastao je u zajedničkim improvizacijama i traženjima s glumcima, dok smo za prvi, Kapetana, Antonio Nuić i ja napisali scenarij i snimili ga po njemu

razgovarao Janko Heidl

Kapetan i audicija nastao je kao glumačka vježba na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Na petoj godini glume postoji kolegij Gluma pred kamerom i ovaj je film zapravo vježba kojom glumci izlaze na ispit iz tog kolegija. Antonio Nuić i ja u suradnji sa studentima glume osmislili smo filmić koji će ispuniti potrebu da u njemu trinaestoro studenata glume dobije prigodu odigrati zaokružene uloge. Producentu Tiboru Keseru rekli smo da film može slati na festivale i pokušati ga plasirati kako god želi, ako mu se svidi. Ako mu se ne svidi dovoljno, nema veze, prikazat će se na ADU-u i gotovo. Svidio mu se i evo ga na Puli, a dalje ćemo vidjeti, no to je sve posao producenta.

Odgovornost i eksperiment

razgovarala Iva Cikojević

Što Vas je privuklo Vašoj bezimenoj junakinji koja živi na rubu?

Nažalost, scena u kojoj ona samu sebe naziva svojim imenom u montaži je ispala, no njezino je ime Kata. Privukla me ideja, jer na početku lika nije bilo. Tijekom prvih razgovora tražili smo teme koje nas zanimaju, lik koji bi me nakon trideset godina glume mogao zaintrigirati. Za gospođu u mojim godinama, za razliku od kazališta, u filmu ovakvih uloga gotovo da uopće nema. To je bila osnovna nit vodilja. Probala sam sve do kraja, i kao glumica sam uistinu profitirala.

Ona je vrlo drastična, kako u vizualnom, tako i psihološkom smislu.

Da, funkcionira kao ekstrem, tipičan primjer uloge ili-ili. Ona je sve ili ništa, pripadnica subkulture koja je igrom slučaja, zbog životnog peha, završila na margini društva gdje svakodnevno samo i jedino igra igru kako preživjeti. S druge strane, ona reagira, nije primitivna i vrlo aktivno živi, samo što je, nazovimo to tako, normalni ljudi ne žele primiti u svoj krug i zaziru od nje.

Doima se da Vam je ostavljen golem prostor za improvizaciju...

Apsolutno je sve bila improvizacija. Otpočetka sam bila svjesna da je ta uloga rizik, jer samim time što je kao glumica vodim od početka do kraja povećava se moja odgovornost, i ona je svojevrsni eksperiment. Pomogao mi je neki skriveni djelić mene, dio mraka, na koji sam se tijekom tog procesa mogla pozvati da pobudi neke emocije i situacije za kreaciju lika. Nisam osoba koja voli bezglavo srljati, ali volim rizik. Tako se sve izvrsno poklopilo. Kako sam, sukladno svom karakteru, izmaštala cijelu ulogu u pokretnim slikama, doživjela sam to kao strip koji je oživio. 

Beskućnici nisu nevidljivi

razgovarao Janko Heidl

Ovo Vam je prva glavna uloga na filmu. Jeste li imali tremu?

Ni dan danas nemam osjećaj da je to nešto veliko. Glumio sam u serijama i serijicama, kratkim filmovima, amaterskim, studentskim, tako da mi je snimanje Slučajnog prolaznika bilo, recimo, poput snimanja kratkog filma, s tom razlikom da je dugo trajalo.

Vrlo ste proživljeno dali ulogu beskućnika, skupljača plastičnih boca.

Prije snimanja dosta smo se dugo pripremali i razgovarali. A neko osobno iskustvo takve vrste života imam iz mladenačkih dana, na jednom putovanju koje je trajalo četiri mjeseca i na kojem sam ostao praznih džepova te su mi prijatelji poslali novac da bih se uopće mogao vratiti kući. Tad sam bio i na amsterdamskim ulicama i hranio se u kuhinjama za siromašne pa mi je taj osjećaj bio poznat. Trebao sam ga se podsjetiti. Također, mjesecima sam puštao bradu i kosu za ulogu, a imao sam i kostim te sam dva-tri tjedna uoči snimanja povremeno takav izišao na ulicu i šetao kvartom, gradom, među ljudima. Zanimljiv je osjećaj kako u tom beskućnićkom izdanju zapravo – nestaneš. Samo malo drukčije energetski zavibriraš i nitko te više ne vidi ni ne čuje, grad te proguta. Nije lijepo, nije ugodno. Uvuče se neki egzistencijalni strah.

Što nam Slučajni prolaznik govori o gradskim beskućnicima, a što već ne znamo prije ulaska u kino?

Sigurno ne otkriva toplu vodu, ali to je danas ionako jako teško. Možda nas malo približava tim ljudima, možda će nakon filma nekome biti do njih malo više stalo. Ili malo manje. Mada sam ja u tom smislu skeptik i osobno ne vjerujem da filmovi mogu puno promijeniti. 

Povjerenje redatelja i glumca

razgovarao Goran Ribarić

U Cvjetnom trgu nastupate u ulozi Ministra. To nije prvi put da na filmu tumačite ulogu političara.

Točno. U filmu Vicka Ruića Kradljivac uspomena igrao sam člana veleposlanstva u Francuskoj. Ipak, riječ je o dvjema potpuno različitim ulogama. U Kradljivcu uspomena moj je lik onaj koji izvršava tuđe naloge, dok Ministar u Cvjetnom trgu ima svoje mjesto i značenje, a uloga je, premda mala, od velike važnosti. U razgovoru s redateljem Krstom Papićem zaključili smo da Ministar jedno govori, a drugo radi. On ostaje enigma.

Kako je tekao Vaš razgovor s redateljem Papićem prije snimanja?

Imao sam jedan dan snimanja. Sjeli smo prije samog početka i dugo razgovarali. Ne toliko o ulozi nego zato da se što više zbližimo, stvorimo povjerenje i razumijevanje. Papić nije želio da imitiram nekog političara te se zbog toga u filmu ni ne otkriva resor moga Ministra. Ideja scenarista Mate Matišića i Krste Papiće u tome je da se radi o neutralnom liku, bez govornih karakteristika, bez poveznica. On može postojati bilo gdje u Europi, u svijetu. Uvjeren sam da, nažalost, postoje takve osobe, no nadam se da danas toga ipak ima sve manje.

Na ovogodišnjem će Festivalu biti prikazan i prvi hrvatski 3D film Slučajni prolazinik redatelja Joze Patljaka. Kako je bilo snimati okružen novom tehnologijom?

Jozo i ja znamo se još iz studentskih dana, kada je on studirao snimanje na Akademiji dramske umjetnosti. Često sam radio s njim i imam u njega dovoljno povjerenja da se zajednički upustimo u nešto posve novo, u eksperiment za hrvatske pojmove. Glumački, tu nema nikakve razlike, no jako je zanimljivo gledati ono iza kamere; stvaranje slike 3D kamerom, centriranje, dubina... Kako nisam još vidio film, nadam se da je konačni rezultat našeg rada dobar film koji ću s veseljem pogledati u Areni.

Dama i četiri mušketira

U Festivalskom centru predstavljeni su ocjenjivački sudovi Nacionalnog i Međunarodnog programa. Ocjenjivački sud Nacionalnog programa uz predsjednicu, glumicu Ninu Violić, čine redatelj Dalibor Matanić, direktor fotografije Vanja Černjul, filmski kritičar Tomislav Kurelec i scenarist i pisac Ante Tomić. Nina Violić pamti svoj prvi dolazak u Pulu još kao studentica prvih godina Akademije, baš kao i Vanja Černjul, koji ju je prvi put posjetio 1995. s kratkim filmovima, a prošle je godine dobio Zlatnu Arenu za film Ćaća Dalibora Matanića (Zlatna Arena za režiju). Tomislav Kurelec prvi je put na Festivalu u Puli bio 1967. te ga je od tada samo jedne godine propustio. Pred članovima ocjenjivačkog suda teška je zadaća izbora najboljih, a najvažniji kriterij odlučivanja bit će im, kao što su rekli – kvaliteta.

Ocjenjivački sud Federacije filmskih kritičara Europe i Mediterana (FEDEORA-e) čine Nenad Dukić (Srbija), Sherif Awad (Egipat) i Radovan Holub (Češka / Slovačka). Nenad Dukić u Puli je od davnih dana, točnije od 1969. Ukratko se prisjetio svojih prvih Pula. Sherif Awad, selektor filmskog festivala u Aleksandriji, poznaje hrvatsku kinematografiju, osobito opuse Branka Schmidta i Ognjena Sviličića. Izrazio je zadovoljstvo boravkom na Festivalu u Puli. Filmski kritičar Radovan Holub naglasio je da su mu filmovi s ovih prostora iznimno zanimljivi zbog tenzija i snažnih emocija koje ih krase.

Goran Ribarić

Inteligentni humor

Češku komediju Savršeni dani na novinarskoj konferenciji predstavili su producent Rudolf Biermann i glavna glumica Ivana Chylkova. Producent je rekao kako je prvotni plan bio snimiti film na engleskom jeziku, no na kraju je ipak dogovoreno da se radnja prebaci u Češku i film snimi s češkim glumcima. Pripreme filma trajale su dugo, no njegova je financijska konstrukcija zatvorena u svega dva mjeseca. Biermann je zadovoljan što je film komedija, no riječ je o inteligentnom humoru, koji nipošto nije na prvu loptu. Da je riječ o upravo takvom djelu, dokazuje i reakcija  pulske publike na film.

Glumica Ivana Chylkova izrazila je zadovoljstvo što je imala priliku sudjelovati u takvom projektu. Uloga televizijske voditeljice Erice, koju tumači, nema dodirnih točaka s njezinim privatnoim životom jer je Erica voditeljica televizijskog programa koja se bavi make-overom gostiju, što je program koji ona na televiziji izbjegava u širokom luku. Ivana Chylkova dala je Erici glas i stas, a dušu samog lika izgradila je u suradnji s redateljicom i iščitavajući scenarij. Pripreme su bile detaljne, no zato je snimanje bilo iznimno ugodno i lagodno. Oboje gostiju izrazilo je zadovoljstvo što je prisustvovalo otvaranju Festivala u jedinstvenom ambijentu Arene, a Rudolf Biermann pohvalno se izrazio i o filmu otvaranju, komediji Sonja i bik.

Goran Ribarić

Užitak ispred kamere i iza nje

Na novinarskoj konferenciji film Kapetan i audicija predstavili su redatelj Zvonimir Jurić, producent Tibor Keser i većina glumaca. Radi se o srednjometražnom filmskom uratku koji su napravili studenti zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti u okviru kolegija Gluma pred kamerom.

Kapetan i audicija spoj je dvaju kratkih filmova, a u njegovoj je realizaciji sudjelovalo tridesetak studenata Akademije te Zvonimir Jurić i Antonio Nuić, koji potpisuju režiju. Filmska je ekipa profesionalno prošla kroz sve faze kreiranja filma. Samo snimanje trajalo je tri tjedna, međutim, punom parom stvaralo se čitavu školsku godinu. U tom višemjesečnom razdoblju trinaestero glumaca imalo je jedinstvenu priliku kreativno se izraziti, budući da su imali dovoljno prostora i vremena za eksperimentiranje, improvizaciju i razvijanje likova. To što će se njihovo ostvarenje prikazati na Festivalu također predstavlja rijetkost, jer njihov trud neće pasti u zaborav kao većina studentskih radova na Akademiji.

Jedan od glumaca, Zoran Erak, osigurao je prostor u kojem se filmska ekipa tijekom snimanja kvalitetno družila te izrazio želju da se ubuduće svim apsolventima Akademije pruži slična prilika. Isto tako, cijela se ekipa složila kako im je film Kapetan i audicija veliko iskustvo tijekom kojeg su mnogo toga naučili, ali i prvenstveno uživali, što se itekako vidi i na ekranu.

Željka Ferenčić

Povratak dobrih poznanika

U sklopu glazbenog programa Filmskog festivala u Puli u Circolu je 23. srpnja održan koncert Goribora, jednog od najhvaljenih bendova u regiji. Dolaze iz gradića Bora na istoku Srbije, a pulskoj su publici već odavno poznati. Svoj prvi nastup u Puli održali su 2006. godine na Art & Music Festivalu, na kojem su osvojili naklonost publike, ali i kritike, što im je bila prekretnica u karijeri. Radi već dobro provjerenog zvuka na sinoćnji je koncert pristigla mnogobrojna publika. Uz psihodelični gitarski trip/hop i blues ispunjen melankoličnim i poetičnim tekstovima publika je hipnotizirano plesala. Promoviran je novi album, Evo je banja, ali su, naravno, odsvirani i stariji hitovi poput Sjajne niti i Ko sam. Koncert je zbog bolesti bubnjara trajao nešto kraće no što je to za bend uobičajeno, no ostaje nada da ćemo ih uskoro opet imati priliku slušati uživo u našoj sredini.

Željka Ferenčić

Jučer je na 59. festivalu igranog filma u Puli prikazana projekcija koja će zbog svojih tehničkih karakteristika i posjećenosti ostati zapamćena u svjetskim razmjerima. Prilikom prvog prikazivanja 3D filmova u pulskoj Areni, postignuto je nekoliko rezultata koji da sada nisu zabilježeni u kinoprikazivačkoj industriji.

3D projekcija u pulskoj Areni je izvedena s udaljenosti od 73,6 metara, što je vrijednost koja nadilazi sve dosad poznate filmske projekcije, ali i tvornički predviđene postavke same tehnologije. Uz to, postignut je kut vidljivosti 3D projekcije od 60º, čime je pokrivena ukupna površina auditorija u Areni u svom punom kapacitetu.

Zahvaljujući takvim tehničkim postavkama projekcije, ostvaren je još jedan svjetski rekord. Jučerašnju 3D projekciju prema službenim podacima pratilo je 5.920 gledatelja, što je ujedno i najveći zabilježen broj gledatelja na jednoj 3D projekciji u svijetu. Tehničku realizaciju spomenute 3D projekcije pomogao je LMT Laboratorij multimedijskih tehnologija d.o.o. iz Zagreba, koji je u Areni instalirao službeno najsvjetliji projektor na svijetu prema Guinnesovoj knjizi rekorda, a kojeg je ustupila tvrtka Barco. Kao 3D tehnologija koja je omogućila postizanja dosad nezabilježenih rezultata koristio se RealD 3D projekcijski sustav, kojeg je omogućio Blitz-Cinestar.

Za potrebe 3D projekcije zamijenjeno je postojeće platno novim srebrnim platnom proizvođača Harkness Screens, širine 18,70 metara.

Prošla je noć bila iznimna i za hrvatsku kinematografiju, u Areni je prikazan prvi hrvatski dugometražni igrani 3D film, Slučajni prolaznik Joze Patljaka. Nakon hrvatskog 3D prvijenca, uslijedila je i 3D projekcija Čudesnog Spider-Mana Marka Webba. Kako su te projekcije izgledale provjerite u fotogaleriji!

Emocija i inovacije

Na konferenciji za novinare ekipa filma Slučajni prolaznik redatelja Joze Patljaka ukratko nam je predstavila tu psihološku dramu, redateljev debitantski dugometražni film. Slučajni prolaznik je i prvi dugometražni igrani film u Hrvatskoj sniman u 3D-u, za koji se Patljak odlučio jer je „čovjek koji prati tehnologiju i voli vidjeti dobru sliku“.

Konferencija je prošla u emocionalnom tonu pa su tako Patljaku zasuzile oči dok je zahvaljivao ekipi i pozdravljao suprugu. Također je naglasio kako je premijera ovog filma velik događaj za Hrvatsku, ne zato što je on režirao film već jer se zbog ovakvih inovacija vraća nada da se hrvatskom filmu može vratiti dignitet, ljepota i izgubljena slava. Nadodao je kako je ovo poseban i drugačiji film s dušom, čija su tema ljudi koje ne prepoznajemo na cesti, a oni su tu, oko nas.

Glavna glumica, Elizabeta Kukić, ispričala je kako ih je stvaranje filma okupiralo do tolike mjere da su proživjeli svojevrsnu katarzu. Svoja iskustva sa snimanja filma podijelili su i glavni glumac, Igor Hamer, i Goran Grgić. Tehničke posebnosti filma u 3D tehnologiji opisali su nam direktor fotografije Miodrag Trajković, majstor tona Blaž Andračić i montažer Dubravko Slunjski. Na samom kraju par riječi o glazbi rekli su skladatelj Branimir Mihaljević i pjevač Željko Bebek, kojemu je ovo prvi put da je dio filmske ekipe.

Lucija Mulalić

Dok ima života, ima i nade

Mislim da smo u Cvjetnom trgu uspjeli prikazati psihozu i tjeskobu vremena u kojem živimo

razgovarao Janko Heidl

Daje li Cvjetni trg, u kojem su sve moguće strukture prožete pipcima mafije i korupcije, dijagnozu hrvatskog društva danas?

To je naš stav, naš pogled na društvo. Ne pretendiram na to da je to jedina istina. Kad pravite suvremeni film, obično nastojite utisnuti duh vremena u kojem on nastaje. Naši filmovi vjerojatno neće biti hitovi, no vjerujem da će na kraju, za trideset-četrdeset godina, jedina ili barem najveća vrijednost naših filmova biti upravo otisak vremena. Jako je važno ne lagati o problemima koji su oko nas i u nama, jer ljudi će to prepoznati. A ako ste govorili istinu, siguran sam da će gledatelji to prepoznati. Bit će neki krug ljudi koji će se zanimati za ovo vrijeme i oni će morati posegnuti za našim filmovima, bez obzira na to bili oni dobri ili loši. Mislim da smo u Cvjetnom trgu uspjeli prikazati psihozu i tjeskobu vremena u kojem živimo u Hrvatskoj.

Privlače me tople priče

Moja je prva odluka bila da radim konvencionalan film pa sam otpočetka slutio da će to biti film koji se neće dopasti svima, no poznajem mnogo ljudi koji ga iskreno vole.

razgovarala Iva Cikojević

Kako biste opisali svoje dojmove nakon završetka svoga prvog dugometražnog filma?

Bio je to ozbiljan i dug posao, u kojem čovjek treba imati koncentraciju i volju da jedan te isti projekt gura tri godine. Imao sam sreće da sam na tom putu nailazio na vrhunske profesionalce koji su te moje napore činili lakšima, a projekt boljim. Tako se na kraju moj posao sveo na to da iz njih izvučem najbolju energiju. Trebalo mi je dugo da izaberem suradnike, ali valjda me spasio neki moj anđeo čuvar da ne napravim grešku. Jer, da sam je napravio, sve bi ispalo drukčije.

Godine nisu važne

Bilo je prilično naporno. Nas smo dvoje praktički u svakom kadru. Kada bi me nakon snimanja pitali kako je bilo, odgovorila bih ‒ fantastično, a onda bih poslije promislila i sjetila se da nije bilo baš tako.

razgovarao Bruno Mustić

U sadržaju filma Noćni brodovi stoji: „Zadnja je jednaka kao prva, neočekivana, začuđujuća i nespretna. Stotinu je priča o prvoj ljubavi, a ovo je priča o zadnjoj – o romansi koju nitko nije očekivao.“ Kako doživljavate te rečenice?

A.K.: Za mene je ljubav – ljubav, bez obzira na to je li to prva ili zadnja, i ne mislim da sam u prvoj ljubavi bila manje zaljubljena nego u ovoj. Divno je da se ljubav može dogoditi i u tim godinama.

R.P.: Slažem se s Anom. Svaka je ljubav dobra, ako je prava. Je li ona prva ili zadnja – nema nikakve veze. Ako je prisna, čista, lijepa, ako je iz srca i obostrana, onda je svejedno događa li se sa 16 ili sa 70 godina.

A.K.: Emocija je čvrsta i uvijek jednako jaka. Kad ste mladi, možda reagirate na drugačiji način, ali da je unutarnja emocija jednako intenzivna – to apsolutno.

Ludi koncept

Kad mi je Čučić rekao da ćemo u filmu improvizirati, mislio sam da ipak postoji neka osnova, no kad mi je na mail poslao dvije-tri stranice opisa filma, bilo mi je još nejasnije nego prije.

razgovarao Janko Heidl

Prema redateljevim riječima, snimanje ste započeli u svađi.

MG: Da, Čučić mi je kazao da Milivoj neće uopće sa mnom raditi, da koji sam ja glumac i tako.

MB: Provocirao nas je. Čak je i na snimanju, na licu mjesta, izazivao: „Evo, Mile, reci sad Mati ono što si meni pričao protiv njega.“ Što da vam kažem!?

MG: Nisam baš vjerovao Čučiću, ali ipak baš nisam bio siguran što je na stvari. Rekao sam da ne moramo više ni snimati ako Mile neće glumiti sa mnom.

MB: Ali bez ljubavi i zajedništva ne može biti dobrog filma.

Otvorenost prema publici

Beader i Gulin se manje-više nisu poznavali, a prvi su se put susreli na dan snimanja svoje prve zajedničke scene. Prije toga sam ih malo posvadio tako da je na samom setu postojala stvarna tenzija

razgovarao Janko Heidl

Sudeći prema premijernom prikazivanju, publika je odlično prihvatila Vaš razmjerno hermetičan, gotovo eksperimentalan, neuobičajeno strukturiran spoj dokumentarnog i igranog filma.

Pismo ćaći je takozvani art-film, ali otvoren prema publici. Tome sam se nadao, a tako se, čini se, i pokazalo. Mislim da je ono što ga nosi humor i duhovitost koji u njemu postoje. Naravno, u montaži čovjek nije siguran što će doista biti smiješno, jer iste štosove čuje bezbroj puta, no gledajući film s publikom, bilo mi je drago čuti smijeh. Nije bilo grohota, ali je jako lijep osjećaj čuti kako se različiti ljudi smiju na različitim mjestima, kako kome paše koji štos.

600.000 gledatelja

Rijetko se dogodi da je neki film toliko komunikativan da u regiji premaši brojku od pola milijuna gledatelja. Ili da se sve poklopi da, uz toliku gledanost, osvoji prestižne nagrade na A festivalu

razgovarala Iva Cikojević

Parada je potukla sve rekorde gledanosti. Kako se osjećate u koži hitmejkera?

Zapravo cijelu svoju karijeru imam to opterećenje hitmejkera, iako smatram da radim ozbiljne filmove koji se bave ozbiljnim temama, kao što i godinama usavršavam svoj zanat, koji se zove režija, a posebice segment pričanja priče. Djelomice je dio odgovora i u tom smislu za humor, jer sam i privatno, kako se čini, poprilično duhovit čovjek, što potom divno sjedne u moje scenarije. I kritičari to gledaju u drukčijem svjetlu pa je to često teret koji nosim, jer da moji filmovi imaju tri tisuće gledatelja, vjerojatno bi me smatrali većim umjetnikom.

Kako utjeloviti mafijaša

Na konferenciji za novinare redatelj Krsto Papić predstavio je kriminalističku dramu Cvjetni trg. Ekipa filma na konferenciji je saznala visoku ocjenu publike (4,44), što je Papić proglasio fantastičnom ocjenom za film kojemu više odgovaraju zatvorene kino dvorane nego Arena. Glumac Mladen Vulić opisao je kako je to utjeloviti mafijaša na filmu: odglumio je običnog čovjeka koji, bez obzira na prirodu svoga posla, ima svoje probleme, a ta mu je ljudska dimenzija lika omogućila da pobjegne od arhetipa namrgođenih mafijaša. I ostali glumci na konferenciji, Slaven Knezović, Goran Grgić, Ivica Zadro i Vedran Živolić, imali su samo riječi hvale za redatelja Krstu Papića, a glumica Matija Prskalo ustanovila je kako s Papićem uvijek puno naučite o tome kako se živi ispred kamere.

Na konferenciji su sudjelovali i majstor specijalnih efekata Branko Repalust, direktor filma Mario Orešković,majstorica maske Irena Hadrović, majstor tona Mladen Šiklić te Mirela Budimić i Mario Pulek, zaslužni za obradu slike i zvuka.

Lucija Mulalić

Opasni ljudi, opasne igre

razgovarala Iva Cikojević

U Cvjetnom trgu igrate osebujnog Macka, okorjelog mafijaša koji ima i nešto ljudskosti...

Bez obzira na posao kojim se bavi, on je također samo čovjek. Kako se u petoj minuti filma kaže tko je on, ne moram glumiti kriminalca, jer i kralju staviš krunu na glavu i svi znaju da je on kralj. Drugi su o meni sve rekli pa se bavim njegovom unutarnjom psihologijom kao čovjeka koji na kraju krajeva ipak ima i dušu i srce. Kao član krim-miljea Macko ima konkavno gledanje u duhu svoga posla, no on točno percipira kad je izašao izvan tih granica ‒ kad je mafijaški boss, a kad iskren čovjek. Zato ga grebe, izjeda što je jednom nastradao nevin čovjek, slučajni prolaznik. Unatoč svojoj kriminalnoj osobnoj iskaznici, i on je na neki način žrtva, kao i mi obični građani, stroja koja melje sve pred sobom i počiva na opasnim ljudima, opasnim novcima i opasnim igrama. Jer, i on čisti grad, uvjetno rečeno, od „smeća“. Ovaj je lik tipičan primjer da nije sve crno i bijelo, već da ima mnogo sivih nijansi. Meni je, kao glumcu, istraživanje tih sivih nijansi najveći izazov.

Smeta li Vam tipizacija filmskih negativaca koja Vas prati?

Kaže se da ništa nije onako kao što izgleda, pa tako ni vanjska pojavnost jednog glumca. Ipak, na kraju vjerujem da moje lice ne govori ‒ na čelu mu piše da je on jedan veliki negativac ‒ već da su me redatelji izabrali za određene uloge prema drugim, mnogo ozbiljnijim principima, iako nekako ispadne da me stalno guraju u te tipične uloge nekih agresivaca ili mračnjaka. Izgledam tako kako izgledam,ali možda potajno pišem pjesme i čitam Ujevića, a oni to ne znaju. (smijeh) Da uloga od mene ne traži da se smrknem, uvijek bih se smijao.

Kakav otac takav sin

Na konferenciji za novinare dramu Pismo ćaći Damira Čučića predstavila je autorska ekipa filma. Proces nastanka filma bio je prilično dug zbog slabijih produkcijskih uvjeta i nedostatka financijskih sredstava. Snimati film povremeno čak četiri godine bilo bi praktički nemoguće da cijela filmska ekipa nije aktivno sudjelovala u apsolutno svim aspektima stvaranja filma, počevši od rasvjete i scenografije do glume i režije.

Producentica Vera Robić-Škarica priznaje kako je ovo prvo pravo druženje ove filmske ekipe, od kojih su sami glavni glumci, Mate Gulin i Milivoj Beaden, tek pred koji dan prvi put vidjeli film. Producentica se na kraju našalila da se Beader i Gulin «u društvu ponašaju kao da su stvarno otac i sin» te da su «toliko slični da u jednom trenutku nisam bila više sigurna da to nije istina.»

Povratak Noćnih brodova

Na konferenciji za medije dobro raspoložena autorska ekipa predstavila je film Noćni brodovi. Nekadašnjem televizijskom novinaru i iskusnom dokumentaristu Igoru Mirkoviću, to je prvi dugometražni igrani film. Radi se ljubavnoj melodrami jednostavnije narativne strukture. Naime, redatelj je imao potrebu napraviti klasičan film, budući da mu je dosadilo gledati art filmove. No, nije očekivao da će se tolika prašina dići zbog toga što je u svom ljubiću za glavne aktere odabrao ljude starije dobi.

Glumica Ana Karić komentirala je kako je bila prilično iznenađena kad je angažirana jer se u Hrvatskoj malo snima, s time da je interes za žene u poznim godinama gotovo nikakav osobito kada je riječ o glavnim ulogama. Njezin partner u Noćnim brodovima rekao je kako je to bio intelektualni ping-pong te se nada njihovoj ponovnoj suradnji.

Prisutnima su se obratile i producentice Darija Kulenović Gudan i Marina Andrei Škop, kojima je ovo bilo pionirsko iskustvo kroz koje su naučile kako se na razne načine film može financirati. Naime, u startu je bila osigurana samo četvrtina sredstava putem natječaja, međutim, nakon tri godine uspjele su u svom naumu, pa je film konačno snimljen i to u koprodukciji sa Slovenijom. Također, ne isključuju mogućnost da se snimi Povratak noćnih brodova.

Treba istraživati stvarnost

Nakon 600.000 gledatelja u cijeloj regiji i tri nagrade u Berlinu, vesela ekipa filma Parada redatelja Srđana Dragojevića na šaljiv se način predstavila na novinarskoj konferenciji u festivalskom centru. Dragojević je zadnji put u Puli bio kao student režije te je tada poželio imati film u Areni, a želja mu je ove godine postala stvarnost. Redatelj je uvjeren da njegov film nije samo lokalan nego da ga razumije i ostatak Europe, ali i svijeta. Potvrđuje to i činjenica da će film krenuti u kino distribuciju u Francuskoj i Njemačkoj. Dragojević također smatra kako pri snimanju filmova ne treba razmišljati o tome što će se svidjeti stranim žirijima i Europi nego napraviti iskren i autentičan film.

Glumca Miloša Samalova oduševio je scenarij te mu je drago da je film uspio. Snimanje je trajalo pedesetak dana, no probe su se održavale mnogo dulje – čak godinu dana. S njim se složio i Goran Jeftić, kojemu su probe služile i kao upoznavanje i zbližavanje s ekipom. Upravo zbog temeljite pripreme na snimanju je sve teklo iznimno lako. Našalio se da mu je još jedna pozitivna stvar bila i ta što se na snimanju uvijek osjećao najmršavije. Na to su se svi nasmijali te su Nikola Kojo i Goran Navojec zaključili kako su oni ionako igrali jače, „macho frajere“ te da njima velike probe nisu bile potrebne. U šali su zaključili kako su te uloge stvorene upravo za njih. Producentica Biljana Prvanović naglasila je kako su njezine probe ipak najduže trajale, čak tri godine. Bilo je komplicirano napraviti čvrstu financijsku konstrukciju zbog osjetljivosti teme. Raduje je što je film u Hrvatskoj pogledalo 180.000 gledatelja te je tako film Hrvatskoj vratio i više novaca negoli je Hrvatski audiovizualni centar uložio u njega.

Srđan Dragojević na kraju je zaključio kako ne treba više raditi filmove o ratu, nego se posvetiti aktualnim temama, kojih ima iznimno mnogo na ovim prostorima. Treba istraživati stvarnost.

Goran Ribarić

Rock pod zvijezdama

Svake festivalske večeri nakon filma pod zvijezdama moći ćemo uživati u glazbi ispod zvijezda na više lokacijama u Puli. Drugi zvjezdani dan završen je uz ritmove odlične zagrebačke rock grupe Cry Babies. Ta renomirana cover grupa, koju najčešće imamo priliku poslušati u zagrebačkom Saxu, ovaj je put počastila okupljene u Circolu vrhunskom svirkom na čelu s briljantnom Katarinom Axel. „Nakon godinu dana vraćamo se na mjesto zločina“,  rekla je Katarina, a prema broju okupljenih očito je da su uvijek dobrodošli u Puli. I zaista su nas ponovno oduševili. Circolo se pomalo punio, a atmosfera se zagrijavala svakom novom fenomenalnom obradom.

Cry Babies koncert su otvorili pjesmom Ekatarine Velike Osloni se na mene, što smo definitivno sinoć i napravili, jer trebalo se samo prepustiti i uživati u onome što su nam pripremili. Proveli su nas kroz retrospektivu rock glazbe, od Duran Durana preko Eurythmicsa i Pet Shop Boysa pa sve do modernih rock grupa poput the Killersa. „Večeras se borimo za zabavu“ , rekla je Axel i zapalila okupljene pjesmom (You Gotta) Fight for Your Right (to Party!).

Šaroliki repertoar pokazao je još jednom vrhunsku kvalitetu benda. Nakon više od dva sata neumorne svirke Cry Babies su gromoglasnim pljeskom pozvani da opet okupiraju pozornicu. U savršenom tonu pjesme Nicka Cavea Perfect Day pozdravili su se s pulskom publikom,

Anna Battistutta

Bilo je teško režirati i glumiti

Koriolan je osoba koja se nikad, baš nikad ne pretvara i upravo sam taj integritet želio istaknuti. Tu je još i dinamičan i provokativan Shakespeareov tekst, koji sve prati. Golem izazov, a istodobno i užitak za mene

priredila Iva Cikojević

Na konferenciji za novinare ekipe filma Koriolan s Ralphom Fiennesom razgovarao je Zlatko Vidačković. U nastavku donosimo veći dio njihova vrlo zanimljivog razgovora.

Od svih mjesta na svijetu, zašto ste zastavicu snimanja zapiknuli baš u Beogradu?

Kako Shakespeareov tekst, koji je izrazito snažan i dinamičan te nimalo futurističan, nego povijestan, zahtijeva specifične prostorne okvire, dali smo se u potragu za idealnim mjestom snimanja. Najprije si nismo točno predočili određenu zemlju, već smo se otisnuli na put i obišli Rumunjsku, Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, a čak je i Grčka bila na našem itineraru, no naposljetku se Beograd, kao glavni grad Srbije, svojom veličinom, izgledom i stilom, doimao najboljim za naš film. U vašoj smo zemlji obišli Zagreb, Split, kao i neka ruralnija područja. Iako je vaš glavni grad, kako mi se čini, zbog svoje ljepote atraktivniji posjetiteljima, glavni grad Srbije bolje je služio našoj svrsi. Zgrada skupštine Jugoslavije, primjerice, svojim se predispozicijama i izgledom savršeno uklopila kao parlament koji smo trebali u filmu. Traženje lokacije za film isto je kao potraga za glumcima. Postoji pregršt dobrih glumaca, no na kraju se uvijek mora napraviti izbor, i to onaj koji kaže – to je najbolje za vaš film.

Borba za gledanost nikad ne završava

S Ralphom je krasno raditi i mislim da, nakon Vojvotkinje i Koriolana, Nevidljiva žena, naš treći zajednički projekt, neće biti i posljednji

razgovarao Janko Heidl

Što Vam je bilo najteže u produkciji Koriolana?

Najteže je bilo sakupiti novac! Naravno, to i jest glavni zadatak producenta, a specifična poteškoća ovog filma bila je uvjeriti financijere da je riječ o ostvarenju koje će publika htjeti gledati. Dakle, velik je izazov bio stvoriti sliku potencijalne komercijalne vrijednosti filma   koja nije bila vidljiva na prvi pogled.

Istok i zapad danas su isto

Drama Savršeni dani škotska autorica Liz Lockhead napisana je prije dvadesetak godina. Otad su teme i dileme zapadnoeuropskog svijeta postale aktualne i u nas

razgovarao Janko Heidl

Film ste isprva željeli snimiti na engleskom jeziku. Zašto?

R.B.: Film je utemeljen na drami škotske spisateljice Liz Lockhead, koju je redateljica filma Alice Nellis prije desetak godina režirala u kazalištu. Razlozi želje da snimimo film na engleskom prilično su jasni – mislio sam da ćemo tako dobiti film koji ćemo lako distribuirati širom svijeta. Namjera nam je bila smjestiti radnju u Dublin, gdje smo htjeli snimiti eksterijere, a interijere bismo snimili u Pragu. No ni nakon dvije godine nastojanja nismo uspjeli skupiti budžet, jer je jako teško privoliti angloameričke glumce da sudjeluju u takvom projektu ako im se odmah ne osigura honorar i ne odredi točan termin snimanja. Nismo imali mogućnosti za to. Predložio sam Nellisovoj da film snimimo kao češku priču. Pokušali smo i uspjelo je.

Italija kao oksimoron

Film Italija: Voli je ili napusti predstavili su na konferenciji za novinare njegovi autori, producenti, redatelji, scenaristi i protagonisti, Luca Ragazzi i Gustav Hofer. Na pitanje kako su riješili dvojbu iz naslova filma Luca i Gustav odgovorili su da se iz Pule vraćaju u Rim, ali kako je Berlusconi upravo najavio svoj povratak u politiku, to možda znači da odluka nije konačna.

Autori ističu da nije bilo nimalo lako stvoriti ovakav film i da je proces priprema potrajao. Ideja je nastala 2009. dok je Berlusconi bio na vlasti. Tada zbog nametnute cenzure ali i autocenzure autora, ponekad nije bilo moguće prikazivati ili objavljivati tekstove koji su se bavili važnim temama. Rješenje je bilo stvoriti dokumentarni film koji je zahvaljujući predanosti autora uspio dobiti potporu iz više izvora izvan Italije (uključivši i Documentary Campus na kojem su razvijali projekt). dok se RAI u projekt uključio gotovo u samoj završinici.

„Italija je zemlja svjetski poznatih brandova, ali i zemlja velikog siromaštva, zemlja nevjerojatnih prirodnih i kulturnih ljepota, zemlja u kojoj se nalazi Vatikan, ali i sveprisutna mafija. Mi koji živimo u Italiji okruženi svim kulturnim znamenitostima često zaboravimo u njima uživati, a to je ono što život čini ljepšim.“ – rekli su na kraju konferencije Luca i Gustav.

Anna Battistutta

Idilična podloga trilerskih obrata

U festivalskom centru na novinarskoj konferenciji predstavila se ekipa filma Osveta, koju je predvodio redatelj Etienne Faure, a u kojoj su i glumci Niels Schneider i Lucien Guignard. Redatelj je ustvrdio kako je za tumače glavnih uloga uspio dobiti upravo one glumce koje je priželjkivao od prvog dana, premda mu je Niels Schneider prije toga trebao dokazati da ima mračnu stranu, zrnce ludila u sebi, a to je učinio divljom vožnjom automobila. Faure je naglasio da voli surađivati s glumcima čiji senzibilitet odgovara njegovu i koji, zahvaljujući svojoj inteligenciji i glumačkom instinktu, mogu nadograditi likove koje je on zamislio. Lucien Guignard našalio se rekavši kako on nije trebao dokazivati redatelju to zrnce ludila u sebi, ali da se trebao tjelesno pripremiti za ulogu sportaša te naučiti voziti auto.

Redatelj je film koncepcijski smjestio na tipično, idilično francusko selo, koje je u velikoj suprotnosti sa samom temom i ugođajem. U suradnji s direktorom fotografije dogovorio je da kamera mora biti što bliže protagonistima kako bi što bolje prenijela sve sitne, no za uvjerljivost interpretacije iznimno značajne promjene na njihovim licima. Niels Schneider napomenuo je kako se radi o manjoj kameri, koju je bilo lako ignorirati, što je omogućilo da se usredotoči na interpretaciju, a što je posebice bilo važno u intimnim scenama. Redatelj je zaključio kako želi da mu svaki film izgleda drugačije, ovisno o samoj priči, te da trenutno radi na novome scenariju koji će biti upravo takav.

Goran Ribarić

Otkrivanje čari Festivala

Solarno kino putujuće je mobilno kino na otvorenom, koje svoje podrijetlo duguje zemlji tulipana, Nizozemskoj, a potpuno se napaja solarnom, odnosno energijom Sunca, i dio je Festivala igranog filma u Puli već treću godinu zaredom. Putujući kroz razne kampove, turistička naselja, igrališta, gradske parkove i trgove Pule, pulski turisti i usputni prolaznici gledaju zanimljiv filmski program, a u samo pola sata pripreme za filmsko platno i zvučnu opremu, sve je spremno za noćni filmski doživljaj na otvorenom. Na prvoj ovogodišnjoj stanici u Barbanu, koji je ugostio film Koko i duhovi Danijela Kušana, Solarno kino bilo je popunjeno do posljednjeg mjesta.

Nakon Pule, Barbana i Labina Solarno kino nastavlja svoje filmsko putovanje prema Premanturi, Fažani i Svetvinčentu, gdje će turisti i lokalno stanovništvo imati priliku uživati u toplim ljetnim večerima uz selekciju kratkih ekoloških filmova i jedan cjelovečernji  nacionalni film. Tako će uskoro u Labinu i Fažani pogledati film 72 dana redatelja Danila Šerbedžije, a Premantura i Svetvinčenat prisjetit će se pak Maršala redatelja Vinka Brešana. Solarno kino svakako je alternativni način zaabave, u kojem, prikazujući nacionalni film, Festival igranog filma u Puli nastoji približiti filmski program svima koje put možda neće navesti u Pulu, kao i onima koji još dosad nisu otkrili čari Festivala. 

Dupla doza

U povodu svečanog otvaranja Nacionalnog programa 59. Pule, u subotu 21. srpnja, na Forumu je sve okupljene zabavio The Night Express, najbolji istarski cover band. Nakon 22 sata, rijeka ljudi koji su promatrali spektakularni vatromet izvan Arene uputila se na Forum, gdje ih je kao predgrupa dočekao pulski Double Dose. Dobrim starim rockom, bluesom i funkyjem zagrijali su atmosferu, a kad je uslijedio nastup The Night Expressa, publika se potpuno razmahala i pjevala iz petnih žila.

Energičnim nastupom i odličnim obradama legendarnih kompozicija The Night Express je oduševio prisutne, koji nisu prestali plesati unatoč povremenoj kiši. Bilo je tu stranih evergrina od L. A. Woman The Doorsa, Play That Funky Music (White Boy) Wilda Cherryja, Ain't Got No / I Got Life Nine Simone ili I'll Be There For You Rembrandtsa, pa sve do domaćih hitova poput Teških boja Majki, Veseljka TBF-a ili Budi moja voda Laufera. U opuštenoj atmosferi formirani su vlakići, svaka pjesma bila je ispraćena velikim pljeskom, a nakon nastupa publika se razišla nasmiješena i zadovoljna.

Željka Ferenčić

Hvala publici na prepunom Kaštelu

Na prvoj novinarskoj konferenciji drugog festivalskog tjedna predstavila se festivalska direkcija, ravnateljica Zdenka Višković-Vukić i umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković te Maja Weber, predstavnica Hrvatskog telekoma, partnera Festivala. Direkcija je  zahvalila publici na prepunom Kaštelu i Solarnom kinu, ali i svima onima koji su uložili svoj rad kako bi se sve odvijalo besprijekorno. Ravnateljica je naglasila da je sve spremno za otvaranje, kojem prisustvuju visoki gosti, te dodala kako Festivala ne bi bilo bez velike pomoći glavnog sponzora, HT-a. Maja Weber rekla je da je suradnja iznimno plodonosna za obje strane te je napomenula kako je ovo deseta godina kako HT podržava Festival. Umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković oduševljen je odazivom na Kaštelu i ističe kako je Međunarodni program iznimno jak i ove godine. U Pulu je pristiglo pet inozemnih filmskih ekipa, koje su predstavile svoja ostvarenja. Napomenuo je kako će uz deset filmova u nacionalnoj konkurenciji biti prikazana i dva filma izvan konkurencije: Pulska veza na samome zatvaranju i Larin izbor: Izgubljeni princ, koji je u Hrvatskoj dosad pogledalo 50.000 gledatelja. Nažalost, jedan od u nacionalnoj konkurenciji najavljenih filmova, Djeca jeseni, neće stići u Arenu zbog financijskih problema. No to će, zaključio je Vidačković, povećati broj filmova dogodine.

Goran Ribarić

Vlaški vestern s bikovima

Pridjev romantična ispao je, iako je nit radnje ljubavna priča, jer je govor likova ipak malo pregrub, i previše se puta spominje riječ muda, a da bi ta komedija bila romantična. Interno smo se šalili da je to komedija s mudima.

razgovarala Iva Cikojević

Sedma godina za Vaš prvi film nije bila krizna; ugledao je svjetlo dana nakon duge borbe...

Da, stvarno je dugo trajalo, ali isplatilo se.  Više sam ga puta prijavljivala na natječaje, no uzalud. Iako sam katkad htjela dići ruke od svega, i čak bacila scenarij – osim na mailu, gdje je ostao sačuvan – slamka spasa bio je producent Ivan Maloča, koji je bio nevjerojatno uporan, i nikako nije želio odustati pa je taj sav taj trud urodio plodom i sada imamo film.

S golemim bikom oči u oči

Pri uživljavanju u lik važni su detalji, koji nisu vidljivi izvana. Primjerice, Sonja treba biti prirodna, prava cura s mudima. Ona je cura koja svakako ima stila, ali nije cura koja se bavi svojim stilom

razgovarala Iva Cikojević

Prva suradnja s Vlatkom Vorkapić donijela Vam je prvu veliku ulogu, a druga, u predstavi Judith French, Nagradu hrvatskog glumišta. Sonja i bik je treća sreća. Koji je recept Vašeg uspjeha?

Uvijek treba pustiti da najprije film zaživi. Osjetljivo je na početku stvoriti neku famu, ali držimo fige. Što se tiče moje suradnje s Vlatkom, nekako je to sve bilo spontano. Naime, poslije dugotrajnog castinga dobila sam svoju prvu rolu u njezinoj tinejdžerskoj seriji Kad zvoni, u što sam ja ušla punim srcem. Inače, smatram da mi glumci nudimo rješenja, a redatelji kao vanjsko oko to prihvaćaju ili ne. Mislim da joj se možda svidio taj moj pristup i nekako smo se našle. S druge strane, meni odgovara njezina pedantnost i zahtjevnost, i nije mi teško s tim se nositi, pa i tu postoji međusobni balans. Sve su te suradnje prošle porođajne muke, a bilo je i po šest mjeseci faze stand by, no već sad imamo i sljedeće projekte u planu, pa čak i u fazi razvoja.

Bik bolji od Roberta De Nira

razgovarala Iva Cikojević

Vaša glumačka minijatura je uloga saborskog zastupnika u komediji..Znači, svoj na svome.. Jesu li vaše dosjetke bile uvažene...

Na setu je bila tako dobra atmosfera, iako nije bilo lako s tako vrućim temperaturama bez hlada i hrpom bikova koji se motaju uokolo. No,  uz Vlatkino savršeno vodstvo što me oduševilo, stvarno su bili stvoreni najbolji uvjeti za komediju, koja nipošto nije tako jednostavna kao što zvuči na prvu. Ipak, film je ozbiljna stvar i svi su tamo s jednim ciljem da se on i snimi.  Također, tamo su na jednom mjestu bili Ivo Gregurević, Goran Bogdan, koje dobro znam i divim im se, i onda je bilo lako u opuštenoj atmosferi, bez imalo nervoze, stići do dobrog humora.

Negativna uloga, pozitivno iskustvo

razgovarala Iva Cikojević

Često ste u kazalištu, rijetko na filmu - ovo je jedna od vaših prvih uloga na velikom platnu..

Istina, ali sam vrlo sretan zbog toga. Do ove uloge je došlo sasvim spontano jer me redateljica, igrom slučaja, vidjela na jednoj izvedbi u kazalištu ITD, što je s obzirom na uvjete rada i bogatu produkciju, rijetka prilika da je predstava na repertoaru. Tako smo ušli u razgovor i na kraju sam čak sudjelovao u stvaranju scenarija za svoj lik, a neke smo sitnice dopisivali i na snimanju. Vlatka daje tu neku divnu slobodu i potiče timski rad, tako da bih, uvijek i bez pitanja, ponovno radio u njenim projektima. Smatram da mi glumci moramo raditi ono što se nudi i ono što mislimo da možemo, a kad se još sve ovako dobro poklopi kao na ovom snimanju, svakako smo još više motivirani za nove uloge.

Ozbiljna tema i šaljivi ton

Ljudi koje smo susreli za snimanja filma i sve ono što smo obišli i vidjeli djelomično je utjecalo na našu odluku otići ili ostati, no krenuli smo s optimističnom idejom da konačna poruka bude pozitivna,

razgovarao Janko Heidl

Sudeći po vašem filmu, mnogi mladi Talijani odlaze iz zemlje ili ozbiljno razmišljaju o tome da to učine. Teškoj i neugodnoj temi pristupili ste u razmjerno šaljivom tonu.

Krenuli smo od polazišta da se filmovi rade za publiku, a publika lakše gleda filmove koji ih zabavljaju negoli one koji ih dodatno opterećuju brigama. Stoga smo svoj dokumentarac odlučili snimiti kao zabavno ostvarenje računajući na to da humorni pristup neće umanjiti ozbiljnost teme i problema. Rekao bih da smo u tome uspjeli, jer film je postigao popriličan uspjeh.

Pet kapi (filmskoga) sna

Za mene je Pulski festival legendarna institucija. Prije ovogodišnjeg dolaska na njemu sam bio samo jednom, kao školarac. Došao sam autostopom iz Skopja i pokušao sam se švercati na novinarske konferencije

razgovarao Janko Heidl

Makedonsko-američki redatelj Milčo Mančevski redatelj je filmova Majke, Sjene i Prašina, a najveći je uspjeh postigao dugometražnim igranim prvijencem Prije kiše (1994) nominiranim za Oscara i dobitnikom Zlatnog lava u Veneciji.

Što trenutačno pripremate?

Stalno nešto krčkam, a to nije uvijek film. Prokletstvo slobodnjaštva u tome je što se to samo ponekad vidi. Završio sam izložbu fotografija Pet kapi sna, koja je trenutačno postavljena u jednoj galeriji u New Yorku, u Chelseaju, a krajem jeseni stići će i u Zagreb. U New Yorku sam objavio knjižicu o procesu stvaranja i puno fotografiram.

Kad sam prvi put izišao na pozornicu Arene, osjećao sam se silno malen, pred svim tim ljudima ispred sebe i tim ogromnim platnom iza. Pitao sam se što radim ovdje - ja sam jedan normalan mladić kojemu ovdje nije mjesto. Ali, bilo je divno.

razgovarao Janko Heidl

Slovenski redatelj i glumac Metod Pevec potpisnik je više zapaženih filmova, a njegov posljednji igrani film Laku noć, gospođice na 58. je Pulskom festivalu nagrađen s tri Zlatne Arene u kategoriji manjinskih koprodukcija.

Jesu li prošlogodišnje pulske Arene pridonijele popularnosti filma Laku noć, gospođice?

Čini mi se da nagrade ne utječu na gledanost, osim možda Oscara. Međutim, ni filmovi nagrađeni Oscarom u kinima ne prolaze uvijek najbolje. Nikad nisam mislio da ću dobiti Zlatnu Arenu, tako da sam bio stvarno ugodno iznenađen.

Film okom fotografa

U Galeriji Makina na Kapitolinskom trgu 1, u petak 20. srpnja otvorena je izložba Cinematic Stills fotogafa Kerryja Browna. Na izložbi su najzastupljenije fotografije iz filmova Bel Ami u kojem su u glavnim ulogama nastupili Robert Pattinson, Uma Thurman i Kristin Scott Thomas i Prometej u kojem nastupaju Noomi Rapace i Michael Fassbender. Kerry Brown io je fotograf i na setu filma Noćni ubojica koji se prikazuje u Međunarodnom programu ovogodišnje Pule. Kako nam je rekao, veseli se da će moći pogledati taj film u Puli jer za to prije nije imao priliku. Izložba je otvorena do 18. Kolovoza 2012.

Kerry Brown, Novozelanđanin s adresom u južnom Londonu, radi diljem svijeta kao jedan od vodećih flmskih fotografa. Proteklih osamnaest godina radio je na različitim međunarodnim produkcijama, uključujući epske flmove Robin Hood i Prometej Ridleyja Scotta, Uvjete predaje, Sve o jednoj djevojci, Bel Ami te nadolazeći redateljski debi Dustina Hofmana Kvartet.

Prvi flm na kojem je radio kao fotograf bila je legendarna drama o Maorima Bili jednom ratnici. Uz posao flmskog fotografa bavi se i snimanjem video brošura i DVD dodataka. „Fotoaparat mi je u ruci cijeli radni život“, kaže Kerry. „Vjerujem da je moja glavna snaga raznolikost – radim u glazbenoj, modnoj i marketinškoj industriji, na dokumentarnim i igranim flmovima. Svaka je fotografja natopljena ovim bogatim iskustvom.“.

Užitak za mališane

Iz godine u godinu, program za djecu Festivala igranog filma u Puli privlači sve veći interes. Mališani kao vjerna publika ovaj su put imali čast pogledati i prvi film na Festivalu. Naime, u Kinu Valli od 14. do 20. srpnja svakog se jutra održavala Pulica – matineje za djecu. Zbog široke lepeze kvalitetnih naslova svakodnevno se tražila stolica više, a ponekoj djeci i roditeljima nije smetalo ni sjediti na stepenicama. U maštovito dekoriranom kinu i najmanji su mogli uživali jer su za projekcija animiranih filmova čitani podnaslovi. Prvi film koji je otvorio program bio je Kapetan Mikula Mali. Taj je simpatičan pustolovni film nasmijao mnoge mališane, dok je u nekih roditelja prizvao ugodna sjećanja, budući da je 1974. na festivalu u Puli osvojio nagradu publike Jelen.

Radost u Radošiću

Na konferenciji za novinare predstavljena je ekipa filma Sonja i bik redateljice Vlatke Vorkapić. Sonja i bik njezin je prvi dugometražni igrani film, na čiju je realizaciju dugo čekala. Ideja za film proizišla je iz njezina prethodnog rada na dokumentarnom filmu o borbama bikova u Radošiću, selu u Dalmatinskoj zagori. Izjava jednog od vlasnika kako bika voli više od vlastite žene ostala joj je u pamćenju te joj se učinila prigodnom za početak filma. Sam film Vorkapić je definirala kao komediju mentaliteta, u kojoj je sve što nas okružuje prikazano na smiješan način, kako lik Sonje, zagrižene aktivistice za prava životinja, tako i vlasnici bikova, a i naši političari.  

Glumica Judita Franković opisala je kakav je doživljaj gledati se oči u oči s bikom od devetsto kilograma te je zajedno s glumcima Vladimirom Tintorom i Zlatanom Zuhrićem opisala likove koje su utjelovili na filmu. Snimatelj Dragan Marković i montažer Marin Juranić upoznali su nas s tehničkim pojedinostima filma. Na kraju konferencije mikrofona se uhvatio i producent Ivan Maloča, koji je naveo logističke probleme s kojima se ekipa morala nositi. Prvi od njih bila je udaljena lokacija snimanja, a drugi same životinje, koje nisu uvijek bile spremne na suradnju. Maloča je zaključio da, da nije bilo gostoprimstva ljudi iz Radošića, ne bi bilo došlo ni do realizacije filma.

Lucija Mulalić 

S 10 filmova (12 ako ubrojimo i dva izvan konkurencije) u Glavnoj sekciji Nacionalnog programa hrvatska je kinematografija definitivno prešla na dvoznamenkastu godišnju produkciju dugometražnih igranih filmova.

Osim šest filmova nastalih po scenarijima odobrenim na redovnim natječajima HAVC-a, tu je nakon dugo vremena i jedan film koji je u cijelosti financirala Hrvatska radiotelevizija (inače koproducent šest domaćih ostvarenja) te nezavisni filmovi, od kojih je jedan prvi hrvatski film snimljen u 3D tehnologiji. Filmovi su ove godine žanrovski vrlo raznoliki, od romantičnih komedija do ljubavnih drama i krimića, i treba se nadati da će se takav trend i nastaviti.

Od svih ovogodišnjih filmova samo su 4 režirali redatelji koji imaju dugometražni igranofilmski opus: Papić, Schmidt, Ostojić i Žmegač. Svi su ostali za Pulu debitanti: Vorkapić, Mirković, Čučić i Patljak te mladi redatelji u dvama omnibusima koji svoj samostalni debi uglavnom još iščekuju.

Gledanost hrvatskih filmova u Puli sve je veća: prosječna posjećenost domaćeg filma u Areni prošle je godine bila 4.222 gledatelja po filmu.

Dokazali samo da hrvatski film može biti gledan, ali iza rasta posjećenosti stoji jako puno rada na pripremi, promociji, organizaciji, ostalim filmskim programima, popratnim događanjima i osmišljavanju Festivala kao programski bogatog i privlačnog kulturnog događaja. Međunarodni program ove je godine, u kojoj je Hrvatska primljena u Europsku uniju, potpuno europski, s naglaskom na Francusku, koja je zemlja prijatelj Festivala. Prije kina Valli međunarodni program Europolis bit će prikazan pod zvijezdama na Kaštelu, dok će redateljski debi Ralpha Fiennesa o rimskom vojskovođi Koriolanu protresti antičku Arenu.

Uživajte u filmovima!

Zlatko Vidačković

Umjetnički ravnatelj

Pokretna slika krajem devetnaestog stoljeća očarala je i začarala Puljane. Sredinom dvadesetog stoljeća Festival igranog filma trajno se ugnijezdio u Areni.

…  zvjezdana povijest, atmosfera, osjećaj, dubina, poštovanje, rijeke ljudi koje teku prema Areni, luka, vatromet, preskakanje ograde, uganuta noga, neudobne stolice, trava, točno mjesto na kojem treba biti, gledanje filmova, ne gledanje filmova, prvi poljubac, prvi kasnonoćni izlasci, drugi način života, zvijezde, sloboda, živahna noćna Pula, trgovina na markatu koja radi cijelu noć, mornari, ljeto, noć, odmor, mir, ruke, smijeh, zvižduci, pljesak, ljutnja, radost, jedno, svi, zrak, nebo, veličina, publika diše istim ritmom, vruće scene na velikom platnu, energija, vrtlog koji tjera oblake, projektor za nebesa, film pod zvjezdanim nebom …

… i tako bismo mogli nizati asocijacije do početka prvoga filma 59. Pule, ali i do kraja Festivala prije pedeset ili trideset godina. Jer svakoga je ljeta, i onoga prije gotovo šest desetljeća, kao i ovoga danas, Festival, ustvari, sasvim osobna priča. Osobni film koji je zapisan u trajnoj memoriji – glumaca, redatelja, scenarista, snimatelja, fotografa, kostimografa, majstora zvuka, svjetla i tehnike, dizajnera, novinara, organizatora, članova ocjenjivačkih sudova, Puljana i svih koji čine publiku, i – njegova gnijezda, travnato-kamenitoga krila pulske – Arene.

No, film – osim Arene (koja i dalje zadržava svoje izuzetno mjesto i važnost dugogodišnjeg festivalskog epicentra) – sve jače valuje te je ovog srpnja zapljusnuo cijelu Pulu.

Pohodite zbivanja na Kaštelu, u Kinu Valli, Circolu, na Giardinima,  Portarati, Forumu, u Galeriji Makina, Gradskoj knjižnici i čitaonici, u Muzeju suvremene umjetnosti, MMC Luci, Klubu Pulske filmske tvornice… 152 filma, 13 koncerata, 4 izložbe …

Festivalske će zvijezde ovog ljeta sjati i nad solarnim kinom u Rojcu, Fažani, Svetvinčentu, Barbanu, Labinu, Premanturi, kao i na projekcijama 59. Pule u Zagrebu, Rijeci, Zadru, Šibeniku i Dubrovniku.

Dobrodošli i – dodajte u pamćenje Festivala svoj film – prva klapa pada 14., a zadnja 28. srpnja 2012.

Zdenka Višković-Vukić

Ravnateljica Festivala

Svi na istoj valnoj duljini

Ne vjerujem u crno-bijele podjele, niti u konačne odgovore, tako da ih nisam ni nastojao ponuditi. Upitnici u filmu su ostavljeni ili postavljeni namjerice.

razgovarao Janko Heidl

Prikazivanje vašeg filma u Puli njegova je svjetska pretpremijera.

Film je prethodno prikazan samo na kanskom marketu, no tad je još bio nedovršen. Ovo je prvo festivalsko prikazivanje zgotovljenog filma i vrlo sam zadovoljan. Pribojavao sam se kako će izgledati projekcija na otvorenom, na Kaštelu – jer osobno više volim gledati filmove  u dvorani - no i slika i zvuk su bili vrlo dobri.

Pozitivac u ulozi negativca

Na setu Osvete bilo je predivno. Cijeli je tim bio odličan i zbilja su uložili mnogo truda, energije i emocija. Svi su dali sve od sebe da konačni rezultat bude najbolji mogući  

razgovarao Bruno Mustić

U Puli ste drugi put gledali Osvetu. Kakvi su dojmovi?

Nisam od onih koji su zaljubljeni u svoj odraz na filmskkom platnu i kad gledam svoje filmove, uvijek pronalazim dijelove koje sam mogao odigrati na neki drugi način. Tako je i na snimanjima. No u jednom trenutku morate samom sebi reći dosta i prihvatiti da je ono što vidite na platnu konačno. Upravo je to razlikovalo moje prvo i drugo gledanje filma. Ovdje, na pulskom Kaštelu, tijekom gledanja filma bio sam puno zadovoljniji svojom interpretacijom i veću pozornost posvetio filmu u cjelini, koji mi se i doista svidio.

Vrag anđeoskog lica

Znam da katkad moj izgled implicira anđeoske osobine, no uživam u tome kada me redatelji odabiru za potpuno suprotne uloge.

razgovarao Bruno Mustić

Prošle ste godine na Festivalu u Cannesu dobili nagradu Chopard za najboljeg mladog glumca. Koliko je ona utjecala na Vašu karijeru tijekom proteklih godinu dana?

Nagrada je potvrda toga da si negdje prihvaćen, a nagrada Chopard svojevrsna je potvrda moga rada od nekoga tko je profesionalac i tako mi pokazuje da vjeruje u mene. Kada si glumac i uz to kada si tek na početku, nagrada znači da ljudi vjeruju u tebe i da te žele i u budućnosti vidjeti na velikom platnu.

Možete li usporediti troje redatelja s kojima ste radili: Xaviera Dolana, Hélénu Klotz i Etienna Faurea?

Međusobno su zbilja različiti. Xavier je prije svega glumac i za svaku scenu ima ideju kako je napraviti, tj. kako bi je on odglumio, i od svih nas je tražio da se toga pridržavamo. Héléna ima potpuno različit pristup. Ona stoji iza kamere i gleda na scenu kao gledatelj. Razmišlja kako bi se publici svidjela ta scena. Etienneov je pristup sličan Heleninu. S njim smo prije filma dosta razgovarali i na snimanju nije trebalo puno da stvari budu onakve kakvima ih je on zamislio.

Pročitajte cijeli tekst  

Prijateljstvo duha i vampira

Noć baca drukčije svjetlo na zbivanja i noću se većina ljudi ponaša drukčije no danju. Upravo ta začudnost savršeno se uklopila u atmosferu filma

razgovarao Bruno Mustić

Kako je nastao Noćni izlazak?

Jako sam željela snimiti Noćni izlazak. Dvije sam godine radila na jednom projektu koji u konačnici nije realiziran, stoga sam željela ovaj film napraviti brzo, a da bih to uspjela, morala sam brzo prikupiti i sredstva. Sredstva je lakše prikupiti ako kažete da snimate kratki film, pa smo tako prikupili mala, ali ipak dovoljna sredstva s dviju strana i krenuli u snimanje filma. Od samog sam početka znala da želim snimiti dugometražni film, a kad smo kraću verziju pod naslovom Val d'or isporučili financijerima, mogli smo se posvetiti duljoj s kojom smo krenuli na festivale. Prva, vrlo uspješna, postaja na tom putu bio je program Panorama festivala u Berlinu gdje smo osvojili nagradu međunarodne udruge kritičara FIPRESCI.

Čuda prirode

Rade Šerbedžija mi je prvi pao na pamet za ulogu ribara Bepija. Moj se  producent bojao da Rade neće pristati no on me je nazvao već nakon nekoliko dana i prihvatio ulogu

razgovarao Janko Heidl

Kako ste se sjetili izabrati Radu Šerbedžiju za glavnu mušku ulogu?

Gledao sam ga u Prije kiše i zapamtio ga, a kad sam pisao scenarij za Shun Li i Pjesnika i shvatio da mi treba netko tko će tumačiti lik čovjeka iz Istre, Rade mi je prvi pao na pamet. Moj se  producent bojao da Rade neće pristati jer je izgradio holivudsku karijeru, no ipak smo mu poslali scenarij. Rade me je nazvao već nakon nekoliko dana, čim je pročitao scenarij, i pitao me odakle znam da je i on, osim što je glumac, i ribar i pjesnik. Naravno da to nisam znao. Uglavnom, Rade je prihvatio ulogu s velikim zadovoljstvom, izišao nam je u susret i, koliko mi je poznato – jer se ne bavim financijskim dijelom organizacije – pristao je nastupiti za vrlo malen honorar.

Pamtljiva francuska urbana drama Noćni izlazak sinoć je igrala na Kaštelu, a prije same projekcije publiku su pozdravili, a film predstavili redateljica Héléna Klotz i glumac Niels Schneider. Riječ je o prvim stranim gostima 59. festivala igranog filma u Puli, naravno, ne i posljednjima. Večeras će Kaštel posjetiti Andrea Segre redatelj talijanske drame Shun Li i Pjesnik, a prije francuske Osvete moći ćete upoznati dio filmske ekipe zaslužan za ovaj atraktivan triler. Osvetu će Kaštelu predstaviti redatelj Etienne Faure i glumci Lucien Guignard i Niels Schneider.

Naravno, to nisu svi ovogodišnji strani gosti 59. festivala igranog filma u Puli. Sutra navečer gledatelji će na Kaštelu moći upoznati producenta Rudolfa Biermanna i glumicu Ivanu Chylkovu, ljude zaslužne za film Savršeni dan. Odmah potom, prijeprojekcije filma Italija: Voli je ilinapusti kratak uvod sretnom spoju dokumentarnog i igranog dat će redateljski par Gustav Hofer i Luca Ragazzi.

Listi filmskih gostiju izvan Hrvatske treba dodati i članove ocjenjivačkog suda međunarodnog programa – Mirjanu Karanović, Milča Mančevskog i Metoda Peveca.

Stranih i domaćih filmskih gostiju će, naravno, biti još, a o njihovom dolasku ćemo vas pravovremeno obavijestiti.

Gostovanja 59. Festivala igranog filma u Puli započela su u Ljetnom kinu Tuškanac u Zagrebu, gdje se od 17. do 20. srpnja s početkom u 21,30 prikazuju filmovi iz Retrospektive Claudea Chabrola Inspektor Lavardin, Betty, Pakao i Cvijet zla, a od 24. srpnja do 2. kolovoza izbor iz Međunarodnog programa, u kojem će se naći filmovi Osveta, Drugi svijet, Sarkozy, Povratak u mladost, Shun Li i Pjesnik, Savršeni dani, Hotel Lux, Romeos,Italija: Voli je ili napusti i Noćni izlazak. Ulaznice za Ljetno kino Tuškanac po cijeni od 20 kuna u prodaji su i online. Program se odvija u sklopu Zagrebačkog kulturnog ljeta ZgKUL.

U Kinu Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu od 18. do 22. srpnja u 21 sat  Retrospektivi Claudea Chabrola bit će, uz četiri navedena filma, prikazan i Chabrolov debi Lijepi Serge, a potom slijedi posebna projekcija restaurirane Bitke za Alžir 23. srpnja te sedam filmova iz Međunarodnog programa (Italija: Voli je ili napusti, Osveta, Drugi svijet, Sarkozy, Povratak u mladost, Shun Li i Pjesnik te Savršeni dani), koji su na rasporedu od 24. do 30. srpnja.

U Kic art kinu od 25. do 29. srpnja, te Art kinu Grič u Zagrebu od 26. do 30. srpnja u 21 sat, moći će se pogledati po pet filmova iz Međunarodnog programa: Italija: Voli je ili napusti, Osveta, Drugi svijet, Sarkozy i Povratak u mladost.

Detaljan raspored za Zagreb s podacima iz svih filmova, fotografijama i foršpanima dostupan je na web stranici Festivala u rubrici festivalska gostovanja: retrospektiva Chabrol, Međunarodni program. 

U Ljetnom Art-kinu Croatia u Rijeci od 19. do 24. srpnja bit će prikazani flmovi: Povratak u mladost, Drugi svijet, Italija: Voli je ili napusti, Osveta, Sarkozy i Zbogom kraljice.

U Ljetnom kinu u Šibeniku u sklopu Šibenskog kulturnog ljeta bit će tijekom pet večeri, od 26. do 30. srpnja, predstavljeni novi hrvatski kratki igrani filmovi te dva filma iz Sekcije manjinskih koprodukcija. Program kratkih filmova moći će se vidjeti 8. i 9. kolovoza u Zadru u crkvi sv. Donata u sklopu festivala Zadar snova.

Posjetitelji Dubrovačkih ljetnih igara moći će od 27. do 29 srpnja u Ljetnom kinu Jadran ili Dvorana Visia vidjeti filmove Osveta, Zbogom kraljice iPakao te od 30. srpnja do 1. kolovoza vidjeti najbolje filmove u Nacionalnom programu: dobitnike nagrada publike, mladih filmofila i Velike zlatne Arene.

Letak s rasporedom svih gostovanja ukratko pogledajte u PDF izdanju.

U subotu, 14. srpnja 2012. godine nakon koncerta pod nazivom Sve u rocku otvoren je Međunarodni program 59. festivala filmom Zbogom kraljice Benoita Jacquota. 
Na otvaranju Međunarodnog programa publici su se obratiti ravnateljica Zdenka Višković-Vukić, umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković i francuski veleopslanik u Hrvatskoj Jerome Pasquier. Drugi film u večeri otvaranja bio je Drugi svijet (L'autre monde) Gillesa Marchanda. Istog dana u 18.00 filmom Inspektor Lavardin započela je retrospektiva Claudea Chabrola, dok je u 10.00 projekcijom filma Kapetan Mikula Mali započeo program matineja Pulice. 

Izložba “Ona i ja” Duška Marušića – Čičija, koja se održava u sklopu 59. festivala igranog filma u Puli otvorena je od petka, 13. srpnja 2012. godine.

Duško Marušić Čiči dugogodišnji je suradnik Festivala. Njegove fotografije koriste se već tri godine zaredom u vizualima službenih predplakata i plakata Festivala, a ukupno je autor fotografija za 12 festivalskih plakata. Inspiracija za predstojeću izložbu, upravo je aArena za vrijeme održavanja Festivala igranog filma pa stoga “Ona” u nazivu izložbe označava Arenu.

“Festival igranog filma u Puli je od samog početka, kad je po prvi put kao jednogodišnje dijete u pratnji svojih roditelja došao u dodir sa svijetom filma, bio nezaobilazan i važan dio u njegovu odrastanju, da bi godinama prerastao u profesionalni i umjetnički fotografski  izazov.  Njegova dinamičnost, kreativnost, osobine su koje ga potiču na otkrivanje i bilježenje uvijek novih lica filmske Arene. 36 godina profesionalno fotografira, bilježi sva festivalska događanja sačuvana u njegovom bogatom fotografskom filmskom arhivu. Autor je fotografija 12 festivalskih plakata. Fotografije Festivala igranog filma u Puli objavljivane su u mnogim važnim izdanjima, časopisima, novinama, knjigama u zemlji i inozemstvu.” (izvadak iz službene biografije Duška Marušića Čičija)

Izložba “Ona i ja” bit će otvorena od 13. srpnja do 08. kolovoza 2012. godine u Kinu Valli te se pozivaju svi zainteresiranu da besplatno razgledaju izložbu, koja otkriva sva lica moćne nam Arene za vrijeme trajanja Festivala.

59. festival igranog filma u Puli započinje za tek nešto više od tjedan dana. Kako bi Puljanke i Puljani te njihovi mnogobrojni gosti mogli lakše isplanirati vrijeme tijekom dva festivalska tjedna Festival je objavio raspored filmskih projekcija i svih popratnih događanja.

Radi lakšeg snalaženja Programsku knjižicu podijelili smo u dva dijela (1. tjedan i 2. tjedan) uz koje objavljujemo i preglednu tablicu filmskih projekcija. Dijelove programske knjižice možete preuzeti i klikom na gornje fotografije (1. tjedan, programska tablica, 2. tjedan).

Objavili smo i raspored press projekcija i konferencija.

Pročitajte više o filmovima iz Nacionalnog programa. 

Nakon jednotjednog razmatranja  prijava za volontiranje na ovogodišnjem Festivalu, izabrali smo volontere 59. Pule. Zaprimili smo velik broj prijava i nije bilo lako donijeti odluku. Onima koji svoje ime pročitaju u nastavku od srca čestitamo i veselimo se zajedničkom druženju. Oni koji se ne pronađu među odabranima, neka nam ne zamjere i neka se jave i dogodine jer mogućnost volontiranja uvijek postoji.

Volonteri 59. festivala igranog filma u Puli su (abecednim redom prezimena): Aleksandrija Ajduković, Anna Battistutta, Martina Božac, Karolina Bumbak, Sabina Brgles, Tomislav Brodarić, Mihaela Cenkovčan, Ivan Correyero, Maja Čuljak, Petra Emarcora, Tea Jelača, Sara Kancelar Juvan, Borna Karanušić, Nenad Milivojević, Maja Mirković, Katja Petrovski, Annabelle Učkar Marušić, Anja Šumberac i Anja Veselčić.

Na konferencijei za medije održanoj u četvrtak, 28. lipnja u kino dvorani hotela Park Plaza Histria Festival igranog filma u Puli notkrio svoje nove sadržajne adute, ali se i pohvalio vlastitim ruhom koje je nagrađeno prestižnom svjetskom dizajnerskom nagradom Red Dot.

Medijsku konferenciju otvorila je pozdravom i zahvalom sponzorima ravnateljica Festivala igranog filma u Puli Zdenka Višković-Vukić. Izbor Hotela Park Plaza Histria za održavanje konferencije nipošto nije slučajan jer je službena hotelska kuća Festivala Arenaturist. Velik broj filmskih i popratnih programa ovogodišnjeg, 59. po redu Festivala igranog filma u Puli ne bi bio moguć bez brojnih sponzora, stoga je ravnateljica Višković-Vukić riječi zahvale uputila ekskluzivnom sponzoru popratnog programa Regional Expressu, te tvrtki Puljanka, koja će se za vrijeme Festivala brinuti za marendu svih polaznika Pustolovnog laboratorija profesora Baltazara i svih festivalskih volontera.

Tanja Miličić, voditeljica filmske produkcije i Kina Valli potom je predstavila ovogodišnji dječji program koji se tradicionalno sastoji od nekoliko programa. Pulica (matineje za djecu), PoPularne Pulice, Pustolovnog laboratorija profesora Baltazara i programa Crtići na Portarati.

Vizualni identitet 59. festivala igranog filma u Puli osim što je pokupio brojne simpatije na domaćem terenu, jednako uspješno posluje i izvan Hrvatske. Na konferenciji su gostovali Sean Poropat i Jelena Šimunović iz Studia Sonda, tvrtke koja je dobitnik dviju vrijednih nagrada za dizajn: “Red dot communication design” za plakate kojima se promovira novi identitet Festivala igranog filma u Puli“ te Red dot communication design – best of bests” za najnoviji plakat Festivala rabljenih knjiga Booktiga 2012.

Festival igranog filma u Puli pozvat će u lipnju sve zainteresirane u dobi od 18 do 29 godina da se do 11. srpnja 2012. prijave u Žiri mladih filmofila slanjem ispunjene prijavnice na adresu produkcija@pulafilmfestival.hr.

Članovi Žirija, koji se formira po šesti put u povijesti Festivala, imaju zadatak gledanja svih filmova nacionalnog i(li) međunarodnog natjecateljskog programa, njihovog ocjenjivanja, sudjelovanja u anketama i diskusiji o viđenim ostvarenjima. Zadaci sa sobom nose i prava, a pravo Žirija mladih filmofila je dodjela vlastite neovisne nagrade na samom kraju Festivala.

Pročitajte više o Žiriju mladih filmofila.

Na ovogodišnji doFuraj svoj film, 9. natječaj za najbolji kratki amaterski film, koji se odvija u sklopu popratnih programa Festivala igranog filma u Puli prijavilo se velik broj filmova koji se natječu za najbolji film (ili najbolja ideja) po glasovima žirija i najbolji film po glasovima publike.

Stručni žiri koji će odlučivati o najboljem filmu čine: glavni urednik portala Ravno do dna i novinar emisije Ružiona (HRT) Zoran Stajčić, filmski kritičar i novinar dnevnih novina Slobodna Dalmacija Jakov Kosanović te multimedijalni umjetnik Matija Debeljuh.

Pogledajte filmove i do 1. srpnja glasajte online za svoje favorite.

Međunarodni program 59. Festivala igranog filma u Puli, koji se održava od 14. do 28. srpnja na Kaštelu, u Kinu Valli i Areni, započet će filmom otvaranja ovogodišnjeg Berlinalea Zbogom kraljice (Les adieux à la reine) Benoita Jacquota, a bit će zatvoren filmom dobitnikom Zlatne palme ovogodišnjeg Festivala u Cannesu – Ljubav (Amour) Michaela Hanekea. U međunarodnoj selekciji, koja se sastoji od programa Europolis i programa Zemlja prijatelj, u izboru umjetničkog ravnatelja Zlatka Vidačkovića bit će prikazano 18 ostvarenja odabranih s najvećih svjetskih festivala u Cannesu, Veneciji, Berlinu i Rimu, a sve projekcije bit će hrvatske premijere. Realizaciju programa pomogli su Francuski institut i Talijanski institut za kulturu u Zagrebu. Odabrani filmovi iz Međunarodnog programa gostovat će u Art-kinu Croatia u Rijeci, na Dubrovačkim ljetnim igrama i u zagrebačkim art-kinima Metropolis, Grič i KIC te ljetnom kinu Tuškanac.

Francuska – zemlja prijatelj

Zemlja prijatelj ovogodišnjeg Festivala je Francuska, a osim Jacquotova filma s Diane Kruger u ulozi Marije Antoanete, bit će prikazano još 6 francuskih filmova: kriminalistička drama Snjegovi Kilimandžara (Les neiges du Kilimandjaro) Roberta Guédiguiana, humorna drama Sarkozy (La conquete) Xaviera Durringera, kriminalistička drama Žena iz Petog okruga (La femme du Vème) Pawela Pawlikowskog (s Ethanom Hawkeom i Kristin Scott Thomas u glavnim ulogama), drama Noćni izlazak (L'Age atomique) Helene Klotz (koji je osvojio nagradu FIPRESCI-ja (međunarodne kritike) u programu Panorama Berlinalea), triler Drugi svijet (L'autre monde) Gillesa Marchanda i ljubavni triler Osveta (Desordres) Etiennea Faurea. Bit će prikazana i belgijsko-francuska koprodukcija Povratak u mladost (Quartier lointain) redatelja Sama Garbarskog.
Pogledajte foršpane filmova iz programa Francuska – zemlja prijatelj.

Europolis: od Italije, Velike Britanije i Njemačke do Češke i Mađarske

U programu Europolis Italija će biti zastupljena s tri filma: dramom Shun Li i Pjesnik (Io sono Li) Andree Segrea, u kojoj glavnu mušku ulogu igra Rade Šerbedžija, dramom Ovo mora biti pravo mjesto (This Must be the Place) Paola Sorrentina sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi te filmom Italija, voli je ili napusti (Italy, love it or leave it) redateljskog para Luca Ragazzi – Gustav Hofer. Njemačku kinematografiju predstavlja komedija Hotel Lux Leandera Haußmanna i transrodna ljubavna drama Romeos Sabine Bernardi.

Od britanskih filmova tu je ratna drama Koriolan (Coriolanus), redateljski debi Ralpha Fiennesa, koji će biti prikazan u Areni, te kriminalistički Noćni ubojica (I, Anna) sa Charlotte Rampling, a u režiji njezina sina Barnabyja Southcombea. Od istočnoeuropskih filmova tu su drama Vrata (The Door) mađarskog velikana Istvana Szaboa s Helen Mirren te češka romantična komedija Savršeni dani (I ženy mají své dny) Alice Nellis. Posebnu projekciju imat će restaurirani klasik Gilla Pontecorva Bitka za Alžir (La battaglia di Algeri, 1966).
Pogledajte foršpane filmova iz programa Europolis.

Projekcijama svojih filmova prisustvovat će talijanski redatelj Andrea Segre (Shun Li i Pjesnik), češki producent Rudolf Biermann i glumica Ivana Chylkova (Savršeni dani), talijanski redatelji Gustav Hofer i Luca Ragazzi (Italija, voli je ili napusti), kanadsko-francuski glumac Niels Schneider (Noćni izlazak, Osveta) te francuski redatelj Etienne Faure i glumac Lucien Guignard (Osveta). O nagradama u Međunarodnom programu odlučivat će žiri, koji će sačinjavati redatelj Milčo Mančevski, glumica Mirjana Karanović te redatelj i glumac Metod Pevec.

Pročitajte više o filmovima iz međunarodnog programa.

U sklopu suradnje s Francuskom – zemljom prijateljem Festivala ovogodišnja retrospektiva posvećena je Claudeu Chabrolu, i to s naslovima koji nisu bili prikazivani na recentnim retrospektivama:
Inspektor Lavardin (Inspecteur Lavardin) iz 1986, Betty iz 1992,
Pakao (L' enfer) iz 1994,
Cvijet zla (La fleur du mal) iz 2001.
te Chabrolov debi Lijepi Serge (Le beau Serge) iz 1959. Realizaciju programa pomogao je Francuski institut u Zagrebu.

Claude Chabrol (1930.-2010.) dobitnik je Zlatne Arene za najbolji film u Međunarodnom programu 55. Festivala za kriminalističku komediju Dvostruka ljubav (La Fille coupée en deux).

U ocjenjivački sud Nacionalnog programa, koji će se održati od 21. do 28. srpnja 2012., imenovani su doajen filmske kritike Tomislav Kurelec (zamijenio filmologa Hrvoja Turkovića), redatelj Dalibor Matanić, scenarist Ante Tomić, glumica Nina Violić i snimatelj Vanja Černjul. U ocjenjivački sud Međunarodnog programa, koji će se održati od 14. do 28. srpnja 2012. godine, imenovani su redatelj Milčo Mančevski, glumica Mirjana Karanović te redatelj i glumac Metod Pevec.

Festival igranog filma u Puli 1. svibnja zatvorio je poziv za prijave za Glavnu sekciju i Sekciju manjinskih koprodukcija Nacionalnog programa igranog filma, dok su za Program hrvatskog kratkog igranog filma i program Filmovi u nastanku rokovi prijave produženi do 15. lipnja 2012
U program Filmovi u nastanku (Work in progress) mogu se prijaviti dugometražni igrani filmovi u nastanku za koje se planira da će do 60. festivala igranog filma u Puli 2013. imati dovršenu kopiju, a koji će do ovogodišnjeg Festivala imati pripremljen neki filmski materijal (inserte iz filma, foršpan ili snimke proba).
U Program hrvatskog kratkog igranog filma mogu se prijaviti hrvatski kratkometražni i srednjemetražni igrani filmovi kraći od 70 minuta. Na slijedećim linkovima nalaze se prijavnice za program Filmovi u nastanku i Program hrvatskog kratkog igranog filma.

Na današnjoj konferenciji za medije održanoj u maloj dvorani Kina Valli predstavljen je novi vizualni identitet Festivala igranog filma u Puli te novosti ovogodišnje radionice Pulske filmske tvornice i natječaja doFuraj svoj film u sklopu popratnih programa Festivala. Prisutnima su se obratili ravnateljica Zdenka Višković-Vukić i producentica Tanja Miličić, koje su predstavile neke od novosti 59. Pule, te Sean Poropat i Jelena Šimunović – predstavnici tvrtke Studio Sonda d.o.o. – zaduženi za kreativni dio vizualnog identiteta Festivala.

Redizajniran vizualni identitet Festivala igranog filma u Puli

Ususret 60. obljetnici uprava je odlučila intenzivirati vizualne komunikacije te redizajnirati vizualni identitet kako bi se zaokružio ostvareni prosperitet Festivala te istaknula vizija njegove budućnosti. Vođeni idejom o važnosti za budućnost hrvatske filmske umjetnosti te jačanja pripadnosti publici, kao jednom od glavnih generatora i motivatora same opstojnosti Festivala kroz zavidan niz godina, u suradnji s renomiranim kreativnim timom Studija Sonda  osmišljene su glavne postavke identiteta.

U skladu s tradicijom, specifičnošću lokacije i činjenicom da se Festival odvija pod vedrim nebom, kreativni tim koji je radio na razvoju identiteta smatrao je važnim iskoristiti i primijeniti upravo navedene prednosti u oblikovanju identiteta. Stoga simbol zvijezde, sjaja, čini osnovnu postavku identiteta koji čini prirodnu poveznicu filmskih večeri i Arene.

Kroz daljnju primjenu zadanih vizualnih postavki, sjaj s neba iznad Arene projicira se na publiku i sudionike, integrirajući ih u Festival koji bez njih zapravo ne može sjati punim sjajem. „Sjaj zvjezdanog neba stapa se s publikom, čineći nedjeljivu zajednicu i time sve što svijetli zapravo postaje dio identiteta, pa tako i posjetitelji koji zapravo sudjeluju u stvaranju imidža Festivala.“ – objasnila je Jelena Šimunović, kreativna direktorica Studija Sonda.

U razradi identiteta korišten je minimalistički stiliziran simbol koji zapravo pojednostavljuje i predstavlja zvijezdu kroz točku kao osnovnu likovnu i optičku vrijednost. „Jednostavnost točke kao ključnog grafičkog elementa omogućuje veliku primjenjivost u daljnjem razvijanju vizuala, a pritom se nizanjem elemenata dobiva nedvojben efekt zvjezdanog neba u kojem točke postaju blještave iluminacije.“ – istaknuo je Sean Poropat, kreativni direktor Studia Sonda pojašnjavajući grafičke elemente prezentiranog identiteta.

Za ovogodišnju kampanju 59. festivala u iscrtavanju identiteta korištena je realna konstelacija zvijezda kakva će biti na dan 21. srpnja 2012. godine preuzeta s aplikacije Your Sky. Na taj način posjetitelji će imati priliku mjesecima se radovati zvjezdanom nebu kakvo će uistinu i biti na dan otvaranja Nacionalnog programa Festivala.

Povodom novoga vizualnog iskoraka ravnateljica Festivala Zdenka Višković-Vukić izjavila je: „S veseljem vam predstavljamo novi identitet Festivala. Prisjetimo se, 2007. započeli smo sa sloganom Dobri duh Festivala, potom slijedi Film pod kožom, da bi Film pod zvijezdama zaokružio našu namjeru i postao odraz ne samo filma i zvijezda na filmu, već i naš univerzalni simbol koji u kojem svoj odraz nalazi zvjezdano nebo, Arena kao univerzalna zvijezda, ponaosob svaki festivalski  posjetitelj i na kraju Pula koja  petnaest dana iskri  zvjezdanom prašinom. “

Uzbudljivi popratni program 59. Pule

Producentica Festivala Tanja Miličić predstavila je dio ovogodišnjih popratnih programa Festivala. Radionica izrade filma pod nazivom Pulska filmska tvornica, koja se organizira u suradnji s udrugom Pulska filmska tvornica, osmu godinu za redom omogućava desetorici polaznika da steknu znanja iz svih faza stvaranja filma te realiziraju svoj kratkometražni film. Kao prethodne, i ovogodišnja radionica se sastoji od dva dijela: izrade scenarija, redateljskog koncepta i plana snimanja te izrade filma što uključuje snimanje, montažu te postprodukciju slike i zvuka. Prvi dio radionice održat će se od 18. do 22. svibnja pod vodstvom redatelja i pedagoga Darija Juričana, a cilj joj je od pristiglih ideja scenaristički, redateljski i produkcijski zaokružiti buduće filmove. Drugi dio radionice, koji se tiče same izrade i postprodukcije filma, održat će se od 27. svibnja do 1. srpnja i vodit će ga stručni tim koji čine snimatelj Kristijan Burlović, montažer Ivan Štifanić i voditelj produkcije Marko Zdravković-Kunac. S današnjim danom završile su prijave za radionicu.

Revija kratkog amaterskog filma doFuraj svoj film devetu se godinu zaredom odvija u sklopu popratnih programa Festivala. Natječaj je otvoren do 1. lipnja 2012. godine, a prijavljeni filmovi bit će prikazani u sklopu 59. Pule. Na natječaj se mogu prijaviti autori s uratkom u trajanju do 1 minute u .avi formatu. Film može i ne mora biti montiran, a jedan autor može sudjelovati s najviše dva filmska uratka.

Filmovi uvršteni u natjecateljski program natječu se u sljedećim kategorijama:
- najbolji film (ili najbolja ideja) po glasovima žirija (odluku donosi žiri sastavljen od strane organizatora)
- najbolji film po glasovima publike (odluku donose posjetitelji max.tportal.hr online glasovanjem od 15. lipnja do 1. srpnja).

Nagrada za najbolji film po odluci stručnog žirija, koju dodjeljuje T-Com kao partner Festivala, uručit će se na Svečanoj dodjeli nagrada u Areni, 28. srpnja 2012.