Žena – film za ubijanje vremena
The Wife je filmska adaptacija romana koja govori o jednoj od najaktualnijih tema današnjice – položaju žene u kući i u društvu. Da nije ove teme i dobre glumačke postavke na čelu s Glenn Close, šanse da bi ova drama s elementima komedije ikada uspjela privući pažnju koju je privukla, ravne su nuli.
Joan (Glenn Close) je udana za proslavljenog pisca Joea Castelmana (Jonathan Pryce) koji na samom početku filma saznaje da je dobio Nobelovu nagradu. Ona je njegova desna ruka i njena uloga u obitelji je tipično tradicionalna: nije dovoljno što je majka svojoj djeci, već se ponekad tako ophodi i prema suprugu. Sprema mu tablete, navija budilicu i podsjeća ga da se obriše kad se zamusa tijekom ručka.
No, njihov odnos je istovremeno izuzetno prisan i prijateljski. Joe odaje počast supruzi gdjegod se našao i uporno potencira da je ona njegov glavni nepresušni izvor kreativnosti, iako ona tome, baš kao ni njegovim aferama, ne pridaje mnogo značaja. U prvom dijelu filma, Joan je mirna i staložena žena sa stavom, koja vrijedno izvršava svoje obiteljske zadatke i najmanje na svijetu želi da je netko zbog toga smatra žrtvom. Ali, kako film odmiče, vidimo da ni ona sama u to nije sasvim sigurna.
S vremena na vrijeme se u filmu prikazuju scene iz pedesetih i šezdesetih godina, kada je Joan bila studentica, a Joe njen profesor književnosti koji je u tom momentu već imao obitelj. Zahvaljujući ovim flashbackovima, saznajemo kako je njihov sadašnji odnos izgrađen i kako je uopće došlo do toga da Joan, koja je također imala talent za pisanje, ipak odustane od sna da postane književnica. Ona je zapravo vrlo rano, ušavši u književne krugove, uvidjela kakva su uvjerenja o ženskoj književnosti utemeljena u spisateljskom svijetu. Tu nailazimo i na prilično banalnu scenu u izdavačkoj kući gdje je Joan radila kao sekretarica – par muškaraca koji samo odjednom, ni iz čega, karakteriziraju pročitane romane kao „nježne, jer su ih napisale žene“. Čini se kao da prilikom istraživanja statusa žena u ovoj društvenoj sferi redatelj nije otišao dalje od čitanja senzacionalističkih tekstova na internet portalima.
Glavna junakinja je dosta misteriozna i konfuzna i to je ono što se ispostavlja kao potencijal ovog filmskog ostvarenja, jer Joan ni u jednom momentu nije sigurna da li želi da se njena pozicija u domu i društvu promijeni. Može se otvoriti prostor sasvim legitimnom pitanju: da li su naše želje naše ili želimo ono što se od nas očekuje da želimo? Međutim, autori se nisu usudili otići toliko daleko i prije će biti da su Joaninom izgubljenošću i zagonetnošću održavali film neizvjesnim. Joe je stavljen u ulogu tlačitelja koji i sebe i druge uvjerava da ono što on radi nije ništa loše, a suprugina zbunjenost ide u prilog njenog statusa potlačene koja ni ne zna da je potlačena. Zbog svega toga priča ostaje samo mainstream i pomalo plastičan prikaz represije koja se vrši nad ženama.
Kadrovi, dijalozi, likovi – sve je već poznato. Proslavljeni pisac s povećanim egom i libidom, njegov potencijalni biograf u funkciji klasičnog američkog detektiva koji samo želi da istina izađe na vidjelo, mlada djevojka koja se divi piščevom radu i istovremeno želi da spava s njim, sin – pisac u usponu koji očajnički traži očevo odobrenje. Scenarij ne dopušta razvijanje nijednom drugom liku osim Joaninom, što je i očekivano, s obzirom na to da su svi ovi likovi već viđeni i nema potrebe da ih ponovo upoznajemo.
Propusta u samom toku radnje nema, ali nema ni kreativnosti, jer je u pitanju tipičan holivudski razvoj događaja, dok se humor pojavljuje točno onda kada bi trebalo, kako film ne bi postao previše ozbiljan. U ponekim situacijama upravo humor spušta priču na zemlju, podsjećajući nas da ništa nije ni crno ni bijelo, da brak Joeа i Joan nije ni loš ni dobar, ali opet, izgleda da mu to nije primarna svrha, već da se prvenstveno tu nalazi u službi zabavljanja publike.
The Wife je sredstvo za ubijanje vremena i stoga se može reći da je ispunio svoj cilj: držanje pažnje prosječnog gledatelja čitavih 99 minuta. Ali, oslanjanje na dobre glumce, popularne teme i neoriginalnost koja gotovo iritira – sve su to stvari koje mu stoje na putu svrstavanja u kategoriju dobrih filmova i neka tako i ostane.
Dunja Grubor
Ja sam vjeran, ti si nevjerna - tko definira vjernost?
Drugi dugometražni film poznatog glumca Louisa Garrela, Vjeran čovjek je romantična drama s elementima komedije koja nam dočarava komplikacije koje nerijetko izazivamo u odnosima s ljudima oko nas. Prikazujući peripetije (ne)svakodnevnog života, Garrel je uspio zakomplicirati i vlastiti film, stoga smo duplo zbunjeni – što svojim, što postupcima likova na filmskom platnu.
S Eiffelovim tornjem u prvom kadru, redatelj ne samo da smješta radnju u Pariz, već i jasno daje do znanja kakav ćemo film gledati – tipičan francuski. Priča započinje u jednostavnom ambijentu i sporom tempu koji na trenutak uzdrmava nesvakidašnja situacija: glavni junak Abel (koji tumači sam Garrel) saznaje od svoje djevojke Marienne (Laetitia Casta) da je trudna, ali ne s njim, već s njegovim najboljim prijateljem Paulom. Radnja filma se ubrzo premješta na skoro deceniju kasnije, kada Abel, saznavši da je Paul umro, pokušava vratiti Marienne. Na putu mu stoji njen sin, Joseph (Joseph Engel), koji ga između ostalog „upozorava“ da je mama ta koja je ubila tatu. U međuvremenu upoznajemo i Evu (Lily – Rose Depp), Paulovu mlađu sestru, koja je cijeli život zaljubljena u Abela i smatra da je konačno došlo vrijeme kada je on više neće gledati kao djevojčicu. Izjavljuje mu ljubav i objavljuje rat Marienne i stvari se tek tada počinju zapetljavati.
Ono što prvo upada u oko jest lakoća s kojom likovi priopćavaju i najšokantnije informacije jedni drugima. Njihova komunikacija je toliko direktna i otvorena da nas neće prestati šokirati čak i kada pomislimo da smo se na nju navikli. Zaista, to je komunikacija koje u realnom svijetu nema i kakvu svi priželjkujemo, ali Garrelovi junaci, bez obzira na neposrednost međusobnog sporazumijevanja, i dalje žive neizvjesnim životima. Na ovaj način, redatelj nas premješta u svijet u kojem konkretan dijalog ne donosi ništa konkretno i postavlja pitanje: da li je komunikacija, prije svega verbalna, zaista najbitnija, kao što nas danas uče da jest? Dijalozi su nekad kratki, a nekad toliko eskaliraju da podsjećaju na stvarne, beskrajne i besciljne rasprave koje obilježavaju naše živote. Stoga se može reći da se publika u filmu može susresti s dvije vrste situacija: one koje su joj poznate i s kojima se susreće svakodnevno i one kroz koje, vjerojatno, nikada neće proći. Istina, i jednih i drugih ima previše da bi gledatelj razumio i složio se sa svim što mu film nudi.
Redatelj u svom ostvarenju koristi voice–over, što nije baš razumljiv izbor, s obzirom na to da se iz samih scena često može zaključiti što se događa i kako se likovi osjećaju. Zanimljivo je da je film najvećim dijelom snimljen tako da teško možemo povjerovati da se radnja događa u sadašnjosti. Boje i muzika odišu nostalgijom, tempo je spor, zbog čega užasno podsjeća na neke filmove novog vala. Jedini trenuci koji nas vraćaju u 21. vijek jesu kada Abela vidimo za kompjuterom. Poneki kontrast filmu daje svježinu: kada glavni lik, nakon Paulove sahrane, kaže Marienne da ga nazove - u sljedećem trenu vidimo nju u spavaćoj sobi kako plače, dok u pozadini odzvanja govorna pošta Paulovog telefona.
Ono što je posebno interesantno jest da su djeca ta koja u više navrata gestikulacijama pokušavaju usmjeriti odrasle, prije svega Abela. Kada naručuje hranu u restoranu – djevojčica je ta koja mu kimanjem glave pokušava reći koje jelo je dobro, a koje ne; kada mu Marienne donosi čaj – Joseph mu kimanjem glave poručuje da ga ne pije. U spomenutoj sceni u restoranu, djevojčica odmahuje glavom na sve Abelove prijedloge, a potvrdno kima na Mariennin izbor. To je baš ono što i sam Abel radi – konstantno stavlja svoju sudbinu u Mariennine ruke, smatrajući da ona sve zna najbolje. Osnovni problem glavnog junaka upravo i je što previše sluša druge ljude. On nema formirano „ja“ – jedini način da se objasni njegov povratak nevjernoj ženi je da mu je potreban neko da ga vodi, kao da je dijete. Scena koja najbolje opisuje njihov odnos je kada Abel, pred sam kraj filma, trči po skupštini i poklizne se - kamera tada prikazuje njene visoke potpetice pokraj njegovog lica koje je zalijepljeno o pod. Rastrgan između onoga što žele Marienne, Joseph i Eva, on ponekad razmišlja o svojim željama, ali nikad ništa ne poduzima da te želje ostvari. Stoji u mjestu i čeka da ga drugi pomaknu. Koliko god se prepuštao i popuštao ženama, puštao da s njim rade što hoće, i dalje se ne čini da je sposoban da ih razumije i da s njima živi skladan život.
Zvijezda filma i njegova najzagonentnija ličnost je svakako mali Joseph, koji uslijed svoje pretjerane vezanosti za majku, ali i nerazumijevanja postupaka odraslih, radi čudne stvari, poput potajnog snimanja Abela i Marienne. Kao što smo već rekli, on Abelu govori da je Marienne ubila Paula. Kako ćemo dalje vidjeti, to je zbog toga što želi svoju majku samo za sebe. No, kada saznamo da dječak obožava misterije i da pogađa tko su ubojice u filmovima lakše nego bilo tko drugi, u nama se zaista budi sumnja da njegove priče o ubojstvu oca nisu samo dječja šala. Joseph redovno odlazi u policijsku stanicu i priča sa zaposlenima; u jednoj sceni donosi vino, sjeda pored majke i ispija ga. Kakvoća njegovog psihičkog stanja je upitna i njegov lik je taj koji udaljava film od tipične romanse.
Žene u filmu su prave manipulatorice, koje konstantno iniciraju probleme. Lily – Rose Depp tumači Evu, koja se apsolutno ne uklapa u cjelokupnu atmosferu filma. Jedino povišenje tona i nabijanje nervoze koje možemo doživjeti dolazi upravo od nje. Ona svojim nastupom nerijetko iritira, za razliku od ostalih likova koji suštinski ne mogu uzdrmati gledatelja. Eva je klinka koja tvrdi da je odrasla, ali daljim tokom filma vidimo da to baš i nije tako. Vjerna je Abelu čitav svoj život (čak i tijekom seksa s drugim muškarcima, morala je zamišljati njega kako bi doživjela vrhunac, i to je za nju dokaz njene vjernosti). Želi da ga konačno ima po svaku cijenu, ali to pokušava postići na nezreo način – kenjkanjem i plakanjem, baš kao dijete koje uvjerava roditelje da joj kupe igračku. Međutim, ona u sebi posjeduje snagu za donošenje odluka, za razliku od Abela, i ona je ta koja prekida njihovu vezu. Čista, vjerna i emotivna Eva koja se prvobitno može usporediti s biblijskom Madonom, kroz film odrasta, mijenja se i iznevjeruje Abela (poput Adamove Eve) baš kao i njena suparnica – Marienne – koja joj je u početku bila sušta suprotnost. Lik Marienne je formiran po uzoru na femme fatale. Biblija bi je okarakterizirala kao „grimiznu ženu“ ili „scarlet woman“. U davna vremena, tekućina koja je korištena za dobivanje grimizne boje dolazila je od osušenih tijela posebne vrste insekata, i to isključivo od ženki. Grimizna je bila najčvršća boja koja se teško skidala s tkanine (baš kao što Abel teško tjera Marienne iz svog života). Crimson i scarlet su riječi koje su se kroz povijest koristile kao sinonimi za označavanje ove boje, a scarlet woman je mračna, misteriozna, grešna žena (prije svega seksualno promiskuitetna), prekrivena zavaravajućom raskošju (ljepotom). Film preispituje žensko ponašanje i oslikava nepovjerenje jednog spola prema drugom (podsjetimo se da Joseph misli da mu je majka ubila oca zato što ju je zatekao s drugim muškarcem). Stoga, iako nama Abel ostavlja utisak čovjeka koji je previše nejak da bi bio u stanju da ostane vjeran, on je u svojim očima vjeran čovjek, jer se konstantno uspoređuje sa ženama oko sebe koje smatra nevjernima.
Pred sam kraj filma saznajemo da Marienne zapravo ne zna ko je Josephov otac. S obzirom na to da je bila u paralelnim vezama, trebala je napraviti test očinstva, što nije učinila. Ona priznaje Abelu da je bacanjem novčića odlučila kojem muškarcu će pripasti njeno dijete i ona sama. To pokreće lavinu događaja, jer je Joseph prisluškivao ovaj razgovor. Dječak je taj koji prouzrokuje Evin i Abelov raskid i samim tim Abelovo i Mariennino pomirenje. Međutim, ovo se u filmu ne prikazuje u potpunosti jasno, zbog čega nas kraj ostavlja u konfuziji.
Garrelov Vjeran čovjek je duhovito filmsko ostvarenje s hiljadu skrivenih značenja i poruka koje analizira veze i očekivanja koja imamo od sebe i drugih. Pokazujući koliko su neke stvari u životu relativne, kao na primjer vjernost, pravi pomutnju u našim glavama. Mana ovog filma je što se događa previše stvari u vrlo kratkom vremenskom periodu (75 minuta), i ponekad se čini da su one na silu i lažno natrpane samo da bi film dobio na dinamičnosti. Da li je preveliki broj zapleta i raspleta opravdan, ne možemo tvrditi sa sigurnošću. No, nadamo se da će Louis Garrel nastaviti svoju redateljsku karijeru i kroz neko vrijeme pronaći još bolji način da nam pokaže kakav sve nered iza sebe ostavljamo u životima nas i naših najdražih.
Dunja Grubor
Bog (ne) postoji, njeno ime (ni)je Petrunija
Kad je ekipa filma Bog postoji, njeno ime je Petrunija, na čelu s Teonom Strugar Mitevskom, lokalnim crkvenim vlastima poslala prijedlog za suradnju, odbili su ih riječima: „Bog postoji i Bog nije žena“. Ne mareći mnogo za (ne)spremnost makedonskog, ali i ostalih balkanskih naroda za ovakav film – redateljica je u stvaranje dugometražne igrane drame uplovila s jasnim ciljem: iskritizirati poredak u kojem živimo. Bez obzira na to što se radi o djelu čija je primarna svrha slanje jake društvene poruke, ono se bez sumnje i prema drugim kriterijima može okarakterizirati kao kvalitetno.
Bog postoji, njeno ime je Petrunija inspiriran je istinitim događajem, a dešava se u suvremenoj Sjevernoj Makedoniji, u gradu Štipu, gdje postoji običaj da svećenik na blagdan Bogojavljenja (19. siječnja) u rijeku baci križ za kojim plivaju muškarci. Onoga tko uhvati časni križ, sreća će pratiti cijele predstojeće godine. Međutim, kada jedne godine s križem u ruci iz rijeke izađe žena (Zorica Nuševa), dolazi do skandala u koji bivaju upleteni policija, Crkva, novinarka koja izvještava o događaju, kao i lokalni muškarci koji tvrde da je Petrunija lopov.
Petrunija, diplomirana povjesničarka koja živi s roditeljima, ima 32 godine i ni dana radnog staža, a uz to je još uvijek i djevica. Na samom početku filma vidimo njen intervju za posao tajnice u tvornici tekstila, koji prolazi i više nego ponižavajuće: direktor je pipka po intimnim dijelovima tijela. Zanimljivo je da se Petrunija tome ne opire, iz više razloga – s jedne strane, muškarci je rijetko doživljavaju na seksualan način, a s druge, želi dobiti posao. Na kraju ga ne dobiva, što zbog svog izgleda, što zbog toga što je bez radnog iskustva. Ona govori da je teško zaposliti se u njenoj struci, na što joj direktor odgovara: „Mogla si raditi nešto drugo“. Ovo je bitan moment za karakterizaciju Petrunijinog lika, jer valja razumjeti da je iz nje život isisan na više razina. Njenu ličnost formiraju muškarci koji ne da je ne primjećuju, nego se na nju gade, poslodavci koji je ne zapošljavaju i majka koja je omalovažava.
Mi smo proizvod svega onoga što se oko nas događa i ovaj film pokazuje kako atmosfera u društvu utječe na jedan mladi život. „Mogla si raditi nešto drugo“ je rečenica koja nas podsjeća da se Petrunija izležava do podneva i da joj mama donosi prženice u krevet. Država za to nije kriva. No, koliki put običan pojedinac mora prijeći da bi ga sustav konačno smatrao vrijednim? Koliku energiju na tom putu treba potrošiti? Ostaje li išta od njega, poslije svega toga?
Kroz film vidimo da Petrunija nije imala nikakav poseban razlog zbog kojeg je skočila u rijeku. Sam križ joj ne znači mnogo, jer njena religioznost nije na visokom nivou. Ali, kada joj ga oni oko nje (počevši od majke pa sve do zapovjednika policije) počnu otimati, on postaje dokaz njene vrijednosti, one koju joj ti isti ljudi stalno osporavaju. Petrunija se prvi put u životu sama za nešto izborila i ne namjerava popustiti u svojoj namjeri . Policija je zbog krađe križa privodi u stanicu. Ovdje se otvoreno govori o nepoštovanju načela sekularnosti, što vidimo u više navrata kada Petrunija pita policijske službenike zbog čega je u policiji ako je prekršila crkvena pravila.
Sva ova dešavanja prati novinarka Slavica (Labina Mitevska) sa svojim kamermanom. Veliki broj kadrova u kojima je ona u prvom planu snimani su iz ruke, kako bi izgledalo kao da se zaista snima prilog za televiziju. Ponekad su čak snimljeni kao da je kamera slučajno ostala upaljena dok Slavica razgovara s prolaznicima o izjavi koju će dati. Ovakvo poigravanje s kamerom je zanimljivo, ali s vremena na vrijeme stječe se dojam da se novinarka direktno obraća gledateljima i da je tu kako bi nas podsjetila na bit filma, stavljajući uporno cijelu priču u kontekst diskriminacije nad ženama.
Redateljica deprimirajućom estetikom uspijeva vjerodostojno prikazati cjelokupnu situaciju u Sjevernoj Makedoniji kroz sivkaste boje, stari i ofucani namještaj, zimu i snijeg. U filmu se na različite načine provlači tema nezaposlenosti i loše ekonomske situacije u kojoj se država nalazi (npr. kad zapovjednik pita zašto su u policijskoj stanici pogašena svjetla usred noći, službenik kaže da štede struju). Naglašavanje bijede i siromaštva bitno je iz još jednog razloga: problem tko smije a tko ne smije plivati za križem na Bogojavljenje u neku je ruku ekskluzivne prirode. Mitevska pokušava objasniti koliko su ekonomska (ne)moć i nejednakost u društvu međusobno povezani, jer tek kad pojedinac bude živio u miru i blagostanju, izvan straha za vlastitu egzistenciju, tek tada će se tada u žiži javnosti moći naći tema poput ove. Iz tog razloga i novinarku Slavicu u jednom momentu njen kamerman, koji diže ruke od cijele priče, napušta i odlazi u Skoplje.
Prikaz krda muškaraca koji se bore za križ bitna je karika filma. Autori su uspeli dočarati o kakvim je likovima riječ – visoki, jaki i istetovirani, došli su na rijeku ne zbog crkvenog običaja nego da bi demonstrirali svoju muškost (i sama Petrunija kaže da je njeno skakanje u vodu bio čisto životinjski čin). To nam pomaže ući u samu srž ovakvog običaja: ima li on ikakve veze s poticanjem duhovnosti kod vjernika ili je puko odmjeravanje snaga među mužjacima?
Izuzetno promišljen humor smanjuje tenziju kojom film odiše. Za to je prije svega zaslužna Violeta Šapkovska, koja tumači lik zvocave majke s kojom Petrunija nema baš bajan odnos. Filmu bi se moglo zamjeriti što su svi likovi osim glavne junakinje slabo razrađeni i čini se da se uklapaju u neke tipične stereotipe (čangrizava majka, popustljiv otac, žustra novinarka itd.) No, u ovom slučaju, to zaista nije veliki minus.
Ovo djelo koprodukcije Sjeverne Makedonije, Hrvatske, Slovenije, Belgije i Francuske natjerat će vas da postavite pitanja na koja možda nećete odmah moći naći odgovore, ali kao što to obično biva, poanta je u pitanjima a ne u odgovorima. U optimalnoj minutaži, autori su uspjeli na izuzetno jednostavan i dovoljno temeljan način prikazati apsurde sustava koji svakodnevno remeti naše živote.
Bog ne mora biti Petrunija, niti bilo koja druga žena, on čak ne mora ni postojati, jer sve ovo, na kraju krajeva, nema nikakve veze s njim. Ima veze samo s ljudima.
Dunja Grubor
