petak | 25. srpnja. 2014

PULSKI RAZGOVORI: MIKE CAHILL

MIKE CAHILL, redatelj filma Ishodište i dvostruki dobitnik Sundancea

Debitantski film redatelja i scenarista Mike Cahill-a, Druga zemlja osvojio je nagradu za najbolji film na prestižnom Sundance festivalu. Istu sudbinu doživjela je i njegova druga dugometražna fantastična drama Ishodište koju će posjetitelji 61. Pulskog filmskog festivala imati priliku pogledati u petak, 25. srpnja, u pulskoj Areni.

Film Ishodište, kao i vaš prvi film Druga Zemlja, osvojio je prestižnu nagradu za najbolji film u Sundanceu. Kakav je to osjećaj?
To je predivan osjećaj. Stvarno sam polaskan. Osjećam se kao da živim taj predivan čudnovati san iz kojeg ću se uskoro probuditi.

Smatrate li da ste zaslužili nagradu za najbolji film?
Ne. I nije zato što sam skroman. Reći ću vam ovako. Sundance je jedna nevjerojatna institucija kojoj sam vrlo zahvalan jer zbog njih moja karijera uopće postoji. Zaista se potrude pogledati na desetke tisuća filmova svake godine kako bi pronašli onaj kojeg smatraju najboljim. Kakve god kriterije imali, meni se posrećilo, i nastavljaju me podržavati. Moji filmovi su u biti čudni, drugačiji od mainstream filmova i obrađuju vrlo neobične teme. Zbog toga se osjećam sretnim i polaskanim što sam izabran igrati u prvoj ligi.

Jeste li oduvijek znali da želite biti redatelj?
Zapravo ne, do svoje 18. godine mogu reći da nisam znao što sve filmska umjetnost može ponuditi, recimo da sam do tada gledao hollywoodske filmove, blockbustere. No, onda sam pogledao tri filma zaredom Tri boje: Crveno Krzysztofa Kieslowskog, Basquiat Juliana Schnabela i Seks, laži i videovrpce Stevena Soderbergha. Odjednom, otvorio mi se svijet filmske umjetnosti u kojem je moguće prenijeti emociju koju ne možeš izraziti samo riječima, ili samo slikom, već upravo alatima koje samo film pruža. Subliminalno, transcedentno, čisto, kompleksno, ne na prvu, je ono u ovim filmovima što je promijenilo moj život. Od tog trenuka poželio sam stvarati filmove, jer osjetio sam potrebu izražavati se upravo na takav način.

Glavni protagonist filma je molekularni biolog koji je fasciniran ljudskim okom. Vrlo neobična tema. Što vas je inspiriralo za ovaj scenarij?
Scenarij, točnije sinopsis za Ishodište sam zapravo napisao upravo u Puli, na Lungomare prije dva ljeta. Supruga i ja imamo svoje malo skriveno mjesto koje jako volim. Razmišljao sam što dalje, što bi sljedeće mogao snimati, a ovu priču sam napisao ni ne razmišljajući o tome da po njoj napravim film. Međutim, Jelena je pročitala čim sam je napisao, i to na glas. Pitala me: «Zašto ne bi snimio film po ovome?« Odgovorio sam: «Ok, hoću.»

Znači u Puli ste dobili inspiraciju za film?
Ne, tamo sam napisao samo sinopsis. Želite li znati gdje sam dobio inspiraciju? To je kul priča, ispričat ću vam je. Kada sam prije dvije godine posjetio Brijune i razgledavao arheološke ostatke rimske civilizacije, prošetao sam se na plažu do njih, gdje je pak pronađen otisak dinosaura, i pomislio kako ta drevna rimska civilizacija koliko god bila moćna za svoje doba, nije znala da su dinosauri uopće postojali. I u tom trenutku zapitao sam se što je naš otisak dinosaura, što je to čega naša civilizacija nije svjesna, a pred očima joj je.

Bojite li se, dok snimate film koji obrađuje egzistencijalna i metafizička pitanja, da publika neće shvatiti „što je pjesnik htio reći“?
Ne, ne bojim se. Moj film uvijek nađe svoju publiku. Ovo jesu velika životna pitanja, ali ja ih volim obrađivati na intiman način i vjerujem da se zbog toga publika može povezati s njima. Nikada ne snimam film koji daje jasne odgovore ili upute. Film Ishodišta, recimo, paralelno obrađuje, kroz povijest gledano, dvije teme koje su uvijek bile u sukobu: znanost i duhovnost. Moja je teza da one nisu u sukobu i da se mogu pomiriti, da se mogu nadopunjavati i nadam se da u svojim filmovima to i uspjevam…

Koji je bio vaš cilj dok ste stvarali ovaj film?
Želim da se publika, dok ga gleda, prestane bojati smrti. I da osjeti kakav je to osjećaj. Makar samo na trenutak. Ne moraju se ne bojati smrti do kraja svojih života, ali samo na trenutak, na pola sekunde, da nekoliko tisuća gledatelja u Areni osjeća i kaže: «U ovom trenutku se ne bojim smrti! « To bi bilo predivno! To sam ja osjećao dok sam stvarao ovaj film.

Rekli ste da ne volite cinizam i ironiju te da vaše filmove prožima iskrenost. Koja je najčešća kritika vašeg rada od strane postmodernih filmskih kritičara koji smatraju da je snimati filmove bez cinizma i ironije stvar prošlosti?
Kažu da sam pretenciozan. Da, to je ono što mi najčešće govore. Smatram da iskrenost treba vratiti na filmsko platno jer kroz ironiju i cinizam gledatelj nikada do kraja ne može doživjeti snagu emocije koju dobar film mora imati. I koju mora prenijeti. To je ono po čemu se film pamti.

Michael Pitt je glavni glumac u Ishodištima, njegov lik nosi veći dio filma. Kako je došlo do te suradnje i je li zbog toga bio težak odabir glavnog glumca? I kako birate ljude s kojima ćete surađivati?
Isključivo surađujem s umjetnicima, jedini kriterij odabira za mene je nečiji talent. Što se tiče Michaela, sigurno znate da ga prati glas pomalo divljeg dečka, no on je zapravo toliko talentiran da sam opčinjen njegovom glumom i odabirom filmova u kojima je glumio. Ta autentičnost, a u istom trenutku i nepredvidljivost je ono što me kod njega fascinira. Susreo sam se jednog dana u New Yorku s Micahelom na radnoj kavi koju je organizirala naša zajednička producentska kuća. I u jednom trenutku za vrijeme razgovora shvatio sam da želim jedino i samo da Michael igra glavnu ulogu. Neizmjerno sam mu zahvalan što je odmah pristao.

Kakvu reakciju očekujete od pulske publike?
Očekujem dobru reakciju od publike u Puli! Pula je moj drugi dom. Tu mi je obitelj i tu mi je supruga rođena. Izuzetno mi je drago da dio moje obitelji koja ne priča engleski napokon može pogledati moj film.

Što je sljedeće – kako za vas, pa tako i za Ishodište nakon Pule?
Ishodište od rujna ide u kino distribuciju diljem Europe. Ja ostajem u Puli sigurno do rujna. I jako sam sretan zbog toga. Ovdje ljetujemo godinama i jako je opuštajuće. Ovo me mjesto inspirira, tu najviše volim stvarati, pisati scenarije. Naravno, na Lungomare.

Idete u osvajanje još jednog Sundancea ?
Naravno! Ako ne dobijem i trećeg, bit ću jako uvrijeđen. Šalim se, ma nisu nagrade ono što me motivira, već samo stvaranje filmova.

Ana Šimunović i Petra Blašković