srijeda | 24. srpnja. 2013

Gluma se uči od velikih majstora

Razgovor: Slavko Štimac, glumac

Na otvaranju Festivala, na kojem je poduži retrospektivni segment bio sastavljen od isječaka mojih filmova, navrle su mi uspomene. Baš mi je bilo puno srce. Moje je osobno emocionalno sjećanje to da sam na neki način odrastao u gradu Puli.

Kako se osjećate kao gost obljetničkog izdanja Festivala igranog filma u Puli?

Festival je divan. Ma najviše mi idu na živce ovi razmaženi, koji stalno nešto prigovaraju – nije mi stigao auto, ovo, ono. Ma, daj, pričekaj još pet minuta, gužva je u gradu, vidiš da se svi trude, rastrčali se, što sad glumite dive i bardove? Meni je sve super. Susrećem gomilu ljudi. Evo, sinoć sam samo za jednim stolom susreo petero ljudi koje nisam vidio godinama. I jel’ možeš reći samo: „Zdravo, zdravo!“ Ne možeš, zato što te vežu uspomene.

Uspomene su vjerojatno navrle i na otvaranju Festivala, na kojem je poduži retrospektivni segment bio sastavljen od isječaka Vaših filmova?

Kako ne! Baš mi je bilo puno srce. Moje je osobno emocionalno sjećanje to da sam na neki način odrastao u gradu Puli. Svake sam godine, od 1972. nadalje, dolazio ovamo s filmovima. To je možda jedinstven slučaj. Poznajem svaki kutak grada. Bilo je baš divno i ta su sjećanja jako emotivna. Tad sam bio premalen da dobijem veće nagrade, ali sam dobivao specijalna priznanja i skoro svaki film u kojem sam glumio bio je nagrađen Nagradom publike. Pulska publika zbilja je posebna, reagira na najmanji potez i žedno čeka domaći film. Barem sam ja stekao dojam da svaki geg prate s adekvatnom reakcijom. Ne znam, valjda je to pitanje silnih godina filmskog odgoja. Baš sam o tome razmišljao kad sam u Areni gledao Svećenikovu djecu.

Odrastali ste ispred kamere i brzo od darovitog dječaka izrasli u prvorazrednog glumca.

Možete završiti škole glume i ne znati kako se glumi na filmu.To se uvijek uči od velikih majstora. Nikako drugačije. Prvo sam učio od Obrada Gluščevića, čika Buće, u Vuku samotnjaku, a onda od drugih, možda najviše od Branka Bauera, s kojim sam radio godinu dana serije Salaš u Malom Ritu i Zimovanje u Jakobsfeldu. To je bila totalna škola. Bitno je da vas netko nauči da sve mora biti prirodno i spontano i da uvijek morate imati osjećaj za mjeru. Falšerica ne prolazi. Kad to kod sebe razviješ, ravnaš se prema tome, bojiš emocije i sve radiš kako treba. Najvažnije mi je da mi se vjeruje – ako ne vjerujete onome što sam napravio ispred kamere, onda ne valja i to je kraj priče.

Dobivate li danas puno ponuda za snimanje?

Bilo bi idealno dobivati toliko ponuda da se može birati, no općenito se malo radi. Zovu me i neki mladi redatelji, međutim oni imaju problem s pronalaženjem financijera. Jedan momak, na primjer, ima odličan, pametan i suvisao scenarij, baš da se čovjek razigra, ali ja mu ne mogu pomoći jer nemam taj novac.

Pripremate i svoj prvi film kao suscenarist i producent.

I glavni glumac. Jako sam uzbuđen u iščekivanju svog scenarističko-producentskog prvijenca, kojem je suscenarist i redatelj Srđa Penezić. Film se zove Dobrica. Prikupili smo određena financijska sredstva, a čekaju nas još natječaj u Zagrebu, Eurimages i kako to već ide. Nismo politički korektni jer se, nažalost, ne bavimo politički korektnim temama – ne pričamo o ovima-onima, ni o drž’-ne daj nego samo o ljudskoj dobroti, o jednom divnom stvorenju, nepopravljivo dobrom čovjeku. On je rođen dobar. I onda slijedi bajka koja vrlo sliči pravom životu, bajka koja je provjerena u stvarnosti. Jedan je moj prijatelj dobrica, najbolje stvorenje koje znam. Ne zanima ga ništa drugo nego da pomogne ljudima, kad god što treba. Posljedica je njegove silne dobre volje to da se danas ne može obraniti od ljubavi drugih ljudi prema njemu. Što god mu treba – tu su. I to me je nadahnulo da napišem takav scenarij. Treba prenositi život, ne treba ništa izmišljati. Moraš biti živ, a ne neki kalkulant koji stalno smišlja kako će impresionirati sve oko sebe. Budi član društva koji donosi neke plemenite ideje, dobre stvari u zajednicu. Tako ja mislim, ali tko mene pita što ja mislim?!

razgovarao Janko Heidl