srijeda | 24. srpnja. 2013
Najvažniji je sklad na setu
Razgovor: Goran Navojec, glumac u filmovima Visoka modna napetost i Falsifikator
Kad se okuplja ekipa za snimanje filma, najvažniji su ljudi koji će raditi zajedno. Ako među njima sve štima, nema bolje motivacije i goriva za glumu, jer dobra suradnja rađa i dobru atmosferu
U filmu Visoka modna napetost Filipa Šovagovića glumite patera familiasa, odnosno capo di banda jednog otoka, a u Falsifikatoru Gorana Markovića, beskrupuloznog zatvorskog čuvara. Kao da ste predodređeni za likove jakih osobnosti. Priželjkujete li ulogu mekušca ili nježne dušice?
To me možda mučilo, odnosno zaokupiralo moje misli i želje kad sam bio mlađi, pa sam želio igrati određene uloge po svom ukusu. No, glumačko sazrijevanje to mijenja i više ne razmišljam o tome. Jer, uvijek kad dobijete okvir jednog lika koji izvana možda jest – i čvrst, i fizički jak, i vođa, i dominantan – on unutra krije jedan drukčiji, znatno emotivniji i krhkiji svijet. Takav je i čuvar iz zatvora, naoko kao od stijene odvaljen, a zapravo veliki emotivac koji zbog svog posla to mora potiskivati. Gradonačelnik Pero također ‒ on cijeli otok drži u svojim rukama, no vrlo je poduzetan da od njega nešto konstruktivno napravi. S druge, nježnije strane, razapet je između karijere, obitelji, pa i ostvarenja jake unutarnje želje za ljubavlju i potomstvom. Glumac, u ovom slučaju ja, uvijek glumački i interpretativno istražuje i dočarava tu drugu stranu, bavi se podosta njome, tako da je naposljetku kao donese pred kameru da se ona osjeti.
Kako je bilo glumiti sa Stjepanom Mesićem, bivšim predsjednikom Hrvatske? Je li Vas zatražio koji savjet?
Bilo je odlično. Bilo je suvereno kao što je i naša država. (smijeh) Sve nas je vrlo ugodno iznenadio jer se na snimanju pojavio potpuno spreman. Gotovo je štreberski naučio sve replike, i to s idejom kako bi on to izgovorio i odglumio. Pokazao se upućenim u mnoge tajne filmskog zanata, poput kadrova i tehnikalija. Tad nam je i otkrio da se u studentskim danima amaterski bavio filmom, kad je podosta i naučio, a kasnije je ostala ta ljubav prema filmu. Vjerojatno je i zato bio opušten pred kamerama, a inače su ga milijun puta kamere zbog njegova poziva snimale. Gotovo da je na kraju on meni davao savjete. (smijeh)
Nakon Parade Srđana Dragojevića, Vi i Vaš brat Bojan ponovno ste braća po filmu. Tko je kome žešći kritičar, i ima li taj donos na filmu neki poseban čar za vas?
Da, naravno. Moram priznati da nas redatelji dugo nisu ni percipirali ni angažirali kao braću, to se tek nedavno promijenilo. Doduše, glumili smo braću dvaput, u Ruskom mesu Lukasa Nole i jednom u kazalištu u drami Ranka Marinkovića, no nismo se pojavili ni u jednoj zajedničkoj sceni. Kad smo bili mlađi, prirodno je, kako sam ja stariji, da sam mu često davao savjete ili me on pitao za mišljenje, ali s vremenom smo postali ravnopravni. (smijeh) Sretan sam što nam se profesionalni putevi sijeku i da glumimo braću. Prednost je toga što vrlo dobro poznajemo svoje unutarnje mape, gdje su zapisana najosjetljivija obilježja, kao i ona koja nas najviše vesele, iako to katkad može biti i bumerang. Taj je odnos ipak rođenjem jedinstven, pa i na filmu ima taj poseban čar.
Visoka modna napetost završava metareplikom „nedostaje mi Ina, nedostaje mi gorivo“. Koje je Vaše najbolje glumačko gorivo?
Kad se okuplja ekipa za snimanje filma, najvažniji su ljudi koji će raditi zajedno. Ako među njima sve štima, nema bolje motivacije i goriva za glumu, jer dobra suradnja rađa i dobru atmosferu. U takvoj atmosferi dogode se i izvanredne ideje, sve je lakše. Naime, film je vrlo jedinstven, jer za razliku od kazališne predstave, koja ostavlja puno prostora za naknadne izmjene i popravke, kod filma to ne postoji. Kad se snimi jedna scena, ona ostaje zauvijek i odlazi u povijest. S druge strane, ekipa je mnogobrojna, a svi u svakom trenutku ovise jedni o drugima. Zato je njihov međusobni sklad najvažniji.
razgovarala Iva Cikojević
