subota | 20. srpnja. 2013
Umjetnost se teško mjeri
Razgovor: Neda Arnerić, članica međunarodnog žirija
Vrlo se dobro sjećam svoje posljednje Pule 1988., zato što sam predzadnji dan sjela u auto i otišla s prijateljima na jedrilicu, a kad smo se raspakirali, pustila sam radio i među nagrađenima na Pulskom festivalu čula i svoje ime i ostala iznenađena
Imate stan u Rovinju – dopunite li koje ljetovanje u Istri posjetom Pulskom festivalu?
Nasreću, uspjela sam zadržati taj stan, no kad sam na odmoru, izbjegavam sve obveze, tako da ne idem ni na Brijune vidjeti neku predstavu niti u Pulu pogledati film. Ne nosim računalo, isključim mobitel… Vrlo se dobro sjećam svoje posljednje Pule 1988., zato što sam predzadnji dan sjela u auto i otišla s prijateljima u Biograd na Moru. Ukrcali smo se na jedrilicu, a kad smo se raspakirali i razmještali stvari, pustila sam radio da nas malo zabavlja muzika. Među nagrađenima na Pulskom festivalu čujem i svoje ime i ostanem paf! Na sve sam moguće načine probala da od Biograda na Moru stignem do Pule u roku od dva-tri sata – bilo je predvečerje, negdje šest popodne – ali to je bilo apsolutno nemoguće, čak i da sam uzela taksi, jer je bilo suviše daleko. Tako sam, sretna i zadovoljna, to ljeto prokrstarila mjesec dana sa svojim prijateljima koje sam na brodu počastila dobrim pićem.
Prije te Zlatne Arene za žensku ulogu u filmu Aloa – praznik kurvi Lordana Zafranovića, nagrađeni ste Srebrnom Arenom 1977. za ulogu u filmu Ispravi se, Delfina Aleksandra Đurčinova.
To je priča koja pokazuje kako su ponekad pulske Arene u ono vrijeme bile irelevantne, jer se strašno pazilo na to da se dodjeljuju po republičkom ključu, ravnomjerno, da se održi balans. Nakon te dodjele, ljudi koji su bili u žiriju rekli su mi da su mi htjeli dodijeliti Zlatnu Arenu, ali je trebalo dati neku Arenu i redatelju filma – koji je to, naravno, zaslužio, možda i više od mene – pa su njemu dali Brončanu, a onda meni nisu mogli dati Zlatnu nego Srebrnu da bi sve to imalo balans. Taj ključ i ti balansi, eto, često su odlučivali.
Tu ste nagradu primili u Areni?
Da, jer tog ljeta nisam trčala na jedrenje, nego sam vjerojatno ljetovala u Rovinju, pa je bilo jednostavno doći. Lijepo je primiti nagradu pred tolikim auditorijem, to je lijepa večer i taj osjećaj drži možda još par sati ujutro, ali život ide dalje. A nagrada ne jamči da ćete potom raditi više i bolje. Kod mene je uvijek bila tradicija da mi je stanka u filmskom radu proporcionalno velika nagradi koju dobijem. Što veća nagrada, to veća stanka. Prije dvije godine dobila sam nagradu Pavle Vuisić za životni doprinos u kinematografiji. Ta mi je nagrada strašno važna zbog toga što ju je dodijelio žiri koji su činili Mira Stupica, Mira Banjac i Bogdan Diklić. Ona mi puno znači zbog toga što su ti zahtjevni ljudi koje iznimno cijenim, ljudi veoma oštrih kriterija uopće razmišljali o meni, i to na takav način. Naravno, nastupila je čuvena pauza od dvije godine u kojoj nisam ništa snimila. Sad sigurno stiže neka dobra ponuda, osjećam to. A općenito mislim da bi trebalo ukinuti nagrade u umjetnosti, jer je umjetnost strašno teško mjeriti.
Unatoč tome članica ste međunarodnog žirija i dodjeljujete nagradu na ovom festivalu.
Ali to je lakše, jer smo nas troje s ex-Yu prostora, a filmovi su europski i nema ni trunke pristranosti koja se uvijek provuče i podvuče kad su u pitanju ljudi koji su vam bliski i koje poznajete. I onda još steknete nepotrebne neprijatelje. Ovdje toga neće biti jer su to ljudi koje ne poznajemo i čiji se životni putevi vjerojatno nikad neće ukrstiti s našima.
razgovarao Janko Heidl
