utorak | 23. srpnja. 2013
Težnja atmosferičnosti
Razgovor: Martin Turk, redatelj filma Nahrani me riječima
Film je izazvao mnoge rasprave, poput one zašto ima toliko otvoren kraj, no mene ispunjava osjećaj da mu se gledatelji ponovno vraćaju, i to s novim dojmovima i interpretacijama
Vaše filmove Izlet i Nahrani me riječima povezuje malen broj likova i komorna atmosfera. Je li to Vaš izbor ili problem financija?
Ne, to nema veze s financijama, nego s mojim afinitetima. Jednostavno sam napisao priču o obitelji koja je mala, pa je tako i nastao film s malo likova. Jedino što povezuje ta dva filma motiv je putovanja. Komorna atmosfera okvir je u kojem najbolje do izražaja dolaze psihološka stanja likova i njihovih odnosa. Kod pisanja scenarija puno sam truda i vremena posvetio tome, pa su svi glumci znali i povijest svog lika, odnosno što je bilo s njim prije, a tog dijela na kraju uopće nema u filmu. Financijski to nije low budget film, već sudjeluje više financijera i država (Italija, Hrvatska). Snimali smo i u Trstu po mojoj želji jer je to moj rodni grad, gdje nas je i regija novčano pomogla.
Uloge oca i otuđenog sina povjerili ste Borisu i Sebastianu Cavazzi, ocu i sinu i u stvarnom životu. Namjerno ili slučajno?
To je bilo namjerno. Dok se scenarij još stvarao u mojoj glavi, te sam uloge pisao za njih. Isto tako, pojedini vrlo emocionalni trenuci među njima tijekom filma ne bi nikad mogli biti nabijeni tolikom toplinom da to nisu u stvarnom životu jer su nadahnuće crpili iz vlastita odnosa, a glumački je to vrlo teško iskreirati. S druge strane, slučajno je što imamo i par majke i kćeri iz stvarnog života – Maša Derganc i Iza Veselko – gdje sam mamu izabrao za ulogu, no Iza je bila najbolja na audiciji.
Svi Vaši glumci redom su karizmatične osobe koje kamera obožava. Čini se da imate oko za takva lica?
Možda je to tako, ali tome je pridonijelo i opće stanje u Sloveniji, koje se u posljednjih pet godina stubokom promijenilo. Prije su glumci kod nas bili loši, no sada je scena puno življa, puno se više snima, pa i ja, kad radim castinge, imam više toga na raspolaganju.
Primjerice, Jure Henigman nevjerojatno je dobar glumac, ima sjajnu moć transformacije. Bojao sam se uzeti ga za ulogu jer je u Izletu vrlo jak, neprikosnoven, a ovdje je riječ o znatno mekšoj osobi, no on je to odradio svjetski. S druge strane, u radu težim toj specifičnoj atmosferičnosti, što se sinergijski spaja s radom kamere, vizuala, boja i kao krajnji rezultat dobiva se da ti glumci tako karizmatično izgledaju i na neki način budu opipljivi gledateljima.
Film je slojevit i odiše višestrukom metaforikom, poput vode kao simbola pročišćenja ili prosjaka kao utjelovljenja Boga, pa Vaš redateljski rukopis nudi različita čitanja. Potvrda je toga vrlo otvoren kraj koji ste ostavili…
To je vrlo zanimljivo jer su upravo zbog toga dosad i vrlo različite reakcije na film, kao i interpretacije pojedinih elemenata. Dok pišem scenarij, pišem kako ja to vidim. Primjerice, za mene je ta voda pročišćenje – izvan grada koji je neprirodan i otuđen – koje vodi do prirode, sklada, unutarnje katarze, a prosjak je zapravo otac za kojim sin traga i zato želi da se zbliže. Kako radnja ima tri dramaturške linije, svakom je gledatelju jedna od njih bliža, odnosno razumljiva. Tako priču o majci i kćeri najbolje razumiju žene, a oni koji nemaju djecu ne mogu se pak stopiti s pričom oca i sina. Realisti su skloniji jednoj priči, a oni koji naginju metafizici posvećeni su samo iščitavanju tih značenja ispod površine. Bili smo na mnogo festivala ove godine, i često su se spontano potaknuli razgovori zašto je kraj toliko otvoren. Naime, većina želi vidjeti kraj, želi više, da je ta obitelj opet zajedno, no meni je kao redatelju važno da si iza posljednje scene gledatelj sam to zamisli. Nekima tu nešto nedostaje, no za mene kao redatelja kraj je na pravom mjestu. Ipak, najviše me veseli što se na drugo gledanje film mnogima više sviđa, pronađu nešto novo. To mi je osobno najvažnije, da se film ne zaboravlja.
razgovarala Iva Cikojević
