ponedjeljak | 22. srpnja. 2013
Teško je biti redatelj
Razgovor: Rakan Rushaidat, glumac i scenarist filma Vis-a-Vis
Gradili smo svoje likove prema vlastitim osobnostima, razvijali smo ih nekako usput. Kako smo zajedno pisali scenarij, to je glumački vrlo jedinstvena situacija, jer su likovi zapravo modelirani prema nama samima
Kako Vas je redatelj Nevio Marasović namamio u ovaj freestyle nezavisni film?
Nevija nisam otprije poznavao, ni profesionalno ni privatno. Kad su se on i Janko dogovorili oko projekta, nakon što su neko vrijeme proveli zajedno na otoku Visu, gdje su se sprijateljili i odlučili napraviti film upravo o tome, moralo se kad-tad potegnuti i pitanje glumaca. Tijekom zajedničkog brainstorminga, gdje je tema bila tko bi odgovarao ulozi redatelja, Janko se sjetio mene i nedugo zatim smo se sastali. To je bio naš prvi susret, kad mi je prezentirao ukratko o čemu se radi i ja sam odmah pristao. Privukla me ideja filma, ali i Nevijev vrlo izravan pristup. Veći je problem, zbog mojih poslovnih i privatnih obaveza, bio naći prikladan termin za snimanje.
Profesionalno ste glumac, a ovdje glumite redatelja. Zanimljiva zamjena perspektiva.
Da, događali su se vrlo zanimljivi momenti kad mi je bilo teško, jer sam nerijetko prekoračio neku imaginarnu liniju – previše me ponijela ta ideja da sam redatelj, pa sam se uplitao u sektore gdje mi nije bilo mjesto. Primjerice, malo bih se previše opustio na setu, pa bih se drugima miješao u posao. Srećom, cijela je ekipa bila toliko opuštena da su uvijek odlično reagirali i dignuli znak stop kad je to bilo potrebno. Da, priznajem, svidjelo mi se biti redatelj. (smijeh)
Potpisani ste i kao jedan od scenarista, što je donijelo slobodnog prostora da se glumački razmašete? Odgovara li Vam takav interaktivni radni proces, gdje niste samo izvršitelj, već i sukreator?
Sva smo trojica podjednako pridonijela scenariju. U početku su Janko i Nevio imali samo scenoslijed, slično kako je Mike Lee počeo raditi svoje Tajne i laži, pa smo zajedno nadograđivali i noćima pisali nove probleme i raspravljali u kojem smjeru trebamo ići, pa pregledavali u montaži, pa ponovno nešto mijenjali i širili. Vrlo kreativno i interaktivno, što je poticajno za rad. Bili smo i vrlo ozbiljni, jer kad smo u jednom trenutku zaključili da jedan važan dio filma nije dobar, sve smo nanovo i napisali i snimili. Imali smo tu slobodu i priuštili smo si to. Također, u toj situaciji gradili smo svoje likove prema vlastitim osobnostima, razvijali smo ih nekako usput. Naime, kako smo zajedno pisali scenarij, to je glumački vrlo jedinstvena situacija, jer su likovi zapravo modelirani prema nama samima, onako kako nama odgovara. To je vrlo dragocjeno iskustvo jer tek sad uviđam do kraja koliko je to težak posao, i biti dobar scenarist, a posebice dobar redatelj, koji oboje moraju vrlo kvalitetan materijal isporučiti u nekom roku. To je osjećaj kao da me netko pustio u svoj stan gdje sada sve promatram i vidim sve tajne, a inače, kad sam samo glumac, sve prolazi mimo mene. Dođem i odradim svoj posao, i odem kući. Ovo je znatno napornije, ali to je iskustvo gdje ti sudjeluješ u svemu od početka do kraja i rado bih ga ponovio.
Vaš lik, redatelj, mozga oko filma i na ploču piše ključne lajtmotive: odnos, skratiti, baka… Da je ta ploča sad pred Vama, što biste upisali za svoju ulogu?
Ovo je vrlo dobro, ali teško pitanje. No, kad malo razmislim, možda bi to bila krivnja. To je zanimljivo jer sam slično već ranije igrao – tako mi je Antonio Nuić u filmu Sve džaba povjerio ulogu čovjeka koji sa sobom nosi veliku krivnju, a daleko od toga nije bila ni moja uloga u Crncima Zvonimira Jurića. Nekako to uvijek izbija van iz mene, a siguran sam da to ima veze s mojom osobnošću, pa redatelji nanjuše.
„Ako dobijemo tog glumca, imamo film“, kaže Vaš lik – redatelj glumcu… Čini se da stvarno postoji neka tajna veza?
Da, to je čest slučaj, i to i kod nas i vani, da se određeni redatelj zaljubi u glumca kojeg onda favorizira i ponovno angažira. Siguran sam da redatelji izgovaraju takve rečenice. To je neka tajna veza, poput magneta. U ovom slučaju, Nevio i ja fino smo se izmiješali. (smijeh)
razgovarala Iva Cikojević
