utorak | 23. srpnja. 2013
Scene iz života
Razgovor: Matevž Luzar, redatelj i scenarist filma Sretan do kraja
Oduševljen sam što se moj film prikazuje na festivalu koji ima takvu povijest, pogotovo zato što se prikazuje u Areni i zato što je generacija glumaca koja igra u njemu dio te povijesti
Odakle interes mladog čovjeka poput Vas da snimi film o problemima i životu ljudi treće dobi?
Dok sam studirao na filmskoj akademiji u Ljubljani, stanovao sam pored staračkog doma. Vidio sam vrlo zanimljive scene, zanimljive priče, i o svemu tome vrlo često razmišljao. Eto, iz toga su se razvili neki moji studentski filmovi, a kasnije sam zaključio da postoje još mnoge priče te generacije i o toj generaciji koje bih rado snimio, pa sam odlučio napisati i dugometražni film. Scenarij sam onda poslao producentu Diegu Zancu, koji je bio oduševljen i rekao da se želi prihvatiti tog posla. Mislim da bi bilo dosadno da mladi ljudi snimaju samo filmove o mladima. Snimat ću filmove o mladima kad ostarim.
Jeste li tijekom pisanja scenarija pomnije istražili kako se odvija život u staračkim domovima?
Imao sam neke vlastite ideje i scene s kojima sam započeo, a scenarij sam uglavnom pisao u Kavani Union u Ljubljani, koja je svojevrsno sastajalište umirovljeničke generacije. Pišući, slušao sam razgovore za susjednim stolovima i zapravo sam mnogo toga, od samih dijaloga do situacija koje su opisivali, zabilježio izravno na papir i kasnije ih iskoristio. Za vrijeme snimanja neki su ljudi koji rade u staračkim domovima rekli da je ova ili ona scena baš točno ista kakvu oni viđaju u stvarnosti. Naravno, kad sam je i uzeo iz stvarnosti.
Snimali ste u pravom staračkom domu.
Da. I nismo zatvarali dom, odnosno set, za vrijeme snimanja. Postavili smo pravilo da nećemo prekidati snimanje ako neki stanovnik doma slučajno uđe u kadar, nego ćemo ga ostaviti da bude u kadru. Uz takav pristup vrlo smo se brzo na poseban način izmiješali sa štićenicima doma. Zapravo smo postali dio doma. Jako su nas dobro prihvatili i to je za njih postao izniman događaj. A kad smo na kraju odlazili, neki su od njih doista plakali. Na ljubljansku premijeru filma došli su svi iz doma koji su mogli i to je bilo sjajno. Dodao bih još da sam vrlo sretan što je u filmu glumio Polde Bibič, kojem je to bila zadnja filmska uloga.
Kakva je situacija u slovenskoj kinematografiji?
Snimiti film uvijek je teško, no čini mi se da dolazi neki zaokret nabolje. Kao svjetlo na kraju tunela čini nam se primjer Hrvatske, koja je unatrag nekoliko godina napravila mnogo toga u organiziranju sustava, a i filmovi su sve bolji. Mislim da će tako nešto doći i do nas. I inače mislim da su Hrvatska i Slovenija zemlje koje bi na planu kulture morale biti partnerski povezane jer imaju mnogo toga zajedničkoga. Pogotovo sad kad je i Hrvatska ušla u Europsku uniju.
Pripremate li novi film?
Ne bih još pričao o čemu se radi, ali jutros sam napisao novih pet stranica scenarija. Pisanje scenarija jako mi dobro ide na moru. Najradije pišem na Krku. A Pula je blizu Krka.
Jeste li već bili na Pulskom festivalu?
U Puli sam prvi put na festivalu i atmosfera je uistinu posebna. Oduševljen sam što se moj film prikazuje ovdje, na festivalu koji ima takvu povijest, pogotovo zato što se prikazuje u Areni, a k tome i zato što je generacija glumaca koja igra u njemu dio te povijesti. Doslovno sam se naježio od uzbuđenja.
razgovarao Janko Heidl
