utorak | 23. srpnja. 2013
S filma u knjigu
Razgovor: Mate Matišić, scenarist i skladatelj filma Svećenikova djeca
Vinko Brešan i ja dobri smo prijatelji, a ovo nam je već peti film koji radimo zajedno. Ipak, nije lako prenijeti vlastitu dramu na film
Kako je tekla Vaša suradnja s redateljem Vinkom Brešanom?
Vinko i ja dobri smo prijatelji, a ovo nam je već peti film koji radimo zajedno. Ipak, nije lako prenijeti vlastitu dramu na film. Shvatili smo u jednom trenutku da moramo jako puno toga mijenjati. Pisanje je imalo nekoliko faza. Recimo, napisali smo scenarij do pola s likovima don Fabijana i trafikanta Petra, a onda smo u pola posla shvatili da nismo pokrili cijelo tržište prodaje kondoma. Oni se također prodaju i u ljekarnama. I tako smo se vratili na početak i krenuli ispočetka dodavati lik Marina. Dugotrajan je to proces.
Sada je izdana i knjiga koja obuhvaća scenarij filma i dramu.
Knjiga je izišla u izdanju Hrvatskog filmskog saveza i u njoj je scenarij filma, kao i originalna drama prema kojoj je nastao i DVD na kojem je cijeli film. Iznimno sam zahvalan producentu Ivanu Maloči što je došao na ideju i organizirao sve oko knjige. Znate, napisao sam mnoge scenarije, no nijedan nemam sačuvan. Kada dugo radite na njima, imate nekoliko verzija, pa potom krenete skladati glazbu za film, onda opet novi scenarij, tekst… Zagubio sam sve scenarije i ovo ukoričeno izdanje za mene znači jako puno.
Scenarij u knjizi formatiran je točno onako kako i izgleda. Nije bilo prilagodbe zbog izdavača, veličine papira i sličnog?
Ne, nikako. Svoje studente učim kako točno formatirati i napisati scenarij, pa kako bi onda izgledalo da moj scenarij bude loše formatiran? U knjizi je scenarij točno onakav kakav je bio i za vrijeme snimanja. Ljudima može biti jako zanimljivo primijetiti razlike između drame i filma. Prva je velika razlika,recimo, da se drama ne odvija na otoku.
Vaš student dramaturgije Ivan Vidak autor je scenarija za film Simon Čudotvorac?
Točno. Taj scenarij bio je njegov diplomski ispit. Meni je osobno najljepše vidjeti svoje studente kad uspiju u svom poslu. Ocjene, sve to skupa, manje je važno. Važno je da se oni snađu i, recimo, snime film, napišu nešto što im netko otkupi. Njihov mi je uspjeh znak da sam i ja u neku ruku uspio s njima. Mladi ljudi dolaze, a mi stariji skoro pa već i odlazimo. Na njima je red.
razgovarao Goran Ribarić
