Vijesti

‹ povratak

Arhiva vijesti

petak | 25. srpnja. 2014

PULSKI RAZGOVORI: Branko Repalust

repalust2

 

Branko Repalust, majstor specijalnih efekata u filmovima Broj 55, Trebalo bi prošetati psa i Zagreb Capuccino

„Broj 55“ Kristijana Milića, ratni spektakl suvremenog hrvatskog filma. Puno pucanja, eksplozija i ratne akcije. Može li majstor specijalnih efekata poželjeti više?
„Broj 55“ radio sam s velikim zadovoljstvom. Kad sam pročitao scenarij, htio sam da efekti u filmu budu što realniji i nadam se da smo u tome uspjeli. Pripremajući se, razmišljao sam o tome da pokušamo u svim situacijama izvođenja efekata eksplozija imati glumce u kadru, a da pritom ne ugrozimo sigurnost. Stoga sam osmislio novu tehniku koja je po prvi put korištena u hrvatskoj kinematografiji. Sigurnost cijele ekipe mi je bila na prvome mjestu, tako da sam svih četrdesetpet dana snimanja bio pod nemalim pritiskom. Moram i ovim putem zahvaliti svima na vrhunskoj suradnji i na velikom povjerenju koje su mi ukazali. Posebno, dakako, redatelju Kristijanu Miliću i direktoru fotografije Mirku Pivčeviću, jer su mi dali slobodne ruke da radim kako god hoću, odnosno kako mislim da je najbolje.

Što je bilo najzahtjevnije?
Sve je u ovom filmu bilo jako zahtjevno i svi smo morali biti jako usredotočeni na svoje zadatke. Suradnja s glumcima bila je fenomenalna, stvarno su svi bili na visokom nivou.
Najzahtjevnije je bilo snimanje u interijeru oklopnjaka i kuće. Tu je bilo puno glumaca koji su bili jako blizu jedan drugome i još članovi ekipe oko kamere, a sve puca i leti oko njih. Kod snimanja tih scena neprestano sam se brinuo da se nekome nešto ne dogodi. Strahovao sam da nekoga slučajno ne pogodi čahura, jer smo htjeli da svi koji su u kadru pucaju, tako da su glumci morali posebno paziti kako će držati oružje, da nebi došlo do čega neželjenoga.

repalustKoliko ste materijala utrošili?
Potrošili smo dvanaest tisuća komada streljiva različitih kalibara, deset kilograma baruta i pet tisuća specijalnih kuglica koje smo napunili raznim vrstama prašine. Što stiče zemlje, prašine dima i vatre, moram priznati da neznam točno, jer nisam pazio na to koliko ću čega potrošiti, nego samo da se napravi dobar film. „Broj 55“ bio je moj dosad najveći izazov u hrvatskoj kinematografiji. Nadam se da će gledatelji biti zadovoljni time što smo svi zajedno postigli.

U „Trebalo bi prošetati psa“ Filipa Peruzovića neprestano kiši. Je li bilo teško održati članove ekipe i opremu suhima?
Priznajem da volim raditi umjetnu kišu. Bolje da pada „moja“ kiša, negoli prava. Znate, kad pada prava, onda smo svi mokri, a kad je ja radim, onda je mokro samo ono što vidi kamera. Budući da je u tom filmu bilo jako puno kiše, naradili smo se u tom smislu, no imali smo sreće da nam je blizu svakog objekta bio priključak za vodu, tako da nije bilo puno razvlačenja cijevi.

Ovo je bila moja prva suradnja s redateljem Filipom Peruzovićem i sa snimateljem Mariom Britvićem, tako da smo se isprva malo tražili. Morao sam uvidjeti na što da obratim pažnju i što je njima bitno, da bih napravio onako kako su oni zamislili. Bilo je dosta naporno, zbog hladnoga vremena. Nadam se da se neće primijetiti da je kiša umjetna.

„Zagreb Capuccino“ Vanje Sviličić naizgled je jednostavan film u pogledu specijalnih efekata. Je li stvarno bilo tako?
Tu sam radio dim kao atmosferu u discu i u kafiću, a najbitnije je bilo zadržati isti nivo dima za cijelo vrijeme snimanja. Doista nisam imao težak zadatak.

Janko Heidl

Pratite nas na društvenim mrežama

Facebook YouTube Twitter
novi-t-mobile-logob

Partner festivala.