nedjelja | 21. srpnja. 2013
Nadahnuto starim hitovima
Razgovor: Dalibor Matanić, scenarist i redatelj filma Majstori
U svemu smo namjerno išli na retro-varijantu, s općom idejom da i tako dočaramo kako su naši likovi na neki način zaostali u vremenu
Nakon što ste nas Finim mrtvim djevojkama, Kinom Lika, Majkom asfalta, Ćaćom… naučili da od Vas očekujemo filmove tamnog i neugodnog okusa, Majstori je neočekivano prpošan film, komedija koja, recimo, nastavlja tragom Vašeg dugometražnog debija, Blagajnica hoće ići na more.
Za sve je kriv Mezanin, moj kratki film otprije dvije godine, treći dio omnibusa 6/6, koji polako nastaje od 2002. Kad sam, dakle, pogledao Mezanin, pomislio sam: „Mračnije od ovoga ne može, vrijeme je za komediju.“ To je bio okretni moment da o istim problemima počnem pričati na vedriji način. Uostalom, sad mi se to čini i kao točniji pristup stvarnosti.
Puno je gegova i fizičkog humora, što u hrvatskom filmu nije učestala pojava.
Komedija je stvarno najteži žanr za redatelja. Što se tiče fizičkog humora, ovo je prvi put da sam u nekom filmu angažirao koreografkinju. To je Irma Omerzo, s kojom sam odlično surađivao u kazalištu radeći predstavu Fine mrtve djevojke. Uz njezinu pomoć bavili smo se tananostima, opipavanjima, traženjima gega koji će biti smiješan, a da ne bude pretjeran. Zapravo, geg kao karikatura mora biti pretjeran, ali smo se trudili da taj geg-humor ne bude sam sebi svrha, da ne bude izoliran, da ne bude prisila na smijeh, nego da se uklopi u radnju i priču, da bude usputan, naravno, koliko može biti. Prije snimanja proučavao sam neke filmove s tom notom komedije kao što su Zabava Blakea Edwardsa ili filmovi genijalnog Billyja Wildera. U Majstore sam ubacio neke citate iz njih koje će neki možda i prepoznati. Nisam odolio ni snimanju scene natjeravanja oko stola, koja je, dakako, hommage Golikovu Tko pjeva zlo ne misli. Imajući koreografkinju koja je pazila na pokrete zahtjevnijeg tipa, glumci su bili komotniji i slobodniji, osjećali su da su u sigurnim rukama i da se mogu više posvetiti svojim finesama i nadgradnji.
Vrijeme radnje prilično je neodređeno. Reference na propast željeznice asociraju na današnjicu, no nema suvremenih naprava kao što je npr. mobitel, a i većina tehnike – automobil, radio-aparati, kasetofoni – i glazbenih brojeva kao da stiže iz ropotarnice povijesti.
U svemu smo namjerno išli na retro-varijantu, s općom idejom da i tako dočaramo kako su naši likovi na neki način zaostali u vremenu, iako se trude biti u današnjici koja bi – kad se podvuče crta – bila to takozvano realno vrijeme radnje. Recimo da tu ima malo ironije prema današnjici kakvu volim u filmovima Akija Kaurismakija.
Vrlo je zamjetna sjajna suradnja s direktorom fotografije Vanjom Černjulom.
Lako se sporazumijevamo i mislim da mu je gušt doći u Hrvatsku i snimiti film u drukčijoj atmosferi nego u Americi, gdje živi i radi. Recimo, u ovom je filmu, između ostaloga, odlično došlo njegovo američko iskustvo u tretmanu glumca, u podređivanju cijele slike glumcu, ali bez zanemarivanja svega ostaloga.
Film je nakrcan domaćim lakim notama starijeg datuma. Jeste li dijelove scenarija osmišljavali prema tim pjesmama?
Ponešto. Za vrijeme snimanja znali smo što je soundtrack pojedinog prizora, a to je glumcima, pa čak i Vanji Černjulu, jako pomoglo. S te strane bilo je odlično što je film sniman u HRT-ovoj produkciji, jer je uz njih bilo lakše doći do pjesama, tj. dobiti dopuštenje za njihovu uporabu.
razgovarao Janko Heidl