subota | 20. srpnja. 2013
Iz Sarajeva u Pulu
Razgovor: Pjer Žalica, član međunarodnog žirija
Na svu sreću, hrvatska kinematografija sad ima dovoljan broj naslova da to može biti ozbiljan festival. Četrnaest filmova jako je puno i rekao bih da je na našem govornom području Hrvatska vrlo pozitivan primjer toga da opseg produkcije može biti tolik da opravda smisao nacionalnog festivala
Kakve Vas uspomene vežu uz Festival igranog filma u Puli?
Godine 1995., još je bio rat i spremala se Oluja, bio sam na Festivalu s filmovima koje smo radili u ratu u Sarajevu i za njih smo dobili Zlatnu Arenu. Volio bih da nisam na taj način zaradio Arenu, da sam radio neke druge filmove, ali bilo je kako je bilo. To su bili filmovi Sarajevske grupe autora (SAGA) čiji je začetnik bio Ademir Kenović, oko kojeg su se okupile tri generacije filmaša, a cijeli rat snimali smo dokumentarne filmove. Svaki smo dan izlazili na ulicu i slikali život grada pod opsadom. Ne znam zašto, ali to nam je bilo dozvoljeno, a čak smo bili oslobođeni svih vrsta vojnih obveza, što je za takve ratne okolnosti ogromna stvar. Netko je shvatio da je bolje da mi snimamo te filmove, koji nisu bili ni vojni, ni propagandni nego o svakodnevnom životu ljudi.
Ti su filmovi dobili dosta nagrada i činjenica je da su imali utjecaja na razumijevanje života ljudi u opkoljenom gradu i situacije rata u BiH na suštinskiji, točniji način. Iz njih se moglo shvatiti da se ne radi o matematičkom zbroju političkih okolnosti nego o stradanju ljudi s imenima i prezimenima, da je riječ o torturi, o užasnom životu. Dolazak ovamo bio mi je vrlo zanimljiv jer sam iz Sarajeva izlazio putevima koji danas zvuče vrlo egzotično, a meni su u to doba bili posve normalni. Velik problem izbio je kad sam posjetio prijateljicu u Sloveniji pa sam na slovenskoj granici doživio neugodnosti kakve nisam imao na drugim granicama, ali i vrlo pozitivno iskustvo s hrvatske strane, kad su hrvatski graničari davali garancije da ću se iz Slovenije vratiti natrag na Pulski festival. Sve mi je to ostalo u sjećanju kao vrlo živopisno i ugodno iskustvo. U trenutku kad je stvaranje Pulskog festivala kao festivala nacionalnog filma još bilo u povojima, političkim i drugim nedoumicama, netko je prepoznao važnost naših filmova i osjetio potrebu prikazati ih u takvom kontekstu. Za mene je to bilo vrlo ohrabrujuće.
Nedoumice su u međuvremenu riješene i danas je Festival jasno profiliran.
Profil Pulskog festivala kreirao se profiliranjem hrvatske kinematografije. Na svu sreću, hrvatska kinematografija sad ima dovoljan broj naslova da to može biti ozbiljan festival. Četrnaest filmova jako je puno i rekao bih da je na našem govornom području Hrvatska vrlo pozitivan primjer toga da opseg produkcije može biti tolik da opravda smisao nacionalnog festivala.
Može li se stanje u hrvatskoj kinematografiji usporediti sa situacijom u Bosni i Hercegovini?
Mi, naravno, ne možemo sastaviti četrnaest igranih filmova, ali kinematografska situacija u BiH i dalje je puno bolja nego što nam je ekonomsko-politička situacija. Kao što je bilo i tijekom rata u radu spomenute grupe SAGA, filmaši su u svemu daleko ispred države. Da je kinematografija BiH direktno ogledalo ekonomsko-političke situacije, mislim da ne bismo imali nijedan film, a ako bismo imali, to bi bio neki nacionalistički pamflet. Nemamo, dakle, puno filmova, ali u toj maloj produkciji obično napravimo jedan reprezentativan film godišnje koji se prikazuje na važnim festivalima.
razgovarao Janko Heidl
