petak | 26. srpnja. 2013
Znamo li bez autoriteta?
Razgovor: Zrinko Ogresta, redatelj filma Projekcije
Na početku filma samo je naslov, uvodne špice nema. Sve ostalo doznajemo razvojem priče. Jedan je od delikatnih zadataka ove vrste filma izbalansirati količinu podataka. Treba imati mjeru, jer ovakav bi film zbog previše podataka o likovima izgubio na autentičnosti
Projekcije su prvi hrvatski film snimljen (gotovo) isključivo u subjektivnim kadrovima, a takvi su filmovi rijetkost i u svijetu.
Nisam se nikad pitao je li neki kolega primijenio takav postupak sustavno kroz film. Moja odluka da Projekcije uobličim na taj način nije proizašla iz potrebe da film djeluje filmičnije, nego mi se učinila kao jedini sugestivni način da uspostavim jake odnose i veze među likovima.
U završnici ipak izlazite iz te subjektivne perspektive.
Situaciju završnog meteža bilo je nemoguće raditi na subjektivan način. Isto tako, finalna scena sa Simonom i Bojanom, koje glume Jelena Miholjević i Bojan Navojec, trenutak je sublimacije njihova odnosa i svega što smo vidjeli. Činilo mi se da bi u trenutku u kojem je potrebno vidjeti dodir između dvoje likova postavljanje kamere u subjektivnu poziciju jednoga ili drugoga moglo djelovati artificijelnije nego što bih htio. I naposljetku, za sam završni kadar procijenio sam da se između stila i ekspresije samog prizora valja opredijeliti za ekspresiju.
Kako ste odlučivali čiji će subjektivni pogled biti u kojem dijelu filma?
Mislim da čak ni stručni gledatelj ne bi uspio detektirati razloge mijenjanja vizura. Ovo je prvi film za koji nisam mogao napraviti preciznu knjigu snimanja i to upravo zato što ni sam nisam mogao točno utvrditi čiji će subjektivni pogledi biti u određenom trenutku. Nijednu scenu nisam snimao iz svih pozicija. Ponekad sam snimao iz dvije, vrlo rijetko iz tri. Oslonio sam se na intuiciju da je određene dijelove prizora najbolje snimiti iz motrišta ovog ili onog lika. Jako je zanimljivo kako se u montaži pokazalo da neki prizori snimljeni iz jednog motrišta nisu živjeli, a iz drugog jesu. U oba je snimka sve bilo obavljeno kako treba, ali u jednom nije bilo života, u drugom jest. To je teško, možda i nemoguće racionalno objasniti. No jedan od razloga zbog kojih sam počeo snimati Projekcije bio je da se dovedem u nepoznatu situaciju u kojoj se nisam mogao posve osloniti na prethodno iskustvo.
Pretpostavljam da ni snimatelju nije bilo lako.
Direktor fotografije je Branko Linta, a snimateljica je briljantna Tamara Cesarec. Možda to nije lako prepoznati, no ne znam kojim bih riječima objasnio koliko je za snimatelja, odnosno snimateljicu zahtjevno ući u subjektivnu poziciju nekog lika u kojoj se mora ponašati i reagirati subjektivno, registrirati titraj pojedinog lika. Jer jedan mali krivi pokret posve ruši iluziju.
Koje su prednosti, a koje mane snimanja cijelog filma u jednoj prostoriji?
Prednosti su ponajprije meteorološko-produkcijske. Omogućeno je također snimanje po redoslijedu događanja radnje, kao i održavanje proba s glumcima u stvarnom objektu. S prostorom smo se saživjeli nekoliko mjeseci prije početka snimanja, što je rijedak slučaj. Međutim, stvaralački i psihički bilo mi je daleko teže nego na bilo kojem prethodnom filmu. Uobičajeno, filmska snimanja traju po deset-dvanaest sati dnevno, no biti snažno koncentriran tri-četiri tjedna u jednom prostoru bilo je beskrajno teško i zbog toga nijedan dan nismo snimali više od sedam sati.
Predstavljanje glumaca i likova na odjavnici poprilično je važno za bolje razumijevanje filma.
Na početku filma samo je naslov, uvodne špice nema. Sve ostalo doznajemo razvojem priče. Jedan je od delikatnih zadataka ove vrste filma izbalansirati količinu podataka. Treba imati mjeru, jer ovakav bi film zbog previše podataka o likovima izgubio na autentičnosti.
Koliko smo podložni autoritetima?
Dok sam čitao scenarij Lade Kaštelan osobito me uzbudila dimenzija koju sam doživio kao metaforu male zemlje koja ulazi u veliki krug i dobiva novog gazdu. Bez gazde teško se snalazi. U paranoji je. Ne znamo bez autoriteta.
razgovarao Janko Heidl
