petak | 26. srpnja. 2013
Ubojice i samaritanci
Razgovor: Milan Pleština, glumac u filmovima Šuti i Hitac
Film Šuti Lukasa Nole angažirano se bavi društveno relevantnom temom, no istovremeno je iznimno zahtjevan i težak.
Ni u filmu ni u teatru nikad ne znaš koliko će film ili predstava biti popularni. Mnoštvo ih se radi s uvjerenjem da će se gledati pa često ne bude tako. Tko će znati zašto publika dolazi u kino ili kazalište – nije to samo zbog reklame, zbog ovoga ili onoga. Neki se filmovi, poput Šuti, rade za publiku što se želi suočiti s vrlo prisutnom, ne tamnom, nego jadnom stranom naših života – mobingom, nasiljem, zlostavljanjem u obitelji. U Guantanamu su psihijatri radili planove i sudjelovali u maltretiranju zatvorenika. Nedavno sam u Šibeniku razgovarao s čovjekom koji poznaje čovjeka koji je kupio ženu, u Bosni ili u Srbiji, osamnaestogodišnjakinju. Sve je to tu, uz nas. Film i teatar, između ostaloga, trebali bi biti terapija, ne doslovna i mrcvareća. Film kao Šuti nudi elementarni start za suočavanje s takvim problemima, bez ciničnih i ironičnih odmaka, kako veli Pasolini, nego u svojoj konkretnosti. Stoga je dragocjen svaki onaj koji dođe u kino vidjeti ovakav film, bilo sa sviješću, bilo da zaluta, bilo na preporuku prijatelja.
Koji je problem tate zlostavljača u Šuti?
Čehov je rekao: „Da znam u čemu je problem, ne bih napisao dramu, nego dijagnozu.“ Napisao bi skaskicu, crticu, dijagnosticirao bi kao u vikend-romanu: tezica, antitezica, zaključak. Kako nas, dakle, uči blaženi Čehov, možemo samo postavljati pitanja, nikako ne davati odgovore, pogotovo ne definicije. Taj je čovjek neuhvatljiv, neodrediv, poput žive.
Lik oca kojeg tumačite u Hicu Roberta Orhela nije tako ekstreman, ali ni taj baš nije uhvatljiv.
Takvi me likovi, takvi ljudi zanimaju. Vrludavi, oni koji mogu biti i ubojice i najveći samaritanci. Oni s kojima nikad ne znaš.
razgovarao Janko Heidl
