četvrtak | 25. srpnja. 2013

Svaka je slučajnost namjerna

Razgovor: Bogdan Diklić, glumac u filmu Obrana i zaštita

Bobo Jelčić jako je puno napisao sam, ali smo tijekom proba skupa šmirglali dijaloge. Svaka je riječ izmjerena najpreciznijom apotekarskom vagom u kontekstu onoga što se željelo reći. I kad su dijalozi tako dotjerani, glumac dobiva prostor za spontanost

U Obrani i zaštiti često ste snimani s leđa. Umjesto Vašeg lica, često gledamo Vaš potiljak.

Film podrazumijeva i estetiku, pa sam zbog estetskog momenta molio da me ne snimaju sprijeda. (smijeh) Kao glumcu, posve mi je svejedno gdje je kamera. Za vrijeme priprema, proba i dogovora imam svijest o tome da je kamera tu gdje jest i tehnički napravim sve ono o čemu ta kamera ovisi, a onda je zaboravljam. Kad glumim, ona za mene ne postoji. Može biti gdje god – iza leđa, ovdje, ondje… Ne mora je ni biti. Dakle, nisam u tome vidio nikakvu smetnju. Puno mi je gore kad se slikam kao za osobnu, jer to je na filmu pogubno za glumačku igru. Doviđenja! Ćao! Nema glume. Gledao sam jedan film u kojem Al Pacino odigra cijeli monolog telefonskog razgovora u srednjem planu, s leđa. Kad se okrene, on zbog onoga što je čuo na slušalicu, a mi to nismo čuli, doživi takvu fizičku transformaciju da je to doista fascinantno. Bez šminke, bez ikakvih pomagala. Zbog toga sam i sam zamolio da s leđa bude snimljen i prizor u kojem mom liku Slavku telefonski javljaju da dođe na sastanak s Draganom. To je moj hommage Alu Pacinu. Ne doslovno, ali ipak jest. Mene su u osnovnoj školi izbacili iz dramske sekcije kao nedarovitog, jer sam na pozornici okretao leđa publici.

I sad je taj Vaš mladenački glumački izraz naišao na plodno tlo.

Da, sad kompenziram.

Prirodni dijalozi sastavljeni od fraza poput: „Ma dajte. Ne treba. Nezgodno je. Baš me nešto ovako…“, koje zapravo ne znače puno, vjerojatno se ne mogu precizno napisati u scenariju bez suradnje s glumcima.

Redatelj i scenarist Bobo Jelčić jako je puno napisao sam, ali smo tijekom proba skupa šmirglali dijaloge. Ja najviše, jer igram glavnu ulogu. Vjerujte mi da je svaka riječ izmjerena najpreciznijom apotekarskom vagom u kontekstu onoga što se željelo reći. I kad su dijalozi tako dotjerani, glumac dobiva prostor za spontanost. Kod nas se često događa da glumcu nešto ne ide baš zbog toga što je sklop replike nespretan, jer zvuči papirnato. Ponekad je dovoljno napraviti samo malu inverziju. U ovom smo filmu mjerili svaku riječ. Bacali smo sve što je bila potencijalna ilustracija emocije ili radnje. Na kraju je ta odbačena hrpa papira visoka metar, metar i pol. Dakle, svaka je slučajnost namjerna.

Je li Obrana i zaštita film o malim ili o velikim problemima?

Pitanje je koliko problem uopće postoji. Mi ga činimo velikim ili malim. Recimo, Dragan kojeg Slavko traži u filmu. Što će njemu Dragan? A svatko ga od nas ima. Imam ja Dragana koliko hoćete, kao i vi. Svi smo mi ekvilibristi u određenom trenutku, ali ljudski je ne imati svijest o tome. Slavko u filmu ne čini ništa nepošteno, ali zanemaruje ljubav, sina, brak. Misli da je sve što radi najbolje i najpametnije, ali nije. To su neke odrednice života svakoga od nas.

Tijekom gotovo dokumentaristički realističke drame glavni junak dvaput smrtno strada, no na kraju filma ipak ostane živ. Mala smrt svakoga dana ili…?

Slavko je podložan razmišljanju i najradije bi se ubio u tom trenutku, zbog svih tih stvari koje ga razapinju – Dragan, đenaza… Bio sam jako skeptičan u odnosu na tu vrstu redateljskog rješenja. Imao sam neke docirajuće prijedloge. Na primjer, da Slavko skoči, a onda kamera zašvenka na njega koji sjedi u fotelji. Ili da,u prizoru na ulici, Slavko ostane stajati na istom mjestu nakon što kamion ode. Ali Jelčić je bio u pravu. Sad mi se to sviđa. A tko ne shvati, tko mu je kriv.

razgovarao Janko Heidl