četvrtak | 25. srpnja. 2013
Širenje granica domaće kinematografije
Razgovor: Jagoda Kaloper, glumica, gošća 60. obljetnice PFF-a
Igrala sam u iznimno dobrim filmovima i jako sam ponosna na to što sam napravila. Snimala sam s jakim i velikim autorima, a što su ljudi sigurniji u sebe i autorski jače osobe, manje su komplicirani i manje se prenemažu. S njima je lakše raditi zato što nikad ne maltretiraju okolinu suvišnim stvarima i točno znaju što žele dobiti
Kako se osjećate kao gošća obljetničkog izdanja Festivala igranog filma u Puli?
Došla sam ovamo sva vesela i sretna jer se ovakve godišnjice ne događaju često. Obožavam Pulski festival i beskrajno volim doći u Pulu, volim grad i volim to silno uzbuđenje kad se osvijetli Arena i kad publika sjedne. Na Pulski sam festival sa svojih petnaestak filmova dolazila od 1965., ovdje su mi pljeskale tisuće ljudi i to su najveća uzbuđenja mog života. Zato mi je žao što moram reći da sam bila žalosna kad sam vidjela da među fotografijama glumaca važnih za jugoslavensku kinematografiju i za Pulski festival, koje su bile prikazane na velikom platnu u Areni na otvaranju Festivala, nije bilo moje fotografije. Ako ne zbog drugoga, onda zato što sam ipak u toj povijesti Festivala nagrađena s dvije Arene, Srebrnom za Lisice Krste Papića i Zlatnom za Kuću Bogdana Žižića.
Jedna ste od glumica koje su obilježile značajnu artističko-modernističku granu ovdašnjeg filma šezdesetih i sedamdesetih godina – Ponedjeljak ili utorak Vatroslava Mimice, Gravitacija Branka Ivande, Papićeve Lisice, WR – Misterije organizma Dušana Makavejeva…
… Apotekarica Srđana Karanovića, Knockout Bore Draškovića, Kud puklo da puklo Rajka Grlića, Žižićeva Kuća.… Igrala sam u iznimno dobrim filmovima i jako sam ponosna na to što sam napravila. Snimala sam s jakim i velikim autorima, a što su ljudi sigurniji u sebe i autorski jače osobe, manje su komplicirani i manje se prenemažu. S njima je lakše raditi zato što nikad ne maltretiraju okolinu suvišnim stvarima i točno znaju što žele dobiti. Tako da sam uživala, nikad mi nije bilo naporno. Tada smo s radili s veseljem iako uvijek s minimumom sredstava, jer su honorari bili maleni za sve, i s tehnikom koja nije bila takoreći nikakva. I bili smo skromni kad je nekamo trebalo otputovati – Lisice smo snimili s jednim ili dva kombija u koje smo se svi ukrcali i otišli u Vrliku, gdje smo stanovali po krčmama i privatnim sobicama i napravili divan film. Ljudi su u to vrijeme drukčije razmišljali, bilo im je puno više stalo. Sad se većinom radi zbog novca, a ne zbog stava i zbog potrebe da se nešto izgovori.
Kako to da su Vas zapale baš uloge u filmovima koji su širili područje domaće kinematografije izvan klasično narativnih granica? Birali ste takve uloge, družili se s tim redateljima…
Nisam se puno družila s ljudima s filma, ali sam očito imala lice koje je odgovaralo onome što su oni tražili u svojim filmovima. Privatno sam se družila s nekolicinom ljudi mojih godina s kojima sam se poznavala još od tinejdžerskih dana. Živko Zalar, Rajko Grlić, Srđan Karanović, Goran Marković i ja sedamdesetih smo godina zajedno kupili kuću pored Motovuna u kojoj smo htjeli napraviti radni prostor u kojem bismo pisali scenarije, slikali itd. i već smo onda razmišljali o motovunskom filmskom festivalu. Međutim, nekako se dogodilo da smo se nakon toga poženili, dobili djecu, razbježali se po svijetu, tako da ideja umjetničke komune nije zaživjela onako kako je bila zamišljena.
Prvi korak u karijeri bila Vam je gluma u epizodi Krste Papića u omnibusu Ključ, no potom se niste upisali na studij glume nego slikarstva.
Filmove sam počela snimati sa sedamnaest godina, a kasnije sam radila i jedno i drugo. Zbog toga sam jako sretna, jer ne bih mogla preživjeti samo od filma, kao ni većina ljudi u našoj zemlji, koliko god bili angažirani. Iako nisam školovana glumica, zanimljivo je da moje uloge danas pokazuju studentima kao primjere dobre filmske glume. Čula sam da se moji filmovi pokazuju čak i na akademijama u Parizu.
Od Vašeg posljednjeg nastupa u dugometražnom filmu, Družbi Isusovoj Silvija Petranovića, prošlo je deset godina. Zanima li Vas još gluma?
Jako bih rado igrala, no malo je ponuda. Ali, režirala sam autorefleksivni dokumentarni film Iza ogledala, koji je napravljen od inserata iz većine mojih filmova i dosnimljenih materijala. Dakle, riječ je o svojevrsnom presjeku kroz naš film. Za taj sam film nagrađena na natječaju T-HTnagradu@msu.hr u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 2011.
razgovarao Janko Heidl
