srijeda | 24. srpnja. 2013
Simbioza humora i prijateljstva
Razgovor: Sven Jakir i Dean Krivačić, glumci u filmu Simon Čudotvorac
Kad bih mogao izabrati da se dogodi jedno čudo, to bi bilo da imamo više otvorenih, pravih audicija kao vani, da se za njih zna i da ondje vlada ravnopravna borba za uloge
U filmu Simon Čudotvorac vrlo ste uigran dvojac. Koliko je vaše prijateljstvo doprinijelo filmskom odnosu?
Sven: Mi smo u zajednici, u simbiozi. (smijeh) Jer pogodilo se da smo u posljednjih šest mjeseci stalno zajedno – prvo smo radili dvije predstave jednu za drugom, a zatim i ovaj film.
Tako naše supruge nisu ljubomorne na druge žene nego na nas, jer provodimo više vremena zajedno nego doma. Uostalom, da nije bilo Deana Krivačića i njegove prezaposlenosti, ne bih dobio nijednu ulogu. (smijeh)
Dean: Toliko smo zajedno da stvarno znamo kako drugi diše. Tako smo i u filmu prenijeli mnogo zajedničkog, pa i taj začudni humor, što pomaže inicijalnoj spontanosti i opuštenosti. (smijeh) Mi zapravo jedan drugog držimo na uzdi. (smijeh) Dobro je da smo nas dvoje izabrani jer nismo daleko od tih likova i odlično se nadopunjavamo. Ja sam kao stariji i njegov agent, jer mu uvijek uvaljujem predstave koje ne stignem.
Kako ste u duhu slapsticka i montypythonovske komike doskočili „glumačkom pleonazmu afektiranja“ koji je dodatno maksimiziran 3D tehnologijom?
Sven: Imali smo zajedničke probe i pokušavali pronaći pravu mjeru. Moj je lik i zamišljen preko dana kao umjereniji, mirniji, a noću poprima ta klaunovska obilježja. Trebalo je stvoriti ravnotežu između takozvane prirodne glume i komičnije glume, koja je i pokretom i glasom i šminkom, kao i interpretacijom, naglašenija.
Dean: Mi smo odrastali na tim humorističnim serijama, pa neki detalji mogu poslužiti kao modeli, no glumački se tome pristupa kao i bilo kojem drugom izražajnom zadatku, jer glumačkim tehnikama možete glumiti i tugu i suze, a paziti da ne odete predaleko, odnosno u afekt. Stvar je dobre pripreme i zajedničke analize.
U filmu se Simonu više puta predbacuje da mora odrasti. Čini se da je gluma homo ludens dosta naglašena. U kojoj mjeri glumac ne bi trebao odrasti i zabavljati se dok radi film?
Sven: To je kao i s čovjekom ‒ dobro je da zauvijek ostane dijete. Glumačka je igra kreativna. Svjesni smo toga da smo se na snimanju i zabavljali, ali svoj smo posao odradili profesionalno. Unatoč komičnim situacijama i našoj opuštenosti, za glumca je presudno da je uvijek u stanju napraviti odmak od onoga što radi.
Dean: Gluma koja nosi elemente neodrastanja dovodi do spontanih trenutaka i dosjetki, kao i situacija u prostoru, gdje se tako bolje može iskoristiti sve ono što je glumcu na raspolaganju.
Simon je čudotvorac, on vjeruje da može oživjeti mrtve ljude. Da imate Simonovu moć, što biste očudotvorili na našoj, odnosno svojoj profesionalnoj platformi koju vam pruža naša scena?
Sven: Zadovoljan sam, no kad bih mogao izabrati da se dogodi jedno čudo, to bi bilo da imamo više otvorenih, pravih audicija kao vani, da se za njih zna i da ondje vlada ravnopravna borba za uloge.
Dean: Da sam Simon, rekao bih čarobnom štapiću da učini da nas pošteno plate. Ne želim biti nezahvalan i ne žalim se, ali već kad znam koliko radim, želio bih živjeti u svojoj državi kao gospodin.
Odlikuje vas samozatajnost, a Sven je, primjerice, upravo angažiran u novoj predstavi Jana Fabrea. Ne bojite li se da vam status iz sjene krade moguće uloge?
Sven: Da, sretan sam zbog te uloge. Nedavno smo imali premijeru, a predstoje nam mnoga gostovanja po cijelom svijetu. To je vrlo osebujna predstava koja traje četiri sata. Također, ne patim od tog medijskog prisustva, već vjerujem u sebe, i doživljavam se ponajprije kao umjetnik koji radi svoj posao. A onda u tom tonu kao da će se nešto drugo pobrinuti za moje uloge i sve će doći na svoje mjesto.
Dean: Prvo moram Svena pohvaliti da je on jedini Hrvat koji je prošao na toj audiciji. Dobro se osjećam u toj nopaparazzi koži. Mi smo freelanceri i ponekad posla ima manje, a ponekad više. Važno je da stojimo iza onoga što radimo. Nisu za nas medijska pompa i naslikavanja po crvenim tepisima. Iako, mogli bismo sad u Puli zajedno po cesti lizati sladoled, možda nas netko uslika. (smijeh)
razgovarala Iva Cikojević
