četvrtak | 24. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Zdravko Mustać
Zdravko Mustać, redatelj i scenarist dugometražnog igranog filma Vjetar puše kako hoće
Plaćeni ubojica rijetka je biljka u hrvatskom filmu pa i hrvatskoj stvarnosti. Ili nije?
Plaćeni ubojica kao pokretački filmski motiv možda nije uobičajen u našim kinematografskim fikcijama, neki će reći kako nije čest gost ni u našim stvarnosnim relacijama, no meni je upravo takav poslužio kao prepoznatljivi razložni element u slaganju uzročno-posljedičnih linija koje vode do mozaičnog strukturiranja u mreži odnosa više likova sasvim oprečnih karaktera.
Plaćeni ubojica je i artificijelni sindrom posuđen uglavnom iz američke filmske zbilje, te ubačen naglavačke u našu pomalo labavu stiliziranu stvarnost, stvarajući tako nov prostor za kombinatoriku stranog tijela s organizmom svojevrsne dokumentarističke vizure.
Predstavite film u par rečenica – kako se kaže: riječ autora.
Ideja za film je kao putovanje. Putujuća misao koja se razvija. Tako je i nastanak oblika filma “Vjetar puše kako hoće” jedna kino avantura sa svim svojim iznenađenjima i neiscrpnim izazovima.
Ideja ovog filma je formiranje pomalo “klišejizirane” postavke dolaska stranca u nepoznati grad. Stranca s bremenitom prošlošću koja ga svojim utezima dekoncentrira u izvršenju postavljenog zadatka te uzrokuje lavinu nepogoda za ostale ravnopravno tretirane likove koji mu se nađu na putu.
Zašto naslov “Vjetar puše kako hoće”?
Sam naslov “Vjetar puše kako hoće” namjerna je parafraza, inspirirana dvama velikim filmovima. Prvi je “Osuđenik na smrt je pobjegao” Roberta Bressona, a drugi je film hrvatskog autora Ivana Martinca “Kuća na pijesku”. Oba redatelja sintagmu “Vjetra…” koriste u svojim rezervnim naslovima ili podnaslovima.
Uzevši ovaj naslov, referiravši se na velikane, želio sam na neki način odati počast ili posvetu ovoj dvojici filmskih uzora s jedne strane, a s druge uputiti sve konzumente u kojem će se pravcu razvijati autorski rukopis ovog filma, kakvo je nadahnuće i kojim će formalno-estetskim izrazima stremiti. Čistoća. Jednostavnost. Oporost. Koncentriranost. Te sudbinska datost u nevidljivoj sili koja uzrokuje sve nedaće i svu dobrotu ljudskog djelovanja.
Izdvojite neki trenutak sa snimanja koji vam se učinio iznimnim, „malim čudom“ bavljenja filmom.
Pamtljivih trenutaka s napornog snimanja je bilo mnogo. No, snimanje filma “Vjetar puše kako hoće” je prije svega bila jedna velika borba sa snježnim radostima. Umijeće prilagodbe zimskim nepogodama na setu bilo je upravo fascinantno. Uspjeli smo svojim kreativnim iskoracima ukrotiti svu snježnu silu, tako da nam je na kraju i sam snijeg postao ravnopravan sudionik u procesu stvaranja te poslužio kao raskošna podloga za iscrtavanje naših kinestetičkih izazova.
Janko Heidl
