petak | 25. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Vladimir Ivanović
Vladimir Ivanović, kipar skulptura u filmu Spomenik Majklu Džeksonu
Koje su bile upute redatelja Darka Lungulova za izradu spomenika?
Skulptura koja je prva ustupila svoj postament je trebala da bude u duhu socrealizma, prepoznatljiva po kompoziciji, pokretu, modelaciji i svemu onome što je karakteristično za skulpture tog perioda. Svima nama su one dobro poznate i oko toga nije bilo mnogo nedoumice. Naravno da sam, radeći je, povremeno razmišljao o svemu što je u to vrijeme bilo prisutno i o tome na koji su način umjetnici učestvovali u jednoj ideologiji.
Vremenska ograničenja su u svijetu filma općte mjsto pa se skulptura Borisa Milivojevića, odnosno njegovog lika, osim po zahtjevima za portretom podudarila i s tom vrstom pritiska. Osim po fotografijama, Borisa sam nakratko i neposredno upoznao. On je prijatan, duhovit, čak sam saznao o njegovoj sklonosti ka likovnoj umjetnosti koja datira još iz mlađeg doba. Obrazovan je u tom smislu i posjeduje likovnu kulturu. Suvišno je govoriti o čaroliji ovog posla, izrade portreta i figure glumca kao što je Boris. Film u filmu.
Omjeri naivnosti i istovremene čitljivosti skulpture Majkla Džeksona razgovarali su redatelj i scenograf Kiril Spaseski, a ja sam gledao da zadovoljim oba uvjeta.
Kojim ste se materijalom koristili?
Izradio sam po jednu skulpturu od svake, osim što sam za Majkla pravio i manju skicu u glini. Ostale su izrađene u stiroporu koji je najčešći i skoro bih mogao reći, jedini materijal za tu vrstu skulpture. Nekada se radi i u poliesteru, kao što sam to radio za film “Braća Bloom” Riana Johnsona, ali to dosta produžava vreme izrade i usložnjava proces. Rekao bih da to prakticiraju produkcije s većim budžetima.
Jeste li prilikom izrade skulpture slušali glazbu Michaela Jacksona, kao nadahnuće?
Majkl Džekson je imao nekoliko prepoznatljivih pokreta i trebalo je odabrati jedan od njih. To sam već dobio od redatelja kao “projektni zadatak”. Nisam bio fan njegovih hitova, ali sam, štosa radi, ne zbog inspiracije, par puta pustio i okrenuo „volume” na “tri sata popodne”.
U to vreme sam počinjao vezu s dosta mlađom devojkom, nešto kao “zabranjena ljubav”. Ona mi je pomagala oko svega gde ne treba konkretno vajarsko iskustvo – crtala mreže i konture u razmjeri. Studentica je arhitekture pa joj ni tada te pripremne radnje nisu predstavljale problem. Danas se sa osmehom na licu setimo toga. Mi smo imali naš film vezan za taj film, a oni nisu bez udaljenih dodirnih tačaka.
Janko Heidl