petak | 25. srpnja. 2014

PULSKI RAZGOVORI: Vanja Sviličić

Vanja Sviličić, redateljica, koscenaristica i montažerka dugometražnog igranog filma Zagreb Capuccino

Predstavite film u rečenici, dvije.
Žene u potrazi za srećom.

Zašto naslov „Zagreb Capuccino“? Doslovno? Metaforički?
Naslov se nekako sam nametnuo. Radnja se događa u Zagrebu, u filmu se pije cappuccino. Nisam razmišljala o metafori, ali sad kad je spominjete, da, vjerojatno se može shvatiti i kao metafora: Mala sredina u kojoj se stvari raspadaju poput pjene od cappuccina.

Koja je bila prva ideja iz koje je krenuo film?
Prva ideja bila je samoća, nesigurnost, nametnuti obrasci ponašanja. Žene u kasnim tridesetima, tj. žene koje su ušle u četrdesete i kako se nose sa svojim životom s kojim zapravo nisu zadovoljne, a sve su radile kako treba. Samo je pitanje kako treba za koga? Za društvo u kojem žive, za svoje familije… Zapravo, inspiriralo me sve što se događa oko mene.

Ljudi uglavnom žive tako da u tuđim očima djeluju uzorito i uspješno. Da zadive druge, da budu dio društvenih konvencija, da se uklope. Ili pak odlaze u drugu krajnost, da budu posve i po svaku cijenu drugačiji. Posrijedi su krajnosti, potrebno je naći balans. Živjeti i biti svjestan da je sve kako treba i da nam je jedina zadaća biti sretan.

Kako je tekla scenaristička suradnja s vašim suprugom Ognjenom?
Kad pišeš zajedno s nekim, dobro je to što različita razmišljanja dovedu do ponekih drugačijih rješenja. Upravo zbog toga Ogi i ja smo se međusobno nadopunjavali. Ogi mi je pomogao i utoliko što ima više iskustva u pisanju scenarija i zna kako nešto funkcionira kada se snimi.

Sami ste montirali film. Prednosti i mane?
Nije mi bio plan da sama montiram, ali kako sam i prije montirala i volim to raditi, željela sam probati. I nakon što sam počela, mislila da ću samo probati pa vidjeti dokle ide. Kad sam pokazala prvi šnit nekolicini ljudi koji se i sami bave filmom, reakcije su bile jako pozitivne, tako da nastavila montirati sama. Dosta mi je ljudi reklo da to nije pametno, jer se kao redatelj vežeš za materijal pa ti je žao nekih scena. Ja pak nemilosrdno izbacujem. Ne zato što su dijalozi ili scene loše odglumljeni, nego mi se čine nepotrebnim viškom kad ih vidim u kontekstu s ostalim scenama. Ponekad izraz lica, držanje i pogled govore mnogo više od izgovorenih riječi.

Gdje ste snimali, kada, koliko dugo?
Snimali smo u Zagrebu, prošle godine. Počeli smo sredinom ožujka i završili krajem travnja.

Izdvojite neki trenutak sa snimanja koji vam se učinio iznimnim, „malim čudom“ bavljenja filmom.
Može li se tu ubrojiti moment kad nam je trebalo proljeće i krošnje u cvatu, a pao je snijeg i sve je zatrpao toliko da smo tražili posebne ralice da nam očiste ceste kako bismo uopće mogli doći do lokacije. Naravno, svim mogućim sredstvima smo pokušavali sakriti da je vani sve bijelo i da je temperatura ispod nule. „Malo čudo“ bavljenja filmom mi je bilo kad sam u montaži spojila nekoliko scena i skužila da to ipak funkcionira.

Što mislite o tome da su na ovogodišnjoj Puli u istu konkurenciju smješteni i igrani i dokumentarni filmovi te manjinske produkcije?
Pula Film Festival nije jedinstven po tome što su u istoj konkurenciji igrani i dokumentarni filmovi. Nema puno takvih festivala, ali postoje, iako smatram da bi se te dvije forme trebale odvojiti ako je riječ o festivalu. Za smotre to nije bitno. Ali da bi se manjinska hrvatska koprodukcija prikazala u hrvatskoj konkurenciji, mislim da više ovisi o tome je li jezik filma hrvatski i je li redatelj iz Hrvatske.

Udio uloženih financijskih sredstava tu nije toliko bitan, jer koprodukcije će postati uobičajen, a možda i jedini način stvaranja filma pa ćemo za nekoliko godina imati svega dva-tri hrvatska filma financirana isključivo potporom hrvatskih sredstava. Tako da mislim da manjinskim koprodukcijama u ovoj konstelaciji nije mjesto u hrvatskoj konkurenciji. Veseli me da je ove godine, prvi put nakon hrvatskog osamostaljenja, uvedena selekcija filmova. Jedino mi nije jasno zašto je objavljen popis prijavljenih filmova. Mislim da to ipak nije bilo potrebno, to ne radi ni jedan relevantan festival.

Janko Heidl