petak | 25. srpnja. 2014

PULSKI RAZGOVORI: Una Gunjak

Una Gunjak, redateljica i scenaristica kratkometražnog igranog filma Kokoška

Molim vas, predstavite film u par rečenica.
„Kokoška” je veoma osoban projekat. To je priča mog ranog djetinstva i djetinstva moje generacije. Emocija koju nosi i, nadam se, daje publici, suma je mnogih dugih emocionalnih previranja koja se dese nakon kataklizme kao što je rat. U ovom slučaju kroz oči i srce djeteta.

Zašto naslov „Kokoška“?
Naslov je veoma jednostavan, upućuje na banalno, na doslovno, i vjerujem da upravo zato dobro odgovara, jer ovo nije film o kokoški. S druge strane, tu je i simbolika ptice koja ne leti, koja ne može samo da odleti iz čitave te situacije, kao ni građani Sarajeva za vrijeme opsade.

Koja je bila prva prva iskra iz koje je krenuo ovaj film?
Pa prva iskra je bio stvarni događaj, kada sam dobila kokoš za rođendan u toku rata. Čitav apsurd te situacije i konteksta. No znala sam da to može samo biti medij za veću sliku i veću emociju koja se nagomilavala još godinama nakon zavrsetka rata.

S obzirom da sam odrasla u ratu, mnogo toga je proizašlo iz kopanja po mom sopstvenom sjećanju te razgovora s roditeljima i prijateljima i to najviše o scenografiji. Ali na taj način su uvijek isplivavale nove priče i nove emocije vezane za prostor i za predmete.

Koliko je teško ili lako bilo rekonstruirati vrijeme i mjesto u kojem se događa „Kokoška“?
Izazovno! Ali mislim da smo uspjeli. To je bila jedna od mojih opsesija. Htjela sam da film bude univerzalan u poruci. Nažalost, s obzirom na trenutačna desavanja u svijetu i jeste. No bilo je krucijalno da to izgleda kao Sarajevo, jer je to ono o čemu ja znam da pričam. To je dio mene i samim tim dio filma. Bilo je teško naći video materijal, dokumentarni, koji prikazuje unutrašnjost domova, kuća, skloništa. Oni koji su snimali tokom rata, u želji za spasom, snimali su horor koji se dešavao napolju.

Moji suradnici iz sektora scenografije, lokacije i produkcije su tu obavili sjajan posao. Iako su morali da mene trpe s konstantnom pričom – kako je to bilo 1993. u Sarajevu .

Gdje ste snimali? Kada? Koliko dugo?
Snimali smo u Zagrebu, u naselju Savica, šest dana u mjesecu oktobru.

Što ste novo naučili radeći na ovom filmu?
Lekcija? Film je beštija. Film je konstantna metamorfoza. S jedne strane moraš uvijek imati na umu što želiš da ispričaš, s druge, moraš se potpuno osloboditi svih okova scenarija kao djela i pustiti da slovo na papiru samo oživi. S glumcima, s fotografijom, zvukom, lokacijom. I na kraju s bojom.

Činjenica koju sam potvrdila: film je timsko djelo. Ne samo što se tiče uloženog rada i truda, nego prije svega kreativne energije koju tim – glumci, ekipa – donosi. Nikad ne uzeti to zdravo za gotovo.

Kratki film kao forma – nužno zlo, škola, stuba prema dugom filmu, punopravna i vrijedna vrsta koju valja njegovati i koji pruža specifične mogućnosti i rezultate?
Nisu sve priče i emocije romani, neke su pripovijetke. Za mene je kratki film apsolutno punopravna forma, s ogromnim prostorom za autorsko izražavanje, za ekprerimentiranje bez okova i pritiska da finansijski bude profitabilna. No s obzirom na to da je film jedna veoma skupa umjetnost, kratki film s razlogom postaje stepenica ka većim izazovima.

Janko Heidl