petak | 25. srpnja. 2014

Pulski razgovori: Siniša Juričić

Siniša Juričić, koproducent dugometražnog dokumentarnog filma Baršunasti teroristi i kratkog igranog filma Kokoška

Što ste novo naučili producirajući „Baršunaste teroriste“?
Naučio sam da ne treba dizati u zrak plakate, treba naći druge načine borbe. Budući da naš sljedeći film uskoro snimamo u Grčkoj, gdje su plakati potpuno nestali s ulica i autoputa, zapravo shvatiš koliko su nebitni.

Kako je došlo do vaše suradnje sa slovačkim redateljskim trojcem?
Sreli smo se na pitching forumu exOriente u Pragu. Mi smo pitchirali naš film „Posljednja ambulantna kola Sofije“ redatelja Iliana Meteva, a Peter Kerekes, jedan od redatelja, predstavljao je „Baršunaste teroriste“. Odmah mi se svidjela priča, a još kad sam vidio da je imala i realnu vezu s Hrvatskom – jedan od likova svoju je terorističku aktivnost dijelom obavljao iz pošte u Rovinju – odmah mi je bilo jasno da želim raditi taj film. Osim toga, pratim rad Petera Kerekesa već dulje vrijeme, još od filma „66 sezona“ i svakako sam htio surađivati s njim. On je jedan od rijetkih istočnoeuropskih redatelja koji ima osjećaj za priče koje su lokalne, ali univerzalne i to je to što želim raditi i u Hrvatskoj.

Koliki je bio Nukleusov udio u izradifilma?
Što se materijalnog dijela tiče, Nukleus je u ovom filmu, prema Europskoj filmskoj konvenciji, koproducent u iznosu od deset posto – toliko smo dobili od našeg fonda – ali je puno više dodano u kreativnim razgovorima oko filma, posebno u dijelu koji se odnosio na snimanje u Hrvatskoj.

Peter je pametan redatelj koji voli saslušati svoje suradnike. Dapače, na ovom je filmu on zapravo bio suradnik, jer su Ivan Ostrochovsky i Pavol Pekarčik došli s idejom za film, pa su njega uključili naknadno. Organizacijski smo imali nekoliko dana snimanja u Hrvatskoj, s obzirom na količinu novca koji je dobijen ovdje.

Kakav je odjek filma u svijetu?
Film je imao dosta čudan put jer je prošle godine osvojio nagradu kritike u Karlovim Varima, odakle je trebao krenuti na petnaestak festivala, sa svjetskom premijerom u Kopenhagenu na CPHdox, jer su Karlovy Vary bili „nacionalna“ premijera, da bi nas u rujnu zaustavili iz Berlina i nagovorili da otkažemo sve i imamo međunarodnu premijeru u sekciji Forum, gdje smo osvojili nagradu publike.

Otud je film krenuo opet po cijelom svijetu, uljučujuci HotDocs u Torontu, PlaneteDoc u Varšavi, gdje smo osvojili posebno priznanje žirija, preko cijele regije gdje se pokazao poseban interes, a činjenica da je film i hrvatski olakšala mu je distribuciju. Nedavno smo osvojili i FIPRESCI, nagradu kritike u Novom Sadu.

Što mislite o tome da su na ovogodišnjoj Puli u istu konkurenciju smješteni i igrani i dokumentarni filmovi te manjinske produkcije?
Moram priznati da je to hrabar iskorak, ali još uvijek nedostaje dugi dokumentarni film iz Hrvatske. Recimo da bi bilo zanimljivo vidjeti „Gangster te voli“Nebojše Slijepčevića u Areni. Siguran sam da bi ga publika rado došla pogledati.

Nekako je dokumentarni film još uvijek „neželjeno dijete“. Mislim da je glavno pitanje kako će to izgledati na kraju festivala, kad se budu dijelile nagrade. Jer ako su dokumentarni i manjinske koprodukcije dodani da bi se napunila kvota, onda će to biti velika šteta.

Koje filmove trenutačno stvara vaša produkcijska kuća Nukleus film?
Trenutno smo u postprodukciji dva dugometražna filma – dokumentarnog „Bebe na Vole“ Vlade Gojuna te igranog „Full Contact“nizozemskog redatelja Davida Verbeeka, kompletno snimljenog u Hrvatskoj. Za koji dan počinjemo snimati dugi igrani „Stage Fright“ grčkog redatelja Yorgosa Zoisa na kojem radi dio hrvatske ekipe na čelu s kostimografkinjom Zoranom Meić i tonskim snimateljem Hrvojem Petekom. Sjajno je da smo pokazali da naši ljudi imaju kvalitetu raditi rame uz rame s bilo kime na svijetu – na „Full Contactu“ koji smo radili u suradnji s Lemming filmom iz Nizozemske i francuskim BAC Films,devedesetpet posto ekipe je iz Hrvatske.

Osim toga razvijamo dugometražni igrani prema knjizi Bekima Serjanovića „Ljepši kraj“, završavamo vrlo intrigantan dugometražni dokumentarac „Razred“ Vesne Čudić, dok kratki igrani „Kokoška“ Une Gunjak nakon sjajne premijere na Semaine de la Critique u Cannesu nastavlja festivalski put -nedavno je osvojio nagradu u Palm Springsu, a publika ga može vidjeti i u Puli.

Janko Heidl