četvrtak | 24. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Nebojša Slijepčević
Nebojša Slijepčević, redatelj, scenarist i sumontažer kratkometražnog igranog filma Kutija
Zašto naslov „Kutija“?
„Kutija“ je film o besposlenim ljudima u malom, zatvorenom prostoru. Takva situacija je opasna: ideje se odbijaju poput loptica u fliperu, dolazi do mentalne mikrofonije i ponekad samo jedna kriva riječ može dovesti do katastrofalnih posljedica.
Naravno, prava kartonska kutija je u središtu radnje filma, no i protagonisti su svojevoljno zatvoreni u svojevrsnoj kutiji, a glavni izvor informacija iz vanjskog svijeta im je opet jedna kutija – TV. Konačno, likovi su puni predrasuda i strahova. Svijet pokušavaju shvatiti pojednostavljujući ga i trpajući ljude u „kutije“.
Otkrijte nam tajnu – što se nalazi u kutiji?
U kutiji je upravo ono što gledatelji misle – što ne znači da svi misle isto.
Replika na najslavniju filmsku kutijicu želja i podsjvesnoga, onu iz „Ljepotice dana“ Luisa Bunuela?
Nisam to imao na umu dok sam pisao scenarij. Zapravo, za mene je u kutiji Schroedingerova mačka koja je, sve dok ne otvorimo kutiju, istovremeno i živa i mrtva. Čuveni je to misaoni eksperiment kvantnog fizičara Schroedingera koji na zabavan način ilustrira ljudsku nesposobnost da shvati stvarnu prirodu svemira.
Kako je „zaiskrio“ film?
Tražio sam situaciju koja je tipična za Hrvatsku danas i pronašao sam je u kvartovskom kafiću punom nezaposlenih muškaraca koji troše dane pijući, pušeći i kladeći se. Činila mi se ta situacija – kao u fraktalu – poput minijaturne kopije društva u cjelini.
Također, želio sam gledatelje dovesti u etički upitnu situaciju: naime, iako likovi u filmu sasvim očito rade nešto neprilično, gledatelji se zbog vlastite znatiželje stavljaju na njihovu stranu. Publika zdušno navija za to da naši antijunaci otvore kutiju, iako je to u svakom pogledu krivo. Zato na kraju filma kažnjavam gledatelje, namjerno ih ostavljam frustriranima.
Gdje ste snimali? Kada? Koliko dugo?
Film je snimljen tijekom četiri dana u jednom kafiću na zagrebačkom Trešnjevačkom placu.
Važne lekcije, naučene ili potvrđene tijekom rada na ovome filmu?
Potvrdilo mi se ono u što sam vjerovao i prije: osnova igranog filma je dobar scenarij i, iznad svega, dobri, uigrani glumci. Sve ostalo je sporedno: ni scenografija, ni kostimi, ni vizualni efekti nemogu sakriti loš scenarij, ali dobri glumci mogu te natjerati da zaboraviš na scensko siromaštvo.
S obzirom na to da smo imali vrlo ograničen proračun,u jednom trenutku postavilo se pitanje kako ćemo ga rasporediti. Naša odluka – i mislim da je bilajedina ispravna – bila je da štedimo na svemu osim na glumcima. No zauzvrat sam tražio njihovu potpunu posvećenost i višetjedne probe. Na probama smo radili na ulogama, ali i na finom brušenju scenarija i dijaloga.
Posebno me oduševio jedan fantastičan glumac za kojeg do audicije nisam ni čuo – Igor Hamer. Nažalost, iako je riječ o vrhunskom glumcu,Igor ne dobija puno uloga. Mnogi ga podcjenjuju iz banalnog razloga, jer nije završio Akademiju.
Kratki film kao forma – škola, stuba prema dugom filmu, gušt, punopravna i vrijedna vrsta koju valja njegovati i pruža specifične mogućnosti i rezultate?
Definitivno punopravna vrsta koja će u budućnosti dobijati sve više prostora. Internet i kratki film savršen su par.
Janko Heidl
