srijeda | 23. srpnja. 2014

PULSKI RAZGOVORI: Darko Lungulov

Darko Lungulov, redatelj, scenarist i producent dugometražnog igranog filma Spomenik Majklu Džeksonu

Kako je Michael Jackson postao junak vašeg filma, odnosno malog srpskog mjesta?
U promenljivoj političkoj klimi “zemlje u tranziciji”, silni ratovi devedesetih, ironično, nisu iznjedrili nove heroje, dok se stari heroji, naslijeđeni iz prethodnog sistema, brišu i uklanjaju. Više nisu politički podobni, pa nije ni čudo što ljudi, u potrazi za novim herojima, pribjegavaju podizanju spomenika „sigurnim”, ali beživotnim junacima kao što su pop-ikone i likovi iz holivudskih filmova.

Dok sam istraživao za moj scenarij, spoznao sam da je posle iznenadne smrti Majkla Džeksona tuga koja je preplavila internet u Srbiji, a i u bivšoj Jugoslaviji, bila ustvari krik generacije odrasle u vremenima prije raspada Jugoslavije, koja sada, izgubljena u krizi srednjih godina i brutalnosti tranzicije u neko novo doba, plače nad sobom, misleći da plače nad Michaelom Jacksonom.

Ova crna komedija inspirisana je bizarnim trendom građenja spomenika holivudskim herojima i pop-ikonama po manjim mestima u Srbiji i na Balkanu – spomenici Rockyju, Tarzanu, Bruceu Leeju. Krenulo je od novinske vesti da se u selu Žitište, u Vojvodini, gradi spomenik Rockyju, junaku filma koga igra Sylvester Stallone. To mi se učinilo kao perfektna metafora za naše stanje.

Postoji li igdje u Srbiji spomenik Michaelu Jacksonu?
Postoji, ali samo u mom filmu.

Koja je sudbina naslovnog spomenika, izrađenog za vaš film, nakon što je pala posljednja klapa?
Sada je taj naš rekvizit u vlasništvu hotela Palisad na Zlatiboru koji ga namjerava izložiti u svojoj galeriji u kojoj imaju vrhunska djela modernih, ali i klasičnih srpskih slikara. To će na neki način biti nastavak mog filma u realnosti.

Je li vam Michael Jackson važna figura u životu?
Ne, nikad nisam bio veliki fan njegove muzike. Pripadao sam više onima koju su na njegove hitove gledali sa prezrenjem, kao na komercijalnu, pop-muziku. Mi smo slušali nešto što smo smatrali da je suprotno muzici Majkla Dzeksona. Izabrao sam ga za “spomenik” u filmu jer je kontroverzna figura čiji bi spomenik na našem brdovitom Balkanu zakovitlao mnoge duhove i taj konflikt je pravi okidač za priču. Negdje drugde, bar ja zamišljam, to bi ostalo samo na nivou bizarne vijesti.

Sada, s ove distance i pošto imam neku drugačiju vezu s njim i s njegovom muzikom – preko scenarija, istraživanja o njemu i reakcijama na njegovu smrt, pa i pravljenja ovog filma – imam i drugačiji odnos prema njegovoj muzici i prema njegovim pesmama. Pogotovo prema pesmi „Show You The Way To Go“, koju pjeva s Jacksons 5 u ranom periodu svoje karijere, pošto je to pjesma koja se čuje u mom filmu i čije riječi na neki čudan način upotpunjuju priču.

Gdje ste snimali? Kada? Koliko dugo?
Najduže smo snimali u mjestu Lozovik, stotinu kilometara od Beograda, u koje sam se zaljubio na prvi pogled pošto smo direktor fotografije Mathias Schoening i ja dugo tragali za nekim mestom koje će ličiti na mjesta iz vestern filmova. Željeli smo da naš film vizualno korespondira s vesternom, pošto je naš junak usamljeni borac koji se bori za svoju ljubav, ali i za svoju zajednicu, za svoje malo mjesto, poput nekih heroja vesterna.

Lozovik me osvojio koloritom, bojama. Žutom, zemljanom. To je mjesto koje propada, ali je zadržalo boje, nije sivo. Tu smo snimali oko četiri nedjelje. Poslije smo prešli na Ponikve, bombardirani vojni aerodrom blizu Užica i snimali tu oko sedam dana i na kraju završili snimanje u Skoplju, u Makedoniji. Snimili smo i par scena u Vojvodini.

„Malo čudo“ sa snimanja?
Pošto sam ja jako sujeveran dok snimam, terao sam producentkinju filma Snežanu Penev da nosi stalno naočare za sunce, pošto mi je rekla da je primetila da sve “otvori” kad nosi naočare. Tako da je nekad morala da nosi naočare za sunce i po mraku, samo zbog mog sujeverja. Ali mnoge stvari su nam se “otvarale”, od vremenskih prilika do mnogih drugih.

Što mislite o tome da su na ovogodišnjoj Puli u istu konkurenciju smješteni i igrani i dokumentarni filmovi te manjinske produkcije?
Jako mi se to sviđa. Izazov je. Čini cijelo iskustvo dolaska na Pulu još zanimljivijim i uzbudljivijim za mene kao autora, jer osećam da je moj film još više deo tog festivala s velikom tradicijom.

Janko Heidl