ponedjeljak | 21. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Dalija Dozet
Dalija Dozet, redateljica kratkometražnog igranog filma 6 pola 7
Jeste li vi „pronašli“ scenaristicu i glavnu glumicu Lanu Barić ili ona vas?
Lana Barić je jednom prilikom, prije nekoliko godina, posve popljuvala jedan moj scenarij i nakon toga pristala glumiti u istoj priči koju sam snimala kao vježbu na faksu. To je bila naša prva suradnja. Koju godinu poslije, Lana mi se javila s jednim svojim scenarijem i ja sam joj vratila istom mjerom, iskreno i kritički. Otad se redovito međusobno kritiziramo, a povjerenje je došlo usputno kao prilog svemu. Hvala ti Lana na povjerenju.
Molim vas, predstavite film. Kako se kaže – riječ autora.
Odlučujući trenutak u kojemu dvoje ima potrebu razriješiti nešto između sebe dok im vrijeme klizi. Onaj trenutak kada balansiraš između samoga sebe, svoje istine i Drugoga.
Zašto naslov 6 pola 7?
6 pola 7 vremenski je period u kojemu se radnja filma odvija, a u tih pola sata naši su likovi stjerani u kut da sami sa sobom rasprave i pokušaju odgovoriti na neka pitanja, bez potrebe da nešto nužno i mijenjaju.
Iz čega je proklijao film?
Iz prilike da radim s Lanom Barić, Franjom Dijakom i Hrvojem Osvadićem. Da se igramo i istražimo temu iz scenarija.
Gdje ste snimali? Kada?Koliko dugo?
Četiri dana, u stanu i u automobilu, na gospođici Scarlet Jadrana Puharića, kroz fino oko Luke Matića i oštro uho Hrvoja Radnića.
Što ste novo iskusili radeći 6 pola 7?
Pokušala sam minimalizirati priču u potpunosti: bez nepotrebnih rezova i raskadriravanja predala sam povjerenje glumcima i njihovoj izvedbi. Montaža je bila najduži proces u kojemu je trebalo iz tog minimalnog izabrati najbolje i ne uprskati. Ne znam jesam li uspjela. Pokušala sam.
Jedna soba, dvoje glumaca, rasprava o međusobnim odnosima – već prilično standardan model hrvatskoga kratkog filma u posljednjih nekoliko godina, a opet neiscrpna podloga za nizove zanimljivih varijacija.
Vjerovatno su produkcijski razlozi često u pitanju, ali jedan bitniji jest da ljudi, bili oni stvarni ili fikcionalni, jednostavno imaju ogromnu potrebu baviti se svojim i tuđim problemima i samima sobom kroz bivanje u nekom prostoru. Koliko god takav format bio već pomalo isfuran, čini mi se da je i poprilično izazovan – prikazati nešto što ti se iz nekog osobnog razloga čini bitnim, a pri tome ne biti zamarajuć ili nepotreban.
Janko Heidl
