srijeda | 23. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Branko Ištvančić
Branko Ištvančić, redatelj dugometražnog igranog filma Most na kraju svijeta
Most na kraju svijeta najavljen je kao triler. Riječ je o žanru koji nije naročito zastupljen u hrvatskoj kinematografiji.
Egzistencijalna drama s ponekim naturalističkim momentima dominira ovim mračnim trilerom koji odbija standardne konvencije žanra. Režijom koja je isprepletena tajnom i misterijem oko nestanka jednog starca pokušavam preispitivati ljudske sudbine nakon rata, ljude ostavljene u blatnoj zabiti nedaleko bosanske granice. U takvoj klimi pogranične pustoši, usred zime i kaljuže, događa se zanimljiva intriga koja uzbudi čitavo mjesto, nestanak jednog starca na dan kad se vraćaju Srbi, vlasnici kuća. Svi su poznavali nestalog starca i svi mogu biti potencijalni krivci njegovog nestanka, ali istražitelju Filipu se čini kako mještani koje obilazi skrivaju nekakvu tajnu za koju on ne zna.
Film karakterizira kompleksno stanje glavnog junaka uz skretanje pozornosti gledatelja na posljedice rata i napetog završetka. Svjestan kako radim nekonvencionalan triler s elementima mistike, dodatno se koristim redateljskim sredstvima kako bih što više naglasio i pojačao snagu drame u kojoj se ljudske sudbine suočavaju s emocionalnim i psihološkim problemima, a čitav film je usmjeren na dramu glavnog sukoba i pitanje: tko je kriv za nestanak Joze i zašto? Država, politika, prijatelji, neprijatelji ili svi zajedno?
Tema filma, pak, gotovo je posve nepoznata hrvatskoj kinematografiji.
Ovaj film prvi puta progovara o kontroverznom problemu zamjene kuća za vrijeme rata. Sela bosanskih Hrvata su uništena i oni su nastanjeni u kućama hrvatskih Srba. Posebnom državnom uredbom, u srpske kuće trebaju se početi vraćati njihovi vlasnici, a Hrvate koji žive u njima čeka neizvjesnost. Javlja se bijes i neprijateljstvo. S obzirom da imam i srpsko državljanstvo potpuno poznajem i razumijem problem. Filmska ideja utemeljena je na stvarnim događajima što filmu daje posebnu originalnost i autentičnost. Kroz triler pun mračnih intriga, laži, prijevara i zabluda lokalnih mještana, izaći će na vidjelo njihova netrpeljivost prema svojim susjedima, mračna prošlost koju žele zaboraviti, glupost i besmislenost rata koji ih je doveo u situaciju da moraju živjeti u tuđim kućama. No bit će jasno da su najveći neprijatelji naših likova, upravo oni sami. Želim potaknuti ljude na razmišljanje ovim filmom. Jesmo li bolji ili gori nakon 1991.?
Zašto naslov „Most na kraju svijeta“?
Most služi da bi vizualno spajao ljude, ali i da metaforički prikaže nedostatak komunikacije i razrušenih međuljudskih odnosa. Kod glavnih likova filma osjeća se moralna tjeskoba i nedostatak nade u bilo kakvo rješenje. Oni se ne mogu vratiti u rodni kraj u Bosni, a ne mogu niti živjeti u srpskim kućama. Za njih je vrijeme stalo i u tom zamrznutom vremenu očajnički pokušavaju osmisliti svoju egzistenciju i budućnost. Zašto ”na kraju svijeta”? Zato jer na ovim prostorima više ničeg nema, došli smo do kraja.
Koja je bila prva ideja, prva iskra od koje je krenuo film?
Nakon brojnih pročitanih scenarija koji se bave različitim društvenim temama, došao mi je u ruke scenarij “Most na kraju svijeta” Josipa Mlakića, koji me je privukao temom useljavanja u tuđe kuće za vrijeme rata i inovativnom dramaturgijom situacije zamrznutog vremena u kojem su se našli stanovnici jednog hrvatskog mjesta u blizini bosanske granice poslije rata u Hrvatskoj. To me je baš zaintrigiralo, kao i sam problem življenja u tuđim kućama, više od teme nacionalne netrpeljivosti o čemu je do sada već bilo nebrojenih filmskih pokušaja “na prvu loptu”.
Koliko vam u režiji igranog filma pomaže iskustvo dokumentarista?
Spomenut ću onu čuvenu misao Zorana Tadića koje sam se držao pri snimanju filma: iskustvo dokumentarista pomaže u igranom filmu. Naime, koliko ste bili spretni u “krađi” života kao dokumentarist, toliko ćete biti spretni u stvaranju života u igranom filmu. Meni je dosadašnji rad na mnogim dokumentarnim filmovima pomogao da napravim autentične scene u igranom filmu, ali i da postignem ono umijeće koje smo učili od Godarda, a to je da svaki igrani film teži dokumentarnom, a svaki dokumentarni igranom.
Gdje ste snimali, kada, koliko dugo?
Odlučio sam se da sve scene snimam na stvarnim lokacijama, što pridonosi dokumentarističnosti, ali nažalost i poskupljuje proračun. Film se snimao šest tjedana na lokacijama oko Slunja, u Sisku, Veljunu, Pisarovini, Lasinjskom Sjeničaku, Hrvatskoj Kostajnici i Zagrebu, a radnja se događa krajem devedesetih. Posebno je bila potresna ”kolona” srpskih izbjeglica koju su odigrali slunjski statisti hrvatske nacionalnosti.
Izdvojite neki izniman trenutak sa snimanja.
U Lasinjskom Sjeničaku cijela ekipa se zaljubila u jednog lokalnog psa – ”statista sa zadatkom” – koji, nećete vjerovati, sluša i razumije sve što mu kažete.
Što mislite o tome da su na ovogodišnjoj Puli u istu konkurenciju smješteni i igrani i dokumentarni filmovi te manjinske produkcije?
Podnaslov Pula Film Festivala je ”Festival igranog filma”. Šezdeset godina je tako bilo, bilo da je taj film prvo bio ”jugoslavenski”, a onda ”hrvatski”. Ne vidim razlog za promjene. Mislim da Pula Film Festival treba služiti za promicanje umjetničkih vrijednosti u domaćim filmovima, a ne populističkih.
Janko Heidl
