utorak | 22. srpnja. 2014
PULA PRO: PREDAVANJA NIKA POWELLA
„Ne volim riječ pitching. To je američki izraz, a znači isto što i prodaja. Ljudi koje uvježbavaju pitching doimaju mi se kao da bljuju svoje ideje. A prodaja nije monolog nego dijalog. Nagovaranje. Nagovarate nekoga da učini ono što ne želi,“ jedno je od mnogobrojnih razmišljanja Nika Powella ponuđenih na predavanju „30 lekcija iz filmske produkcije“.
Pula PRO, industrijski program 61. Pulskog filmskog festivala u ponedjeljak je upriličio dva jednosatna predavanja na engleskom jeziku britanskog producenta Nika Powella, čovjeka koji je s prijateljem iz djetinjstva Richardom Bransonom utemeljio Virgin Records, otkrio Mikea Oldfielda i kumovao nastanku legendarnog albuma Tubular Bells, a potom objavio i jednako legendaran album posve suprotnog glazbenog predznaka, Never Mind the Bollocks Sex Pistolsa. Rock and roll je, veli, njegova prva ljubav, no od 1980-ih Powell se etablirao kao filmski producent u čijem su opusu filmovi poput „Mone Lise“ (1986) i „Plačljive igre“ (1992) Neila Jordana.
Od 2003. ravnatelj je Britanske nacionalne škole za film i televiziju (National Film and Television School/NFTS), predsjednik je BAFTA filma, član Upravnog odbora BAFTA-e i član američke akademije AMPAS, a tijekom prošlog desetljeća bio je potpredsjednik Upravnog odbora Europske filmske akademije.
Podnevni nastup nazvan „Priča od A do Z“, održan u kinu Valli, uz pomoć Power Pointa, Powell je posvetio filmskoj priči – ne scenariju! – kako reče, sagledanoj iz producentskog ugla, s pitanjem „Zašto bi netko želio gledati taj film, umjesto da vrijeme i novac utroši na nešto drugo, zabavnije?“
Duhovit, šarmantan i elokventan, Powell je svoje viđenje poželjne, dobre, izvrsne, velike filmske priče predstavio doslovno se držeći natuknica koje idu abecdnim redom: A stoji za „acts“ tj. činove, B za „Big Wow Wow“ tj. za velike poteze, veliku akciju, C za „character“ odnosno karakterizaciju, D za dramu itd. Uz svaki pojam ponuđena je zgodna, mahom šaljivo-aforistička, ali svejedno važna i upotrebljiva izjava kakvog vrlog filmskog majstora, literata ili umjetnika drugog soja, primjerice Billyja Wildera, Stevena Soderbergha, Quentina Tarantina, Franka Capre, Williama Shakespearea, Platona, Briana Ena…
Na sličan je način, ovaj put se samo držeći rednih brojeva od jedan do trideset, u poslijepodnevnom predavanju „30 lekcija iz filmske produkcije“ održanom u Circolu, ponudio lekcije koje je sam naučio tijekom četrdesetipet godina rada, iznoseći i razne anegdote s poznatima iz šou biznisa poput Harveyja Weinsteina, Richarda Bransona, Dame Judy Dench, Zhanga Yimoua…
Usput se kratko osvrnuo i na dva dotad prikazana filma u hrvatskoj konkurenciji, osobito hvaleći „Broj 55“ Kristijana Milića koji, smatra posjeduje i šarm i energiju, neizostavne vrline dobrog filma prema Billyju Wilderu, dok „Happy Endings“ Darka Šuvaka drži dobro postavljenim filmom s odličnom glumom Arete Ćurković, no kojemu ipak nedostaje nekoliko crtica da posve ostvari očiti potencijal.
Od naizgled sustavno, ali zapravo vrlo slobodno ponuđenih savjeta, smjernica, uputa, jer jasne, uvijek važeće formule, dakako, nema, spomenimo da Powell smatra da priči uvijek dobro dođe malo humora, da iz nje treba izbaciti sve nepotrebne likove i da valja imati na umu da se nijedna priča ne sviđa svima. Treba je napisati onako kako ona zahtijeva pa tek onda vidjeti je li to dugi, kratki, animirani, igrani ili kakav drugi film, a kad i ako bude snimljen, producentski ga plasirati onom dijelu publike kojem bi se mogao svidjeti i potom eventualno što širem krugu pučanstva.
Jedna od neizostavnih osobina producenta jest da voli prodavati. Inače ne ide.
Powellova su predavanja bila zanimljiva, a tko je očekivao precizan priručnik za dobrog pripovjedača ili producenta vjerojatno je imao pogrešna očekivanja. No za onoga tko ih zna čuti, Powellovi su putokazi nedvoumno korisni, osobito u smislu razvijanja spremnosti na fleksibilnost na putu ka ostvarenju ciljeva jednog i drugog – pripovjedačkog i producentskog – zanata.
