četvrtak | 25. srpnja. 2013
Pula je najprestižniji nacionalni filmski festival
Razgovor: Joel Chapron, programski savjetnik Festivala u Cannesu
Napravio sam nekoliko preporuka za hrvatske filmove, no filmovima koje sam gledao i koji su mi se svidjeli nedostaje ono nešto posebno što bi ih odvelo u Cannes. Sviđaju mi se filmovi Vinka Brešana. Nisam fan filmova poput Majstora, koji je otvorio ovogodišnji pulski festival, no mislim da su takvi filmovi potrebni zbog domaće publike. Nisu to filmovi za Zlatnu palmu, no mnogo je zemalja koje svoje filmove rade samo za Cannes, a zaboravljaju na vlastite gledatelje
Koja je Vaša uloga u procesu selekcije filmova za festival u Cannesu?
Festival u Cannesu sastoji se od četiri različita dijela. Tu je službena selekcija, koja se sastoji od Glavne konkurencije te sekcije Izvjestan pogled, te Dvotjedan redatelja i Tjedan kritike. Također postoje tri selekcijska odbora, potpuno različita i nezavisna jedan od drugog, i oni gledaju sve filmove koji im se pošalju. Kao programskom savjetniku, moja je uloga gledanje filmova s područja istočnoeuropskih zemalja. Moj je posao uglavnom vezan uz službenu selekciju te se sastoji od toga da gledam što je više filmova moguće te radim preporuke selekcijskom odboru i direktoru. To je piramidalni oblik rada, gdje imate programske savjetnike, selekcijski odbor te naposljetku direktora, čija je riječ zadnja u odabiru filmova. Posao mojih kolega i mene samo su preporuke, mi nemamo moć odabira ili odbijanja filmova. Kako je Cannes najveći filmski festival na svijetu, kod nas dolaze gotovo svi neprikazani filmovi, tako da je dobiti preporuku od nas uvijek dobra stvar. Posao koji radim već dvadeset godina poprilično se promijenio kroz godine. Prije dvadeset godina ljudi su nam slali 35mm kopije, prije petnaest godina dobili bismo videosnimku, a danas nam se filmovi šalju na DVD-u. To je jeftinije i jednostavnije, a pogotovo je lakše zbog prevođenja filmova. Budući da govorim i ruski, prijašnjih sam godina, uz preporuke, morao raditi i kao simultani prevoditelj ruskih filmova. No već se sigurno četiri-pet godina time ne bavim jer danas filmovi dolaze s titlovima.
Koje su neke od preporuka filmova na koje ste posebno ponosni?
Ponosan sam na prvi dugometražni film Kontroll mađarskog redatelja Nimróda Antala. Nimród je kasnije otišao u Sjedinjene Države i izgradio karijeru redatelja blockbustera, no njegov prvi film bio je u Cannesu. Osim toga, tu su i ruski filmovi Prisoner of the Caucasus Sergeia Bodrova i Everybody Dies But Me redateljice Valeriyje Gai Germanike. Želio bih naglasiti da u prosjeku pogledam od 60 do 80 filmova iz svoje regije, od kojih pet do sedam dobije moju preporuku. Od njih najviše dva ili tri filma prođu u daljnji odabir. U ovih dvadeset godina kojih se bavim ovim poslom gotovo uvijek odaberu neki film s moje liste, ali, naravno, bilo je i puno preporuka koje nisu prošle.
Budući da često putujem, ja sam onaj koji vidi najveći broj filmova s ovih prostora. Ako mi se film zaista jako svidi, a ne prođe službenu selekciju, i dalje ga preporučujem Dvotjednu redatelja ili Tjednu kritike. Tako je bilo i s filmom Everybody Dies But Me, koji je prihvaćen na Tjednu kritike. Po meni je Cannes najbolje mjesto na svijetu za promociju filma ‒ imate priliku da vas vide direktori raznih svjetskih festivala, distributeri, tako da i ako vaš film nije u službenoj selekciji, opet je viđen i zamijećen.
Drugi ste put u Puli. Kako biste ocijenili Festival u odnosu na druge nacionalne festivale koje ste posjetili?
Posjećujem mnogo festivala, no ne svake godine, tako da je malo teško raditi usporedbu kada postoji velika razlika u godinama. Svake godine posjećujem ruski Soči i njihov nacionalni festival Kinotavr, godinama sam odlazio na festival u Budimpešti koji je nedavno ukinut, a posjetio sam i poljski Gdyna Film Festival kao i festival u Poznanu. Mislim da je pulski festival najveći koji sam posjetio te je i najprestižniji. Nije slučajno što Festival posjećuju vaš predsjednik države i ministri, mislim da je i za njih to velik događaj. Naravno, i sama je Pula dobar grad ne samo za posao već i za odmor. Zamijetio sam iznenađujuću pojavu u Hrvatskoj – kad posjetite Pulu, imate dojam da svi vole i žele gledati filmove, no tijekom godine posjećenost u kinima i nije toliko velika. Smatram da je jako važno i potrebno da nacionalna kinematografija ima i vlastiti nacionalni festival filma, kao mjesto sastajanja domaćih profesionalaca. U Francuskoj to nemamo, no nije nam ni toliko potrebno jer produciramo više od 200 filmova godišnje i imamo jedan od najvećih međunarodnih festivala na svijetu.
Koji su Vam se hrvatski filmovi posebno svidjeli od onih koje ste uspjeli pogledati?
Sviđaju mi se filmovi Vinka Brešana. Nisam fan filmova poput Majstora, koji je otvorio ovogodišnji pulski festival, no mislim da su takvi filmovi potrebni zbog domaće publike. Nisu to filmovi za Zlatnu palmu, no mnogo je zemalja koje svoje filmove rade samo za Cannes, a zaboravljaju na vlastite gledatelje. Pogledao sam i film Projekcije Zrinka Ogreste, za koji smatram da je više teatarski nego filmski proizvod. Važan je to scenarij i dobra gluma, no sa stajališta mizanscene teško je snimati film samo u jednom, zatvorenom prostoru. Napravio sam nekoliko preporuka za hrvatske filmove, no filmovima koje sam gledao i koji su mi se svidjeli nedostaje ono nešto posebno što bi ih odvelo u Cannes. Trenutno sam u sklopu osobnog istraživanja sastavio popis svih filmova koji su napravljeni u mojoj regiji i koji su komercijalno distribuirani u Francuskoj od 1896. Zanimljivo je da je tu i jako puno jugoslavenskih filmova, a ja sam pokušao otkriti koliko je tu hrvatskih, srpskih, slovenskih filmova i otkrio sam da je zaista bilo distribuirano mnogo hrvatskih filmova.
zabilježila Lucija Mulalić
