petak | 26. srpnja. 2013
Osobno i profesionalno suočavanje s prošlošću
Razgovor: Srdan Golubović, redatelj filma Krugovi
Nisam sudjelovao u ratu, ali je on svakako i nepovratno obilježio mladenačko razdoblje mog života i k tome presudno utjecao na njega. Tu sam se suočio s prošlošću i profesionalno i osobno i s Krugovima, koji su sublimacija dva moja prethodna filma, imam dojam da sam sve rekao i zaokružio svoju osobnu emociju prema tom vremenu
Priča o herojskom djelu vojnika Srđana Aleksića inspiracijska je potka Vašeg filma, a scenu zločina snimali ste na autentičnom mjestu na trgu u Trebinju. Kako ste slagali puzzle granicu između realnosti i fikcije? Poznato je da ste mnogo razgovarali sa Srđanovim ocem, no jeste li stupili u kontakt i s ubojicama?
Potpuno je istinit jedino taj događaj o pogibiji Srđana Aleksića kad je on pokušao spasiti nevina čovjeka. Sve su tri priče u filmu koje se događaju dvadeset godina kasnije fikcija, no likovi su temeljeni na stvarnim likovima, dok su njihovi odnosi manje-više izmišljeni. Trag je sličnosti sa stvarnim stanjem i to što je Srđanov otac Rade danas u vrlo dobrim odnosima sa sinovima blizancima jednog od ubojica. Kombinirali smo realno i fikciju onoliko koliko nam je bilo potrebno za tu priču. Naravno, otac Rade jedini je i ključni vodič kroz priču i na početku sam osjećao dužnost da ga zamolim za dozvolu da snimam film o njegovu sinu, koji mi je kasnije bio moralni katalizator, uporišna točka svega. Upravo kad sam čuo njegovu rečenicu da „Ako će to što je Srđan učinio imati neke pozitivne efekte kod ljudi u budućnosti, onda će za njega smrt njegova sina biti manje tragična“ – u dokumentarcu o Srđanu, tad sam odlučio napraviti ovaj film. S ubojicom nisam stupio u kontakt niti sam želio.
„Kad baciš kamen u vodu, pojavljuju se krugovi, i šire se“, replicira metaforički lik u filmu. Na pitanje jesu li dobra djela puka utopija ili dobro ipak na kraju pobjeđuje, pokušali ste odgovoriti ovim filmom…
Nisam nikoga želio osuđivati, pa sam i liku ubojice Todora dao pravo da kaže svoju istinu. Ja se s njom ne slažem, i ona mi je daleka, ali on ima pravo na nju. Vrlo mi je zanimljivo da mi je Srđanov otac Rade rekao da je ključni trenutak u filmu kad Todor pusti suzu – jer je ta suza nada da dobro može pobijediti – što meni prije nije palo na pamet. Kad sam počeo snimati film, postavljao sam si to pitanje i želio sam da si nakon gledanja svatko na to odgovori. Nisam bio siguran i zato sam se bavio tom temom. No, kako sam ulazio dublje i dublje, brzo sam uvidio da biti dobar čovjek ima smisla i da je to zapravo ultimativna humanistička stvar za koju nema nikakve dileme. Dobar je primjer sam liječnik koji donese odluku da će operirati iako je pacijent na stolu ubojica njegova najboljeg prijatelja, jer on čini ono što bi Marko (Srđan) učinio, a nikako suprotno, jer bi tada izdao njegov herojski čin.
U filmu je zamjetna i osebujna stilizacija – emocije govore više od tisuću riječi, kamera je vrlo blizu likova, ponajviše s leđa kao simbola tereta prošlosti, a tu su i kadrovi golemih, praznih prostora kao simbola usamljenosti…
Morao sam pronaći redateljski način da spojim te tri priče i razmišljao sam što ide prirodno uz karakter tih likova. Tako sam uvidio da ljudi iz Hercegovine vrlo malo govore i da u neizrečenom ima zapravo mnogo više toga što žele izreći, pa su te njihove tišine i šutnje opravdane. I kamera njih stalno prati, što dolazi iz želje i potrebe da stilski pokažemo da se bolja emocija stvori kod onog što ne vidimo nego kod onog što vidimo. Kadrovima ogoljelih, dalekih i praznih prostora podcrtava se ta samoća likova zbog bremena prošlosti. Isto tako, s montažerom sam dugo radio jer sam nastojao da se stvori aritmija, odnosno specifičan, unutarnji, osobni ritam ovog filma koji će gledatelje ščepati, uvući i držati unutra do samog kraja. Jer ako se to ne dogodi otpočetka filma, neće ni kasnije.
„Nemaš cijeli život da bježiš“, replika je iz filma. Je li ovaj Vaš najintimniji film uspješno obavljen obračun s prošlošću i samim sobom?
Nisam sudjelovao u njemu, ali je on svakako i nepovratno obilježio mladenačko razdoblje mog života, kad se mlada osoba najviše formira, i k tome presudno utjecao na njega. Tu sam se suočio s prošlošću i profesionalno i osobno i s Krugovima, koji su sublimacija dva moja prethodna filma, imam dojam da sam sve rekao i zaokružio svoju osobnu emociju prema tom vremenu.
razgovarala Iva Cikojević
