četvrtak | 25. srpnja. 2013
O problemima treba govoriti
Razgovor: Dan Oki, redatelj, scenarist i producent filma Oproštaj
Naš film pripada onoj skupini naslova koje napravi družina koja želi nešto reći. Posrijedi je malen, intiman i komoran film s jakom porukom. Nastao je besprijekornim radom glumaca i cjelokupne ekipe, a rezultat je profesionalno uredan i dobar
Azbestoza je višedesetljetni problem o kojem nikad dosad nije snimljen film.
Fascinantan mi je ekološki problem Kaštelanskog zaljeva, čiji je jedan od najvećih problema azbestoza. Mijenjale su se države, političke strukture i garniture, a neprestano je postojao potiskivački odnos prema tom problemu, koji je uvijek guran pod tepih. Prije nekoliko godina napokon je saniran, ali posljedice su ostale. Mnogi i danas smrtno stradaju od azbestoze, zbog nečega što su doživjeli u djetinjstvu. Poznavao sam neke ljude koji su umrli od te bolesti. Sve me to poprilično zaokupilo i poželio sam o tome napraviti film. Razgovarao sam s mnogima, ali se nisam vodio konkretnom, istinitom pričom, nego sam sam dramatizirao taj kontekst.
Vjerujete li da film može pridonijeti boljitku?
Dakle, može li film promijeniti svijet? Mislim da je velika stvar da film bude prikazan na televiziji. Ona je jako dobar medij za film jer odjednom obuhvati ogroman broj gledatelja, što kino nikada ne može. Televizija na neki način oblikuje javno mnijenje i televizijsko emitiranje Oproštaja, ako govorimo o njemu, može podsjetiti neke ljude na tu temu, naročito one koji po tom pitanju mogu nešto napraviti. Često se događa da se na taj način doista nešto pokrene. Nisam toliko naivan, niti pripadam generaciji šezdesetosmaša, koji su mislili da će filmom promijeniti svijet, ali vjerujem da može promijeniti neke kontekste, potaknuti diskusije i pokrenuti procese. Mislim da može postaviti i otvoriti neka pitanja koja možda nisu izravno vezana uz konkretan problem azbestoze kojim se film bavi.
Na primjer?
Na primjer pitanja vezana uz naš stalni problem odbijanja stvarnosti. Umjesto da je prihvatimo, pokušavamo je uklopiti u strukturu unaprijed izgrađenih stavova. Rekao bih da Oproštaj jako dobro pokazuje koliko nečiji individualni interesi i koruptivna pokrivanja mogu uništiti druge ljude, samo zato da se stvarnost ne bi pokazala u svojoj pravoj, činjeničnoj pojavi. Umjesto toga ona se uvijek pokušava interpretirati na neki drugi način. Zato Oproštaj započinje kao fikcionalni dokumentarac, iz kojega kasnije ulazi u dramu, moglo bi se reći i melodramu, koja pokazuje jednu ili nekoliko konkretnih sudbina. Dobar rezultat na tom planu bio bi i da se među gledateljima koji dramski dožive film razvije diskusija o onome što su vidjeli ili o nekim sličnim, sukladnim situacijama.
Režiju i scenarij potpisujete kao Dan Oki, produkciju kao Slobodan Jokić.
U horoskopu sam blizanac. Podvojena ličnost, objasnila bi stereotipna priča. No zapravo je riječ o tome da sam u Nizozemskoj, u Amsterdamu, gdje sam živio, imao tvrtku koja se zvala Dan Oki, što je, recimo, kratica mog pravog imena. Svoje sam radove umjetnički potpisivao kao Dan Oki, pa je tako ostalo i poslije jer su režija i scenarij umjetnički poslovi, a produkcija to nije. No kad u dogledno vrijeme više ne budem sam svoj producent, ostat će samo Dan Oki.
Zasitili ste se samostalne produkcije?
Još je Jean-Luc Godard rekao da se filmovi mogu raditi na razne načine, ovisno o podrijetlu i namjeni. Posve se slažem s time. Jedna je vrsta filma ona koja dobije veliki proračun od nacionalnog fonda. Druga je vrsta film u koji privatnik uloži lovu da bi na tome zaradio. Treća je vrsta filma ona što je napravi družina koja želi nešto reći. Ni jednu od tih kategorija ne držim ni više ni manje vrijednom, a naš film pripada posljednjoj. Posrijedi je malen, intiman i komoran film s jakom porukom. Od HAVC-a još nismo dobili nikakva sredstva. Film je nastao besprijekornim radom glumaca i cjelokupne ekipe, a rezultat je profesionalno uredan i dobar film, pa bismo voljeli dobiti novce da ljudi budu plaćeni za svoj rad.
razgovarao Janko Heidl
