petak | 26. srpnja. 2013

Nostalgija koja boli

Razgovor: Miroslav Mandić, redatelj filma Adria Blues

Moraš se suočiti sam sa sobom, sa svojim demonima. Nadam se da ću se kroz svoje filmove pročistiti. Radio bih film za zabavu, no zašto bih se zabavljao kad imam veliku potrebu nešto osobno reći?

Adria Blues govori o posljedicama rata iz novog gledišta.

Jasno je da treba snimati filmove o ratnim stradanjima i strahotama, no nisam se još nikad susreo s tim da se netko bavi žrtvama rata koje nisu bile u njemu, dakle ne primarnim nego sekundarnim žrtvama. Njih ima na tisuće, a ponajviše u Bosni, iz koje ja dolazim. Zanimali su me ti ljudi. To su ljudi koji ne mogu pojmiti da se tako nešto moglo dogoditi i onda su out. Ovaj film govori o ljudima koji su bili produktivni osamdesetih godina, a sada se jednostavno ne snalaze. Poznajem mnoge koji su bili vrsni slikari ili novinari, a sada su se jadnostavno ugasili, zamrli. Kao simbol za film odabran je roker Toni Riff, koji je očito bio neka faca osamdesetih. On svim likovima u tom hotelu Adria nešto znači. Jedna od soba čak nosi njegovo ime. Ovaj film posvećen je takvim ljudima.

Kako to da ste sada odlučili snimiti film takve tematike?

Trebalo mi je deset godina da profesionalno dođem k sebi. Radio sam, odrađivao, no nije mi se dalo. Moraš se suočiti sam sa sobom, sa svojim demonima. Nadam se da ću se kroz svoje filmove pročistiti. Radio bih film za zabavu, no zašto bih se zabavljao kad imam veliku potrebu nešto osobno reći?

Svi su likovi jako suptilni, pa čak i mafijaš kojeg igra Franjo Dijak.

To je u stvari generacijski film. Svi su likovi kao mladi slušali Tonija Riffa i on simbolizira njihovu nostalgiju za mladošću. Recimo, lik Franje Dijaka, lokalnog mafijaša, ne crta se crno-bijelo. On je osoba koja je shvatila da u životu ne može sve raditi pošteno. Zato je krenuo lošijim, ali moćnijim putem kako bi sada ljudima donosio dobro. On je mafijaš koji ipak hoće nešto pozitivno napraviti. Na koncert je došao kao i svi ostali zato što je slušao Tonija Riffa baš kao i vlasnik hotela. Njegov hotel nije ne znam kako profitabilan, ali on je zaljubljenik u rock s ovih prostora. Svi koji dolaze u njegov hotel ljubitelji su te glazbe kao on. I sobe u nazvane prema bendovima.

Vlasnik hotela na kraju se zapravo i najviše razočara.

On je nostalgičar za prošlim vremenima, za mladošću, za rockom. Sve su to njegovi idoli, a Toni Riff samo je jedan od njih. On je lik koji možda ima i najveći luk. On poziva Tonija, čak i pristaje da ne svira, ali kada ga dovede do ruba, kada ga grubo odbije, on se slama. Pobaca sve ploče, CD-e, prefarba imena soba, a to su njegovi idoli. Ipak, mene najviše brine Toni, koji, eto, na kraju zasvira nešto malo i kao da se budi iz tog sna. No, žena ga je ostavila i nema kamo. Nema gdje spavati tu večer. Kraj ostavlja gledatelja sa slatko-gorkim okusom.

U inozemstvu su gledatelji film dobro primili.

Film je u Karlovym Varyma s publikom komunicirao nevjerojatno. Dvije pune dvorane gledale su ga i razumjele apsolutno sve. Možda se nisu osobno prepoznali, no prepoznali su problem, što je jako bitno. Još će biti prikazan na festivalu glazbenog filma u Južnoj Koreji, pa zatim na Sarajevo Film Festivalu. Također, bitna mi je distribucija filma u regiji, kojoj bi trebao biti zanimljiv jer to proživljavamo. Imamo sad vrlo dobar dogovor s Continental filmom iz Hrvatske koji posluje i u Sloveniji. Nadam se da će se film gledateljima svidjeti i da će ga pogledati.

razgovarao Goran Ribarić