četvrtak | 25. srpnja. 2013
Lova je postala kraj svega
Razgovor: Dario Pleić, redatelj filma Nije sve u lovi
Zona kriminala, tranzicijskoga nereda, blata, močvare vrlo je potentno tematsko odredište i ishodište, a čini mi se premalo iskorišteno
Postoje li doista na internetu videoupute za orobljavanje kućnog sefa?
Da. To smo otkrili pripremajući se za snimanje. Ono što vidite u filmu originalni je snimak s YouTubea. Stoji i dan danas. Eto, YouTube kao zona slobode. A sad, kakve slobode, odgovorne ili neodgovorne, to je drugo pitanje. No bolje je i tako nego da brane i skidaju sadržaje.
Je li Vas za priču filma nadahnuo istinit slučaj?
Riječ je o trileru s elementima drame. Počeo sam ga pripremati i pisati u vrijeme velike bankarske krize, a u kojem naš ministar financija kaže: „Kod nas nema krize!“ Učinilo mi se da u formi trilera mogu dobro uobličiti taj socijalni siže, dati društveni komentar, a da opet ne budem pretenciozan. Bombardirani smo informacijama sa svih strana. Vijesti, news, postale su roba. Teško se vratiti u taj trenutak prije početka krize, jer ovo sada izgleda kao nešto što neće nikad završiti. Ali u to doba svakodnevno su se događali bankarski kolapsi. Iz toga sam s Brankom Ružićem napisao sinopsis. Odrastao sam u Sućidru, u Splitu 3, gdje će te netko klepiti po ušima ako kažeš da želiš biti redatelj, jer misle da se praviš važan. Dio priče u kojem glavni lik Robi stradava od kamatara s kojim je išao zajedno u školu, s kojim je bio u ekipi, jako je točan. To se događa u Splitu, u Zagrebu, posvuda. Lova je postala kraj svega – zbog nje pucaju prijateljstva, ljubavi…. No film se u biti ne čita racionalno i najviše bih volio da se gledatelji na sat i pol isključe iz stvarnosti i žive u svijetu filma koji sam snimio.
Bankarski je kolaps, dakle, uobličen u ljubavno-pljačkašku priču.
Filmovi ne nastaju tako da uzmeš jednu stvar i snimiš je, nego slaganjem mozaika stotina djelića. Bili smo svjesni da nemamo love za dugotrajnije snimanje te da nam je zato jako bitna priprema. U toj su fazi glavni glumci, Sara Stanić, Marko Cindrić i Nikša Butijer, ali i oni s manjim ulogama, sudjelovali u kreiranju i razvoju likova i priče. Nisam redatelj koji se strogo drži onoga što je napisano na papiru, tako da je tijekom cijelog rada na filmu bilo dosta fristajlanja. Ni na jedno pitanje nije postojao jedan kratak odgovor. Zbog čitavog niza elemenata i zbog utjecaja okruženja učinilo mi se da je zgodan trenutak za pokazivanje klime u društvu, ali tako da se bavim sudbinama troje ljudi.
Troje glavnih likova takozvani su mali, obični, prepoznatljivi ljudi, no puni nimalo poželjnih osobina. Gledatelj prirodno ima sklonost navijati za protagoniste, doživljavati ih junacima. Tiha napetost u startu?
U dramaturgiji je bilo ključno da nitko od likova ne bude osobito pozitivan, da ni za koga ne bismo stavili ruku u vatru. Mislim da je za režiju suštinski važno ne postavljati heroje, nego razumjeti ljudske slabosti baš kao i ljudske kvalitete i vrline. Na ovaj sam film gledao iz toga kuta. To ne znači da sam postupke likova želio opravdati, no nastojao sam ih shvatiti, koliko god oni bili nepametni, neetički i slično. Iz toga je prirodno došlo da film na početku ide sporije ne bi li nas uveo u dramsku situaciju. Da je čisti triler, uvod bi bio puno izravniji. Puno sam o tome razmišljao. Kako se bliži kraj filma i kako se suočavamo s time da oni sve dublje upadaju u nevolju, nisam si mogao pomoći a da se ne brinem za njih, koliko god njihovi motivi bili upitni i loši. Zona kriminala, tranzicijskoga nereda, blata, močvare vrlo je potentno tematsko odredište i ishodište, a čini mi se premalo iskorišteno.
razgovarao Janko Heidl
