petak | 26. srpnja. 2013
Gotovo bez kratkog spoja
Razgovor: Hana Jušić i Sonja Tarokić, redateljice i scenaristice epizode Rođendan omnibusa Kratki spojevi
Dvoje ljudi koji rade zajedno moraju se ponajprije vrlo dobro poznavati i posjedovati u nekom dijelu zajednički senzibilitet. Smatram da je za takav rad od presudne važnosti kompatibilnost, da je on učinkovitiji ako su članovi slični
Komocija rada na naručenom filmu za koji ste plaćene i imati sve na raspolaganju nije prečesta praksa u svijetu mladih redatelja u nas. Kakav vam je bio odmak od niskobudžetnih projekata tipa sam svoj majstor?
Hana: Ovo je bilo lijepo i svakako je bilo drukčije iskustvo. Iako, za mene kad radim, naši nezavisni projekti tipa sam svoj majstor imaju također svoju posebnu, odnosno veću čar, no ovo je ugodnije i manje stresno. Ne postoji bolje, već je različito, a jedno i drugo ima svoje prednosti i nedostatke. Ovdje se, primjerice, osjećaš kao da stvarno radiš, jer si ondje od 8 do 4, ne montiraš cijele noći do pet ujutro nego imaš točno zakazane termine i rokove, kao i smjene.
Sonja: Drukčije je jer smo radile na HRT-u, a ekipu smo upoznale tek kad smo došle onamo. Oni su svi već potpuno uigrani, jer su radili na nebrojeno mnogo projekata, a pritom su prema nama bili iznimno susretljivi, pa smo puno naučile. Jedino su neki naši ljudi otprije eventualno ostali u sektoru glume. Kad se zanemari to da razmišljaš hoćeš li biti plaćen, ostalo je slično.
Je li vas uspjeh zajedničkog filma Pametnice ponukao da ponovno radite zajedno? Kako funkcionira vaša dvojina, dođe li ponekad do kratkog spoja?
Hana: Dvoje ljudi koji rade zajedno moraju se ponajprije vrlo dobro poznavati i posjedovati u nekom dijelu zajednički senzibilitet. Smatram da je za takav rad od presudne važnosti kompatibilnost, da je on učinkovitiji ako su članovi slični, a ne različiti. Kad radimo samostalno, svaka ima svoju briju, a kad radimo zajedno, radimo neku zajedničku briju, naprosto to odvojimo. Sjednemo, pronađemo temu i krenemo, sve se događa vrlo spontano, organski i prirodno jer vrlo slično i razmišljamo, pa možemo bez problema pisati različite scene, primjerice ja od 1 do 5, a Sonja od 5 do 10, kasnije tek zajedno pregledavamo i popravljamo. Povrh toga, nema borbe za dominacijom, jer smo si zapravo kao sestre. Nedostatak je pritom što kad razmišljaš isto, uvijek trebaš nekoga izvana, s odmakom, da kaže svoje mišljenje, za što nam savršeno služe naši dečki, koji su obojica montažeri i imaju posve drukčiji ukus od nas, a k tome su i brutalno iskreni i oštri.
Sonja: Najvažniji nam je segment iz kojeg krećemo, da otpočetka radimo tu istu ideju. Kako smo imale malo vremena, dobro nam je došao rad u dvoje. Glavna je prednost toga ta kontrola i mogućnost zajedničkog poboljšanja, a glavna zabluda možda što se previše opustimo i zabavljamo i unatoč tome što smo samokritične, iznikne pitanje hoće li i drugima to biti zabavno kao nama, hoće li gledatelji moći ući u taj naš mjehurić koji su stvorili sati rada i našeg zajedničkog svijeta. To je uvijek rizik. Ponekad dođe do kratkog spoja, ali to je dobro, jer da se netko baš savršeno slaže, bilo bi bizarno. Međusobno poštovanje tu je također važno.
Ovaj je film dominantno dječji, okuplja desetak predpubertetlija. Kako ste pronašli glavnu mladu glumicu Mariju Piliškić?
Hana: Marija je glumila u filmu Prva dama Dubrave naše kolegice Barbare Vekarić i sjetila sam se koliko je bila dobra u toj ulozi. Zanimljivo je da je Sonja na nju slučajno naišla kad je obilazila zagrebačka kazališta, i svidjela joj se, a to se dogodilo prije nego što sam joj iznijela svoju ideju, tako da smo se i tu poklopile. U radu s mladim glumcima odlučile smo izbjegavati roditeljsku, autoritativnu, odnosno učiteljsku ulogu da se ne osjećaju kao da to moraju. To je bila naša pedagoška metoda. Čak smo im dopustile i neke male stvari koje inače ne bismo baš trebale, samo da bismo im se približile i ostvarile taj neki ugodan, prijateljski odnos.
Sonja: Tražili smo male glumce po kazalištima i dramskim grupama i imali audicije. Upravo zbog te specifičnosti, koja uključuje toliko djece na okupu, ovaj je film bio zahtjevan i težak i posve je drukčiji pristup od rada s profesionalnim glumcima, i u tome nam je najviše bilo važno da smo dvije jer smo se morale potpuno posvetiti malim glumcima.
razgovarala Iva Cikojević
