petak | 26. srpnja. 2013

Film i predstava se nadograđuju

Razgovor: Tomislav Mršić, redatelj i scenarist filma Kauboji

Najjednostavnije bi bilo da smo snimili predstavu i proglasili je filmom. Ali poanta nije bila u tome, nego u tome da napravimo isto, ali drugačije. I da je to najpoštenije prema gledateljima

U dugometražni igrani prvijenac ušli ste kao renomirani dokumentarist, s prilagodbom kazališne hit predstave.

Inače nisam veliki obožavatelj kazališta i čak bih mogao reći da kazalište ne volim, ali sam se zaljubio u ovu predstavu i u ove glumce. Priča nije posebno originalna – slične smo puno puta gledali, recimo u britanskim filmovima kao što su Brassed Off Marka Hermana, Billy Elliott Stephena Daldryja, Skidajte se do kraja Petera Cattanea… Mali čovjek, autsajder, uspjeh, neuspjeh. Ali likovi, karakteri i pogotovo glumačka energija u predstavi Kauboji nešto su što nikad prije nisam vidio i ne znam hoću li ikada više vidjeti. Svi pjevaju, svi plešu, sviraju po tri-četiri instrumenta. Kao da si na Broadwayu. Nisam, doduše, bio na Broadwayu, nego pretpostavljam. To me privuklo. Ako smo samo djelomično uspjeli to prenijeti na film, ja sam zadovoljan.

Jeste li se poslužili dokumentarističkim iskustvom?

Svi su očekivali da ću snimati kamerom iz ruke ili slično, ali sam odmah odlučio da to ne dolazi u obzir. Nego upravo suprotno – smirena kamera, široki kadrovi… Između ostaloga i da testiram samoga sebe. Dugo smo se pripremali, posebice s direktorom fotografije Predragom Dubravčićem i scenografkinjama Tanjom Lacko i Jelenom Đanko. Imali smo i puno proba. Kao u pravom filmu. Iz dokumentarizma sam uzeo samo sklonost logici zbivanja.

Za potrebe filma, scenaristički ste kratili izvornik Saše Anočića.

Kad je Saša pisao predstavu, zamišljao ju je kao film, a i sam se bavio mišlju da je ekranizira. On bi to napravio dosta drugačije od mene, kao naglašeno grotesknu komediju. Ja sam mu rekao da moja verzija neće biti urnebesna komedija nego u najboljem slučaju urnebesna drama. Ne volim lupanja nogom u stražnjicu – poslije Chaplina to ne treba raditi. Uglavnom, film i predstava se nadograđuju, nitko ne gubi. Tko je gledao predstavu, može gledati film i obratno, jer su to dva različita djela, a opet dio istoga tijela.

Hoće li ljubitelji predstave biti zadovoljni?

Najjednostavnije bi bilo da smo snimili predstavu i proglasili je filmom. Ali poanta nije bila u tome, nego u tome da napravimo isto, ali drugačije. I da je to najpoštenije prema gledateljima. Film je samo prvi dio predstave Kauboji, a drugoga, same predstave, nema, odnosno skratili smo je na osam minuta. Velika je prednost bila u tome što su glumci već izgradili svoje likove u predstavi, no to predznanje u jednom je trenutku postalo i određenom manom. Iz toga su nastajale smiješne situacije na snimanju, ali i u kazalištu, jer su oni igrali predstavu i za vrijeme snimanja. Čuo sam da su neki od njih na pozornici počeli govoriti verzije teksta iz filma. Na kraju su u predstavu čak službeno unijeli neke dijelove mog teksta, što mi je velik kompliment.

Jeste li tijekom rada oguglali na štoseve?

Neke sam štoseve vidio tek u sedmom gledanju. Nisu ni bili napisani nego su ih glumci plasirali na licu mjesta. Prije sam puno radio kao pomoćnik režije, ali ni jedno snimanje filma nije izgledalo poput ovoga. Smijali smo se od jutra do večeri. Cijela je ekipa neprestano bila u dvorani, gledala što radimo i plakala od smijeha, uključujući vozače, agregatiste i sve one koji inače nisu kod kamere, jer ne moraju ni biti. To mi je na neki način vratilo vjeru u film, jer snimanja su obično vrlo napeta, stresna i na svoj način neugodna. To mi je bilo najljepše razdoblje u životu.

razgovarao Janko Heidl