petak | 26. srpnja. 2013
Drugi film za dvije sudbine
Razgovor: Nejc Gazvoda, redatelj filma Dvojina
Kad snimam, najviše me brine hoće li se ispuniti očekivanja onih koji su mi bliski, mojih suradnika i ljudi iz privatnog života. Jer publiku ne mogu birati, a ljude s kojima radim sam biram i osjećam prema njima odgovornost
Vaš debitantski film Izlet polučio je uspjeh, i u Sloveniji i u svijetu. Je li Vam to bio teret zbog očekivanja ili vjetar u leđa za drugi film, Dvojinu?
Uspjeh prvog filma svakako mi je bio motivacija za daljnji rad, kao potvrda da idem u dobrom smjeru i da sam dostigao samostalnost i zrelost za veće projekte. Isto tako, kad radim, najviše me brine hoće li se ispuniti očekivanja onih koji su mi bliski, odnosno mojih suradnika i ljudi iz privatnog života. Jer publiku ne mogu birati, ona je jednostavno preraznolika da bi se svakom mogao svidjeti vaš film, a ljude s kojima radim sam biram i osjećam prema njima odgovornost da naš zajednički film u konačnici bude prepoznat i da stojimo iza njega.
Kombinacija dva dečka i jedne djevojke iz Izleta ovdje je zamijenjena dvjema djevojkama i jednim dečkom, a ostali ste i vjerni mini-igralištu prostora i vremena.
Moja autorska preokupacija zasad je usredotočena na male sudbine unutar velikog svemira i njihove međusobne odnose, tako da sam redateljski morao dati okvir koji odgovara tome, odnosno kontinuitet vrlo kratkog vremena, jer radnja traje manje od jednog dana, pa su i glavni glumci cijelo vrijeme u istoj odjeći. Ta kombinacija samo triju glavnih likova u oba moja filma, koji su cijelo vrijeme pod reflektorom, zasad mi odgovara jer jako volim raditi s glumcima, pa kada imate manju glumačku ekipu, više vremena provodite s njima i radom postižete što želite za taj lik koji glume, više ga razrađujete. U to se uklapa i moja opsesija dijalozima, jer obožavam pisati dijaloge, to mi je najveći gušt.
Siguran sam da će taj moj temeljni interes za ljudsku intimu ostati do kraja života, ali ću tijekom novih projekata mijenjati i isprobati različite perspektive, načine snimanja, veći broj glumaca… Druge ću segmente filma osvježavati, ali sukus motivacijsko-tematskog izvora neće se mijenjati.
Kompoziciju filma zaokružuje song kojim počinje i završava film…
Vrlo sam sklon filmovima Roya Anderssona, koji ima slične scene, pa je to moj mali, osobni hommage njemu, a s druge strane, ta pjesma zapravo govori o osjećajima tih dviju djevojaka i ljudskoj istini da ne može čovjek uvijek sve sam riješiti, nego treba drugoga. Zapravo, to su momenti kad bježim pomalo u nadrealistično, jer umjetnost je tu idealno rješenje koje nudi bezbroj mogućnosti.
Muškarac ste, a snimili ste ženski film, i još k tome tabu tematike… Odgovara li Vam taj teži, pomalo hazarderski put?
Iako se radi o ljubavi dviju djevojaka, to je mogao biti bilo tko drugi, dečko i djevojka, dva dečka… Želio sam naglasiti da je to univerzalna priča o dvije sudbine, bez mog komentara, osuđivanja, protiv svakog klišeja. Ključ je da se radi o osobama, osobnostima, a nevažno je u kakvoj kombinaciji. Naravno, izabrao sam teži put jer volim izazove, a nije lako pogoditi ni tu specifičnu žensku senzibilnost, ali sve su moje prijateljice koje su dosad gledale film zadovoljne. Bio sam svjestan i teže teme, pa sam puno razgovarao s nekoliko ženskih homoseksualnih parova, no ponavljam da je to u drugom planu.
Atmosferičnost je naglašena, s jedne strane ljubav prema gradu Ljubljani, a s druge klaustrofobija male sredine… Želite li, kao i Vaša junakinja, pobjeći odande i otići van raditi?
Rođen sam u Novom Mestu, a na početku studija preselio sam se u Ljubljanu, koju na početku nisam volio, no kasnije se to promijenilo, i ta atmosferičnost, konture grada i njegovih ulica i mjesta, proizlazi iz moje ljubavi prema njemu. Također, svjestan sam i mana, i malograđanštine i politike s kojom se ne slažem, i volio bih da je naša filmska scena bolja i da imamo bolje uvjete za rad, ali nisam siguran što će mi budućnost donijeti. Zasad sam otvoren prema objema opcijama, i ostati u domovini i otići u inozemstvo.
razgovarala Iva Cikojević
