utorak | 23. srpnja. 2013
U novim pustolovinama
Odazivaš li se već na ime Koko?
Antonio: Ne odazivam se uvijek, ali reagiram, jer se događa da mi se ljudi obraćaju tim imenom. Čak me i moji prijatelji, kad me na primjer zovu da idemo van, namjerno zezaju i kažu mi Koko umjesto mog imena. To mi smeta.
Kako se nositi sa slavom? Imate li puno obožavatelja?
Antonio: Znam da to ide uz ovaj posao, no nekad je baš previše. Kad me netko prepozna ili pita nešto za film, to je u redu, ali često me traže, primjerice preko Facebooka, moj broj telefona ljudi i cure koje ne poznajem, i onda kada im ne odgovorim, obraćaju se mojim prijateljima i njih traže, jednostavno ne odustaju. (smijeh)
Karlo: Da, stalno imam puno poruka na Facebooku. U početku sam odgovarao jer sam želio biti pristojan, i da drugi ne kažu da sam se umislio, ali sad nemam vremena za to. (smijeh)
Prvim si filmom uspješno probio led, no na ovom te dočekao rad s novim redateljem…
Antonio: S njim mi je bilo stvarno super raditi. Najviše mi se svidjelo što se nikad nije ljutio ili bio nervozan, jer ponekad smo zbog nas ponavljali neku, čak i težu scenu, valjda 30 puta, ili smo se previše smijali. Također, bilo mi je super što sam mogao sjediti u snimateljevoj stolici kraj redatelja, dok nisam imao svoju scenu, i ponekad me pitao i za moje mišljenje. Biti iza kamere bio mi je poseban doživljaj.
Koko je odrastao. Da možeš, koje bi njegove osobine promijenio?
Antonio: Da, u prvom je dijelu bio više sramežljiv, a sad se više pravi važan, želi biti glavni. Upravo bih to promijenio jer je zbog toga često tvrdoglav i želi po svom, a ja bih da je popustljiviji i tolerantniji. Baš zato jedva čekam treći dio, jer onda Koko preuzima stvar u svoje ruke i stvarno je OK.
Jeste li imali tremu prije projekcije u Areni?
Vanja: Da, toliko sam bila uzbuđena da deset dana nisam spavala. Kada sam zamislila Arenu, činilo mi se da ću se, kad dođemo onamo, onesvijestiti od uzbuđenja. (smijeh)
Toma: Bio sam puno uzbuđeniji nego pred zagrebačku premijeru. To je ipak pulska Arena! Nisam mogao ni zamisliti da će toliko ljudi odjednom gledati naš film.
Mirko, zagonetni dječak, drukčija je uloga od ostalih, s malo govora i mnogo ekspresija licem koje dočaravaju tmurna raspoloženja. Jesi li imao neki specijalni trening prije snimanja?
Toma: Da, to mi je na početku bilo najteže. Jer, na audiciji smo imali različite glumačke zadatke koji su uglavnom bilo zabavni. A uloga Zagonetnog dječaka obilježena je tom depresijom i bez govora, u što se nije bilo lako uživjeti. Na probama sam puno vježbao i redatelj mi je točno pokazivao kako i što trebam napraviti, što je bilo od velike pomoći kasnije.
Kako ste si prvi put u kinu izgledali na platnu?
Vanja: To mi je bilo jako čudno. Na početku se ne možeš naviknuti da si to stvarno ti, ali kasnije je ipak drukčije. Žao mi je na primjer što redatelj nije izabrao neke scene gdje sam ja sama sebi bila bolja, ali on sigurno najbolje zna.
Karlo: Ja sam sebi najstroži kritičar. Dok me svi moji, i prijatelji i obitelj, hvale, ja uvijek sebi gledam gdje sam i što mogao bolje, ali sam zadovoljan.
Toma: Vidjeti sebe na ekranu baš je jeziv osjećaj. Ne znam kako bih to opisao.
Hoćete li se u budućnosti baviti glumom?
Antonio: Mislim da hoću. To me baš veseli, ali ne znam za kasnije jer se aktivno bavim i sportom. Sad sam se upisao u sportsku gimnaziju, pa ne znam koja će ljubav kasnije prevladati.
Karlo: To bih jako želio. Već sada znam da ću pokušati ići na glumu na Akademiji.
Vanja: Najprije mi je bilo ne, ali kako prolazi vrijeme, sve više shvaćam pozitivne strane i doživljavam da u ovom filmu glumim, pa ću vidjeti za budućnost.
Toma: Iz hobija da, ali profesionalno kao zanimanje ne. Ne zato što me to ne privlači, jer mi se uistinu jako sviđa, nego jednostavno postoje stvari koje me privlače više.
razgovarala Iva Cikojević
