nedjelja | 21. srpnja. 2013
U filmu otvorena srca
Koje je podrijetlo neuobičajene poštapalice Đavo popija!, koju Vaš lik Baja često izgovara u filmu?
Čuo sam je negdje, još u djetinjstvu, pa sam je sad, eto, iskoristio.
Baja je još jedan šutljiv, prizemljen, jednostavan muškarac u Vašoj interpretaciji.
Prvi film snimio sam sa skoro trideset godina. Imao sam malu ulogu u Kinu Lika. U pet-šest godina ipak se nakupio stanovit broj filmskih uloga kroz koje polako stječem iskustvo, a trudim se da uvijek radim ispočetka. Ali ne možete pobjeći od samoga sebe, pa čovjek pokušava sebe ugraditi u projekciju života koju redatelj želi dobiti i koja se traži u procesu rada na filmu. Još uvijek u tome uživam i probat ću izdurat dok bude trajalo.
Snimanje je trajalo razmjerno kratko, svega dvadeset dana. Je li takav tijesan okvir otežavajuća ili olakšavajuća okolnost za glumca?
Nije to nastalo u par tjedana. Tako nešto stvara se u glavi, a ono što se na kraju napiše rezultat je dužeg promišljanja. Dado Matanić ovakav je film imao u ideji jedno godinu i pol – dvije i spominjao mi ga je, govorio mi je i koji bi glumci igrali, tako da me na kraju nije iznenadilo kad je javio da će se stvarno snimati. Istina, prostor između pripreme i realizacije bio je jako kratak, no to ne mora uvijek biti loše. Nekad je to stvarno prednost. Nema se puno vremena za razmišljanje, nego se dogovorimo, napravimo i za deset-petnaest dana dovršimo, što može biti jako poticajno. Iako danas u Hrvatskoj nije lako izdržati dvanaestosatno radno vrijeme na filmu, pogotovo kad igrate veću ulogu – u šestom-sedmom satu postaje teško održavati dotadašnju razinu koncentracije. Ali, eto, sastali smo se, kreativno nešto zamislili i krenuli u posao otvorena srca.
razgovarao Janko Heidl
