srijeda | 24. srpnja. 2013
Redatelj, kamera, akcija!
Od trenutka kad sam prvi put pročitao scenarij do početka snimanja prošla su oko dva mjeseca. Brzo smo izabrali glumce i počeli s probama. Ta mi je brzina posla dosta odgovarala jer sam shvatio da ne volim kad se puno razvlači s pričanjem oko scenarija i ostaloga. Nego, hajmo snimiti!
Nije li Vas kao debitanta u cjelovečernjem filmu bilo strah da će snimanje u 3D–tehnologiji biti prezahtjevno?
Tek donekle. Bojao sam se da će zbog toga rad ići sporije, ali sam brzo uvidio da proces snimanja u 3D-u nije gotovo nimalo dulji od snimanja u 2D-u. Uz to, rekao bih da je takva tehnologija odgovarala sadržaju i stilu filma i da je doprinijela začudnosti kojoj smo težili.
Jeste li teško došli do svog prvog dugometražnog filma?
Producentu Jozi Patljaku svidjeli su se moji studentski radovi i već se dugo pokušavamo dogovoriti za suradnju na dugometražnom filmu. Prošle godine radio sam s njim na jednom scenariju koji smo također trebali snimati kao 3D, ali sam malo pretjerao, pa se taj scenarij pokazao kao preskup za realizaciju. Onda nam je Mate Matišić preporučio svog studenta Ivana Vidaka i njegov diplomski scenarij, koji mi se na prvo čitanje jako svidio jer je imao nadrealistički štih koji volim.
Sve je išlo dosta brzo, nije li?
Od trenutka kad sam prvi put pročitao scenarij do početka snimanja prošla su oko dva mjeseca. Brzo smo izabrali glumce i počeli s probama. Tu se, doduše, uvijek uplete prst sudbine, pa glumac kojeg ste zamislili zbog kojekakvih obveza ne može ući u film, a onda umjesto njega dođe drugi, koji se pokaže kao još bolji izbor. Ta mi je brzina posla dosta odgovarala jer sam shvatio da ne volim kad se puno razvlači s pričanjem oko scenarija i ostaloga. Nego, hajmo snimiti! Drago mi je da nas je Jozo Patljak bacio u posao bez puno razglabanja. Okupio je odličnu ekipu, u kojoj mi je, recimo, direktor fotografije Darko Drinovac jako pomogao svojim iskustvom. Mislim da intenzivan način rada odgovara ovakvom filmu.
Od šest hrvatskih filmova dosad prikazanih na ovogodišnjoj Puli ovo je nakon Majstora Dalibora Matanića i Svećenikove djece Vinka Brešana treća komedija, a i u ostalima je element humora dosta naglašen. Postaje li hrvatski film duhovit?
Dalo bi se raspravljati o tome je li Simon Čudotvorac komedija ili je crnohumorna drama, jer prožimaju se dvije priče, jedna dramska i druga koliko-toliko komična. To je svakako vrsta filma koju volim raditi i koja odgovara mom senzibilitetu. I općenito mislim da je dobro da tempo hrvatskog filma malo živne. Osobno bih jako volio snimati filmove koji nailaze na dobru reakciju publike i bilo bi mi posebno drago da se Simon Čudotvorac svidi tinejdžerima.
Nastup glumice Jelisavete Seke Sablić i prizor u kojem ona svira raštimani klavir očita je posveta kultnoj srpskoj komediji Maratonci trče počasni krug Slobodana Šijana.
Zaljubljen sam u Šijanove Maratonce, a i scenarist Ivan Vidak voli takve filmove. Već me na prvo čitanje motiv suparničkih mesnica asocirao na Maratonce. Možda je stvar u tome da odmah prepoznaš ono što voliš.
Što bi bilo da Seka Sablić nije prihvatila ulogu?
Taj citat nije u startu bio upisan u scenarij na taj način. Pomalo smo ga oblikovali. Obitelj Brnardić, kojoj u filmu pripada lik što ga glumi Seka Sablić, činili su muškarci. Nagovorio sam Ivana da ih pretvorimo u žene, ali odjevene u mušku odjeću, i tako smo zajedno došli do Seke Sablić. Cijelo smo vrijeme doista radili u ugodnoj timskoj atmosferi i mislim da smo svi zadovoljni rezultatima.
razgovarao Janko Heidl
