petak | 26. srpnja. 2013
Pula i ja slavimo zajedno
Imam dosta energije. To su vjerojatno malo geni, malo je pomogao gospod Bog, a malo i sam čovjek. Njeguješ svoje zdravlje, paziš gdje ga smiješ arčiti, a gdje ne. Ali to dolazi s iskustvom. Tako možete mudrovati kad imate 84 godine kao ja
Ponovno u Puli – uspomene, osjećaji…
Kad se sretnem s tom Arenom, sa samim prostorom, za mene je to uvijek nevjerojatan doživljaj. Svaki put kao da sam tu prvi put. Pa još kad ugledam tu masu ljudi, doživim mali stres, u najboljem smislu riječi. Nakon rata sam u Pulu prvi put došla prije tri godine, kad je prikazivan film Sedamdeset i dva dana Danila Šerbedžije, u kojem sam glumila dvije uloge. Prije rata, za mene je tridesetak godina bilo normalno da se ljeti ide u Pulu, na Festival. Tako se živjelo. Svake sam godine imala film, a dugo sam i ljetovala u Rovinju. Znalo se – danju Rovinj, navečer Arena.
Gošća ste 60. obljetnice Festivala.
Šezdeset godina Pulskog festivala poklapa se s trajanjem mog radnog vijeka. Slavimo zajedno. Oduševila me vaša ministrica kulture Andrea Zlatar, koja je u Areni, na otvaranju Festivala održala divan pozdravni govor koji mi je vratio vjeru u to da ovo što radim vrijedi. Nije spomenula ni politiku, ni da smo u Europi, ni druge uobičajene stvari. Govorila je u ime glumca, u ime filma, u ime povijesti Arene. O kulturi i o zemlji koja treba biti mjesto kulture. U regiji u kojoj ja živim tako nešto trenutno nije moguće čuti. Sve je politizirano. Gospođi ministrici i vašem predsjedniku, gospodinu Ivi Josipoviću, svaka čast. To je za mene bilo najuzbudljivije. To mi je reklo da je ovo slavlje u čast kulture. Naš je pak ministar kulture svojedobno izjavio da je kultura stvar ukusa. Molim vas, pa to je notorno! Pa je, kad smo ga upozorili na neke probleme, rekao da je to izvan njegove moći. Što se onda bavi tim poslom?! Kad su mene zvali da moram postati direktorica kazališta, odgovorila sam: „Hvala, lijepa, ali ja to ne znam raditi!“ Da se vratim u Pulu… Divno je što je organizacija Festivala ovdje skupila toliko filmskih ljudi iz cijele bivše Jugoslavije, ali nas je začudilo što nas nisu predstavili na sceni, pred publikom. Ne zbog nas, nama slava više ništa ne znači – slavni smo toliko toliko jesmo – nego radi publike, zbog koje smo najviše i došli, a koja zna da smo mi tu i koja nas je sigurno očekivala.
Nagrađeni ste s tri Zlatne Arene.
Prvu sam dobila za Ne naginji se van Bogdana Žižića. U tom sam se filmu prvi put susrela s Ivom Gregurevićem i u njemu je zaista bilo nekih kadrova za nagradu i jako me veselilo kad sam je i dobila. Drugu za Široko je lišće Petra Latinovića, a posljednju za Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića i Božidara Nikolića. Društvo iz Beograda i iz mog kazališta čekalo nas je kod Eđija u Rovinju. Svi su mislili da će Arenu dobiti Bata Stojković, koji je igrao glavnu ulogu. Bata i ja dođemo onamo s mojom Arenom, ja je stavim i kažem: „Vi, što ćete da pojedete, što ćete da popijete, a ja odoh na Katarinu.“ Prvi put idem na nudizam. Nikad bila dotad ni ikada poslije. Već sam prije prokljuvila jednu uvalicu i rekla tom društvu gdje ću biti. Ležim tamo, k’o od majke rođena i odjednom na sebi osjetim sjenu. Pogledam – gol, golcat čovjek. Bijel kao sir. Posve nepoznat. Stoji, a preko ramena mu prebačena nagra. I reče: „Oprostite. Ja sam novinar iz Slovenije. Moram na vrijeme poslati tekst. Rekli su mi da ste Vi ovdje.“ To je bila manguparija ovih mojih koji su mu rekli gdje će me naći i da se, ako ide onamo, mora skinuti. On se jadan, da bi ispunio svoju obvezu, skinuo gol golcat. Rekla sam mu neka ode i odjene se, ja sam se odjenula i napravili smo taj razgovor, a kad sam se vratila svojima, oni su me onako mangupski pitali: „Je li, čuli smo da si imala intervju…“
Još snimate punom parom.
Imam dosta energije. To su vjerojatno malo geni, malo je pomogao gospod Bog, a malo i sam čovjek. Njeguješ svoje zdravlje, paziš gdje ga smiješ arčiti, a gdje ne, koliko si u stanju napraviti, da ne potegneš više nego što možeš, da ne budeš negdje malo, a mogao bi više… Ali to dolazi s iskustvom. Tako možete mudrovati kad imate 84 godine kao ja.
razgovarao Janko Heidl
